Veliki sportski novinar i isto tako veliki navijač Dinama, tvorac priča ”Iz maksimirske šume”, Tomislav Židak, kako smo već pisali preminuo je nakon duge borbe s teškom bolešću, protiv koje se do kraja borio s ”perom” u ruci. Nekad pobijedite, nekad izgubite, to je sport, to je naposljetku život.
Kolumnist Jutarnjeg lista te prije toga Sportskih novosti izvještavao je sa svih važnijih sportskih, poglavito nogometnih, događaja posljednja tri desetljeća. Iako se novinarstvom počeo baviti davnih sedamdesetih mnogi će se složiti kako je Židak, baš kao i Ćiro, dijete nezaboravne Dinamove 82.
Spomenuli smo Miroslava Ćiru Blaževića? Naravno, sudbine Miroslava Blaževića i 18 godina mlađeg Židaka bile su isprepletene kao da ih je netko, nekoć davno, povezao. Nerijetko im je zajednička točka bila ”vječna” rasprava o Robertu Prosinačkom i odlasku ”Velikog Žutog” iz Dinama sredinom osamdesetih u Crvenu zvezdu. Ćiro je otjerao Robija i obećao da će pojesti diplomu ako ”taj mali postane veliki igrač…” Takvom je izjavom dao motiv i ”šlagvort” brojnim kolumnama kroničara Dinama Tomislava Židaka. Te ¸1986. Ćiro je poručio: ”Odzvonilo sinovima i tatici…” Veliki trener rastjerao je pola momčadi.
Židak je bio jedan od onih koji su ”zvali narod na ulice” kako bi komunističko vodstvo Dinama osamdesetih vratilo Ćiru u Maksimir, kojeg se, ”bojeći se revolucije”, nisu trudili zadržati poslije trofejnih godina 82. i 83., ali je isto tako bio i žestoki Ćirin oponent. Primjerice, uoči utakmice Hrvatska – SR Jugoslavija (2:2) 1999. na Maksimiru Židak je ”razvaljivao” Blaževića. Navodno mu nikad nije oprostio Zlatka Canjugu.
Kad je 1999. godine iznenada preminuo Darko Tironi u Manchesteru, gdje je Ardileseva Croatia igrala Ligu prvaka protiv moćnog Uniteda i ispisala u nezaboravnoj utakmici najljepše stranice hrvatskog klupskog nogometa izborivši remi protiv tada najjače momčadi Europe, Židak je, između ostaloga, u Jutarnjem napisao: “Važniji mi je mali nokat mog bivšeg urednika, nego Canjuga i cijela njegova Croatia…”
Tomislav Židak autor je jedne ”pjesničke slobode” koja je ušla u legendu, naime, u svojim brojnim kolumnama posvećenim Ćiri Blaževiću Židak je između ostaloga, referirajući se na Ćirinu fanatičnost, dugovječnost, izdržljivost, napisao kako autobiografska knjiga velikog trenera kao što je Ćiro počinje rečenicom ”Ako ikada umrem…”
Uz Canjugu Židak Ćiri, poput mnogih drugih starih Dinamovca, nikad nije oprostio 1983. Moćni Ćirin Dinamo nije uspio obraniti naslov prvaka Jugoslavije iako je u Maksimiru stolovala generacija od koje se protivnicima ledila krv u žilama. Navodno su i drugovi iz CK odigrali svoju ulogu kako bi osujetili narodni preporod pod vodstvom kluba koji je tada simbolizirao hrvatstvo i nagovijestio euforiju s početka devedesetih. Dinamo se pod pritiskom ”vrha” ubrzo raspao. Novi se naslov čekao do novog Ćirinog dolaska i do 1993.
Nezaboravna 1982. i legendarna 1998., kada je Hrvatska pod izborničkom palicom Ćire Blaževića osvojila treće mjesto na svijetu, dvije su godine koje su zauvijek povezale novinara i trenera, kroničara i aktera te tvorca sportskih čudesa.
Posve je razumljiva, s obzirom na povezanost, reakcija Miroslava Blaževića u povodu preranog odlaska Tomislava Židaka, shrvani Ćiro je za Jutarnji list rekao: “Lunjam gradom ne znajući gdje poći. Osjećam tugu, osjećam nemoć, osjećam prazninu koju je nemoguće opisati riječima. Uvijek sam mogao pričati, a sada ne mogu. Ne mogu. Obećao mi je najljepše svoje rečenice u času kada ja umrem, a sada sam ga ja nadživio. Moja je tuga pregolema, oprosti sine, ne mogu više ništa kazati. Teško mi je izgovoriti “zbogom Tomo”, jer vjerujem da ću ga ipak još barem jednom sresti.*
Dva prijatelja, Ćiro i Tomica, i dva povremena ”neprijatelja…”
