Je li Dinamo u Tuđmanovo vrijeme kod sudaca bio toliko privilegiran kako se to danas tvrdi?

Prije nekoliko dana u emisiji VAR soba Sportskih novosti novinar Jutarnjeg lista Tomislav Juranović ponovio je ‘matru’ koja se godinama ponavlja u mainstream medijima. Ona kaže kako je Dinamo, tadašnja Croatia, bio 90-ih izrazito privilegiran kod sudaca. Tema emisije zapravo je bilo suđenje na nogometnim travnjacima danas u Hrvatskoj, a s kojim nitko od klubova nije zadovoljan i svi se žale. Što je samo dokaz kako je suđenje loše, no nitko nije privilegiran u toj mjeri, a da bi to bilo presudno za neizvjesno prvenstvo koje je u tijeku. Barem je takav dojam ostavljen u emisiji.

Međutim, u emisiji je povučena paralela između današnjeg razdoblja i uglavnom ratnog i poratnog razdoblja predsjednika dr. Franje Tuđmana. Prvo, sama ta usporedba je sporna, s obzirom na uvjete života 90-ih u Hrvatskoj kada sve do oslobođenja i Oluje 1995. jedan dio hrvatskih klubova nije mogao igrati utakmice na svojim stadionima. Dakle, ono vrijeme samim time nije usporedivo s ovim današnjim. No, neki to uporno zloupotrebljavaju, stavljajući u negativan kontekst stvaranje hrvatske države, pa čak i u sportskom smislu.

> Ovo je razlog zašto bi svi hrvatski klubovi trebali navijati za Dinamo u Europi

Juranović je doslovce rekao: ‘Čim bi predsjednik klimnuo glavom, jedanaesterac za tadašnju Croatiju bi se svirao’. Je li tome doista tako? Ni blizu, barem kad je suđenje u pitanju. Tih 90-ih suđenje u Hrvatskoj bilo je kvalitetnije jer su i suci bili kvalitetniji nego što su ovi danas. Dinamo je bio privilegiran klub samom činjenicom da je za njega navijao prvi i ratni predsjednik Republike Hrvatske, predsjednik s daleko većim autoritetom nego bilo koji poslije njega.

Dinamo nije bio privilegiran kod sudaca jer mu to nije bilo potrebno

Možete li zamisliti autoritet jednog Tuđmana i danas jednog Zorana Milanovića? To nije za usporedbu. Tuđman je imao velike ovlasti, bio je to polupredsjednički sustav, predsjednik je odlučivao o svemu, pa i onome o čemu nije trebao. Čak i o promjeni imena Dinamo najprije u HAŠK Građanski, pa u Croatia. Je li to bila pogreška? Iz ove perspektive svakako. Međutim, ratni predsjednik države htio je pobjeći iz komunističkog razdoblja koje se vezivalo i uz njega i kojeg je on bio dio sve dok nije postao disident, a kasnije i utemeljitelj hrvatske države.

Tuđman je svojedobno usporedio Croatiu s Austrijom iz Beča. Činjenica je da su se mnogi u to vrijeme dodvoravali predsjedniku Tuđmanu, neki od njih i danas Tuđmanovo ime spominju u negativnom kontekstu i u tom dodvoravanju činili su ‘usluge’ i Croatiji. No, to nije bilo po Tuđmanovoj zapovjedi. Predsjednik je sudjelovao u dovođenju pojačanja na Maksimir. Sjetimo se Marka Viduke, pa i Roberta Prosinečkog, no nije sudio nogometne utakmice. Sama činjenica da je Dinamo u drugoj polovici 90-ih imao jednog Roberta Prosinečkog donijela mu je prevagu. Kao što bi to svakom klubu u Hrvatskoj donijelo. Pokušajte zamisliti koliko bi danas Hajduk bio jači da za njega potpuno spreman zaigra Ivan Perišić. Dakle, Dinamo nije bio privilegiran kod sudaca jer mu to nije bilo potrebno.

Od 1993. godine nadalje

Uostalom, prvi prvak slobodne Hrvatske bio je Hajduk. Svoj prvi naslov prvaka u slobodnoj Hrvatskoj Dinamo je osvojio 1993. godine, pod vodstvom Ćire Blaževića. Bilo je to potpuno čisto prvenstvo bez ikakvih repova. Modri su osvojili 49 bodova, dok je na drugom mjestu Hajduk imao 42 boda.

Drugi naslov Plavi su osvojili tek 1996. Bila je to super neizvjesna sezona, poput ove danas, i također bez repova iza sebe. Na Maksimiru je Varteks, koji je tada u jednom trenutku se ravnopravno se borio za naslov s Dinamom i Hajdukom, slavio 4:3, uz fantastičnu utakmicu i isto takvo suđenje, što je potvrdio i tadašnji predsjednik Varteksa Anđelko Herjavec. Sezona 1996./1997. bila je sezona potpune Dinamove dominacije.

Dinamo je na kraju osvojio prvenstvo s više od 20 bodova prednosti ispred Hajduka. Dakle, tu suđenje nije moglo imati presudnu ulogu, već činjenica da je Dinamo bio izuzetno jak, a na što je svakako utjecala činjenica da je predsjednik navijao za taj klub, no to je neka druga tema. Upravo zbog toga zvijezde hrvatskog nogometa najradije su dolazile na Maksimir, gdje je bilo i najviše novaca. Pa čak i novaca koji nisu bili samo Dinamovi. Tuđman je imao opsesiju stvaranja kluba koji će u europskim okvirima nešto značiti. I nekoliko je puta ponovio kako Dinamo i Hajduk moraju imati u Europi značajniju ulog.

Godinu dana kasnije Plavi su ponovno osvojili naslov s pet bodova prednosti ispred Hajduka. Također iz istog razloga.

Posljednja sezona Tuđmanovog života

Najspornija sezona zapravo je posljednja nogometna sezona Tuđmanovog života. Naime, te 1999. godine Modri su u pravom trileru došli do naslova. U samoj završnici u borbi za naslov ostali su Dinamo i Rijeka. Na kraju je Dinamo slavio s jednim bodom prednosti, međutim, mitska utakmica odigrana je na Kantridi.

Rijeka je protiv Osijeka trebala pobjedu za naslov prvaka. Završilo je 1:1. Utakmicu je sudila sudačka trojka na čelu s Alojzijem Šuprahom i Zoranom Krečakom. Riječani su odigrali vrlo slabu utakmicu. Presudnu utakmicu koja im je trebala donijeti prvi naslov prvaka u povijesti. Tadašnji trener Rijeke Nenad Gračan nije dobro pripremio momčad, no, isto tako ostaje činjenica da je Rijeci poništen pogodak u 89. minuti zbog zaleđa koje to nije bilo. Pomoćni sudac Zoran Krečak označio je zaleđe, glavni sudac Alojzije Šupraha ga nekoliko puta upitao je li siguran u tu svoju odluku.

Zoran Krečak je bio siguran u svoju odluku, ali se kasnijim analizama pokazalo da je za desetak centimetara pogriješio i Rijeci oduzeo naslov prvaka. Recimo kako tada nije bilo VAR-a koji bi provjeravao tu odluku. Isto tako recimo, što mnogi danas namjerno zaboravljaju, da je Rijeka postigla pogodak Osijeku iz sumnjivog jedanaesterca, koji se također mogao ne svirati.

Dakle, da je bilo nekog predumišljaja on bi se odvio na posve drugačiji način. Danas tvrditi kako se zbog nekoliko centimetara zaleđa radilo o povijesnoj krađi je posve deplasirano i zlonamjerno. Pogledajte kako se danas sudi u Hrvatskoj, kako se sudi u najjačim nogometnim ligama svijeta, tko danas zapravo zna što je zaleđe, što nije, kad je igranje rukom, kad nije.

Statistika pokazuje – Dinamo dominira

Umjesto zaključka tek gola statistika, koja ne otkriva sve, ali ipak daje određeni smjer. Naime, najveće nezadovoljstvo stanjem u hrvatskom nogometu devedesetih pokazivao je Hajduk, posve opravdano, s obzirom da je najveći Dinamov rival. No, kad je suđenje u pitanju, danas iz Splita dolaze daleko žešće reakcije nego što je bilo prije 25 godina. Hajduk je u osam ‘Tuđmanovih sezona’ bio tri puta prvak države. Osvojio je dva kupa, da ne spominjemo Superkupove. Dinamo je u pet navrata bio prvak i uzeo ukupno četiri Hrvatska kupa, po jedan Inker i Osijek.

Nakon Tuđmanovog odlaska, nakon što je ‘procvjetala demokracija’ i ‘obasjalo’ nas progresivno sunce, a ‘regija’ nam postala pričuvna domovina, Splićani su u 24 sezone osvojili tek tri, ponovimo još jednom, tek tri naslova prvaka. Posljednji prije 19 godina. Osvojili su i četiri Kupa, Rijeka je, s druge strane jednom bila prvak, osvojila je i dvostruku krunu te šest Kupova. A osvojila je 2014. i Superkup. Podsjetimo kako je dominaciju Dinama i Hajduka 2002. godine pod vodstvom Zlatka Kranjčara prekinuo NK Zagreb, koji je te godine bio prvak države.

Dinamo je  u post-tuđmanovsko vrijeme osvojio 18 naslova prvaka. Svi ostali zajedno pet. Drugim riječima, treba li ‘krivce’ za sportske neuspjehe tražiti možda na drugoj strani. I ne samo u jednoj političkoj opciji, s obzirom kako je HNK Hajduk već godinama ‘narodni’ klub? Klub koji je došao do razine da je u percepciji navijača jedan Ljubomir Pavasović Visković veći navijač tog kluba nego Igor Štimac.