Dražen Petrović rođen je u Šibeniku 22. listopada 1964., no, to je informacija za kroničare, statističare, kao podsjetnik, nije povod članku, jer da biste pisali o Draženu ne treba vam povod, čak ni inspiracija. Dražen je sam po sebi inspiracija. Kao da je vrijeme stalo, kada je on otišao.
Tko je zapravo bio čovjek koji je 1993. godine poginuo vraćajući se, naravno, s utakmice, posljednje utakmice koju je odigrao za hrvatsku košarkašku reprezentaciju? Gdje bi Dražen bio ako ne na treningu, ako ne na utakmici?
Ne, Dražen je, dakako, bio puno više od sporta, sportskih statistika, vječnih zabilješki novinara koji prate sport i neumorno redaju brojke koje onda navodno svjedoče o tome koliko je tko bio uspješan u svojoj sportskoj karijeri. Dražen Petrović bio je daleko ispred svog vremena, jači i veći od svih brojeva, svih statistika. Brojevi teško mogu reći istinu o životu čovjeka. Nema broja koji može dočarati istinu o Draženu Petroviću jer njegovim odlaskom počela je umirati hrvatska košarka. Otišao je vođa, ostala praznina. Dugo je vremena trebalo da se oporavi, još uvijek nije, i vjerojatno nikad neće. Od nekih se šokova čovjek nikad ne oporavi, bez obzira koliko ova konstatacija nekima patetično izgledala, to je, nažalost, činjenica. Bio je vođa, a tko je zapravo bio najbolje se vidjelo odmah nakon što je otišao.
Iako današnja generacija nije živjela s Draženom, muškarcem dječačkog osmijeha, koji je baš poput Petra Pana odbio odrasti, priču o Draženu znaju svi, kao što će znati i oni koji dolaze nakon nas. Ako ništa drugo barem toliko možemo učiniti kako bismo se odužili sportskom velikanu koji je ispričao najljepšu priču naše mladosti, koja uz Dražena, toliko godina kasnije, nikad ne prolazi.
“Svima objasnio put…”
Snimali su se nakon njegovog odlaska filmovi, pamflete, proglašavali su ga bratom oni koji su cijepali hrvatsku zastavu, istu zastavu koju je na sportskom borilištu praktički doslovce branio do posljednjeg daha, nisu pogodili. O Draženu je teško, skoro nemoguće, snimiti film, jer je zapravo život jedini film dostojan Dražena. Sve drugo je pretjerivanje. Toliko je toga što se o Draženu može reći, svako je pretjerivanje bespotrebno.
Dražen Petrović obilježio je jedno vrijeme, ostavio neizbrisiv trag u svjetskoj košarci, ali prvenstveno na ovim prostorima nije bilo većeg košarkaša od legendarnog ” Petre “, kako su mu tepali u NBA ligi. Rađali su se ovdje talenti, nastajale legende, pod ovim suncem rodio se Krešimir Ćosić, Nikola Plečaš, na našim parketima za loptom su trčali Stojko Vranković, Toni Kukoč, Dino Rađa, čast legendama, čast sportskim ikonama, no Dražen Petrović “ bijaše vanzemaljac “, čovjek ispred svoga vremena. Možda ga je najbolje opisao legendarni Zadranin Krešimir Ćosić. “Bio je čovjek koji je svima nama objasnio put...”
“…Dražen je u mnogočemu utjecao na druge, otvorivši im put da shvate kako se sve može postići ako osim talenta i povoljnih okolnosti posvetiš cijeli svoj život onome u čemu težiš za savršenstvom...”, bile su riječi velikog Zadranina, koji je vrlo brzo, shrvan teškom bolešću, otišao nakon Dražena.
O njemu su govorili biranim riječima najveći košarkaški velikani njegovog vremena, kao o košarkašku s druge planete. Pogriješili su, Dražen nije došao s Venere, Marsa ili Jupitera, Dražen je rođen u Šibeniku, najstarijem gradu na Jadranu, on nije igrao košarku on je bio košarka, hrvatska košarka. Plemeniti dalmatinski kamen, modro hrvatsko more, dalo je bezbroj velikana, iz svijeta glazbe, sporta, kulture… Očito ima nešto u tom kršu…
Košarkašku karijeru Petrović je započeo na Baldekinu, šibenskoj četvrti u kojoj i danas igra nekoć slavna momčad Šibenke, odnosno Šibenika, no, nije to ona Šibenka, nikad neće biti, odavno ne predstavlja onu snagu kakvu je imala u vremenima braće Petrović. Dražena i nešto starijeg Ace.
Već u svojim prvim nastupima Dražen Petrović zadivio je tadašnju Jugoslaviju, nezabilježen talent i izuzetna snaga volje poklopilo se u jednoj osobi, zaista “ taj mali bio je predodređen za uspjeh “, govorili su mnogi. Zamislite u novo, suvremeno doba, često neuspjehe naših sportaša opravdavamo mladošću, međutim, Dražen Petrović s nepunih sedamnaest bio je zvijezda svoga vremena i mladić pred kojim je velika budućnost i prije punoljetnosti započela.
U Zagrebu, generacija divova
Nakon dramatičnih utakmica sa snažnom Bosnom za naslov prvaka tadašnje države, Dražen Petrović odlazi stopama Kreše Ćosića i svog brata, Aleksandra ” Trice ” Petrovića, put Zagreba, na Tuškancu se tek stvarala sportska ekipa koja će u doglednoj budućnosti proslaviti hrvatsku košarku, stasali su divovi. Ni prije, ni poslije Dražena, takvi nisu “haklali” zagrebačkim asfaltom.”Vukovi s Tuškanca.”
U nekoliko narednih sezona, zagrebačka Cibona postati će višestruki prvak Jugoslavije, dvostruki prvak Europe i pobjednik Kupa pobjednika kupova, finalnom utakmicom 1987. godine u Novom Sadu, protiv talijanskog Scavolinija. Legendarni susreti protiv litavske ekipe Žalgirisa, sportski dvoboj dva velika igrača, dva najveća rivala osamdesetih, Arvidasa Sabonisa i Dražena Petrovića i danas se prepričavaju u Litvi, zemlji s izuzetnom košarkaškom tradicijom, koja traje i danas.
Naime, upravo svoj zadnji naslov prvaka Europe Cibona je ostvarila daleke 1986. godine protiv Sabonisovog Žalgirisa, u to vrijeme najmoćnije sovjetske košarkaške ekipe. Tko je tada mogao misliti, tko bi u to tada vjerovao, da su “Vukovi” te 1986. osvojili svoj posljednji naslov prvaka Europe? Raspala se Draženovim odlaskom velika generacija.
Nakon uspješne karijere u Ciboni, nakon što je u gradu pod Sljemenom stekao kultni status, Dražen Petrović odlazi u slavni madridski Real, Kraljevski klub godinama je bio zainteresiran za našeg igrača i Cibona jednostavno nije mogla odoljeti pritisku financijski daleko nadmoćnijeg protivnika. U Madridu je pokojni Dražen imao status božanstva, no nakon samo dvije godine, Petrović mlađi odlazi za SAD, u najjaču ligu svijeta, potpisavši najprije za Portland, a onda i u New Jersey Netse… Jednostavno je nakon toga briljirao.
Kad je stigao u Netse Dražen je rekao: “Sada je sve gotovo, dobio sam ovdje što sam htio. Nitko me sada neće zaustaviti…”
“Ja sam Hrvat, nisam Jugoslaven”
Podsjetimo također na jednu zanimljivost, kada je Dražen prvi put doputovao u Chicago, za vrijeme agresije na Hrvatsku, prišao je službenom spikeru utakmice i tražio javnu ispravku: ”Ja nisam Jugoslaven, ja sam Hrvat.” Od tog trenutka nitko ga više nije zvao Jugoslavenom u NBA.
Najveći kompliment Draženu dao je najveći od najvećih, Michael Jordan: “Uživao sam igrati protiv Dražena. Uvijek je bio agresivan u našim dvobojima. Napadao me jednako žestoko kao što sam ja napadao njega. Imali smo nekoliko sjajnih borbi, ali na žalost bile su to kratke borbe. Bio je jedan od prvih Europljana koji su došli u Ameriku i uspjeli...”
Draženovo vrijeme, nažalost, nije bilo ispunjeno samo smijehom, snovima i ostvarivanjem tih snova. Noćna mora pretvorila se u stvarnost kada je Hrvatska krenula putem slobode i samostalnosti, a na nju se zbog toga sručio bijes velikosrpskog agresora. Dok je Dražen traži svoj put u Americi, Hrvatska krvari, događaju se dramatični povijesni događaji, raspada se stari komunistički režim, rađa se demokracija, uspostavom hrvatske države popularni ” Petro”, među prvima se stavlja na raspolaganje hrvatskoj košarkaškoj reprezentaciji. I prosvjeduje, zajedno s tada nerazdvojnim prijateljem Stojkom Vrankovićem na East Riveru, ispred zgrade UN-a, tražeći prekid napada na Hrvatsku i lobirajući za međunarodno priznanje vlastite mu domovine.
U prvim godinama hrvatska košarka s pravom nosi titulu najtrofejnijeg hrvatskog sporta, između ostaloga legendarno i neponovljivo finale iz Barcelone, sa Olimpijskih igara, protiv prvog i jedinog pravog DREAM TEAMA, reprezentacije SAD-a, predvođene sa Michaelom Jordanom i Magic Johnsonom, ostaje zlatnim slovima utkano u sve almanahe našeg sporta uopće. Neponovljivo.
Nažalost, samo godinu dana nakon zvjezdanih uspjeha hrvatske košarke, u teškoj prometnoj nesreći pokraj bavarskog grada Ingolstadta 7. lipnja 1993. godine poginuo je hrvatski košarkaški reprezentativac, jedan od najboljih svjetskih košarkaša Dražen Petrović.
Bila je to šokantna vijest za tisuće ljudi, sportaša i sportskih zaljubljenika diljem svijeta, kako u Europi tako jednako i u Sjedinjenim Državama, gdje ga i danas mnogi smatraju najvećim europskim košarkašem u povijesti, barem kada govorimo o europskoj košarci…
Bila je kiša, do posljednjeg daha za Hrvatsku…
Toga popodneva po kišnoj i skliskoj autocesti kamion-tegljač njemačkih registarskih oznaka pokušavao je izbjeći nalet na osobni automobil u svojem traku. Vozač tegljača izgubio je kontrolu nad vozilom koje je probilo zaštitnu ogradu na sredini autoceste i prepriječio se preko sva tri traka suprotnog smjera. U tom je trenutku iz pravca Frankfurta velikom brzinom dojurio Golf i udario u tegljač. Na mjestu nesreće poginuo je Dražen Petrović…
Njegovo je posljednje počivalište u tišini Mirogoja, a središte Zagreba, trg i sportska dvorana Dražena Petrovića zauvijek će podsjećati na genijalca, Mozarta, Amadeusa, Petru…
Vijest je šokirala Hrvatsku, Hrvatsku u to vrijeme okupiranu, izmučenu ratom, Hrvatsku kojoj se Dražen stavio na raspolaganje već prvog dana neovisnosti, Hrvatskoj kojoj je dao najbolje što je imao, svoje znanje, svoju profesionalnost i odanost poslu koji je radio bolje od većine.
Vijest je šokirala i svijet, njegov pogreb bio je veličanstven, tisuće građana, stotine sportaša iz cijelog svijeta došle su na sprovod, uključujući tadašnjeg hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana.
Koliko je Dražen bio omiljen najbolje dokazuje činjenica da je srpske televizija, televizija u to doba apsolutno pod režimskim nadzorom Slobodana Miloševića, posvetila veliku pozornost pogibelji Dražena Petrovića. Naime, u središnjem Dnevniku završna rečenica bila je više nego korektna: “Poginuo veliki sportaš, poginuo JE Dražen Petrović, iako se razišao s Jugoslavijom uvijek ćemo ga pamtiti… ”
Simbol mladosti ili mladost sama po sebi?
Dražen Petrović živio je košarku, živio je sport, bio i ostao istinska legenda, nadahnuće generacijama i simbol hrvatskoga sporta, pokretačka snaga i motiv najmlađima da nastave, jednostavno, on je bio ” Mozart “. Nije bio simbol mladosti, bio je mladost sama po sebi. Mnogi se, naravno, pitaju što bi bilo s hrvatskom košarkom da nije došlo do tragedije, no, odgovor na takvo pitanje uzaludno je čekati. Čovjeku ponekad odgovori nisu suđeni, preostaje vjera, onda uvijek dana snagu i ulijeva nadu.
Prekrasna pjesma posvećena Draženu Petroviću puno govori, kako to samo pjesma može: ”
“…To što fali riči što nas manje ima
šibenska će pisma vraćati te svima
Sve je manje suza a ti se ne ljuti
slomljena nam duša u prsima ćuti….”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
