S obzirom na sve što se događa posljednjih dana u Hrvatskoj, a posebno nakon neprimjerenih izjava predsjednika Zorana Milanovića, koji je iskoristio komemoraciju u Jasenovcu za obračun s hrvatskim braniteljima, podsjetimo također na činjenicu da su i hrvatski sportaši branili svoju domovinu, a jedan od njih, aktivno, na prvoj crti, kao dragovoljac. Naime, ponovimo još jednom intervju hrvatskog branitelja Gorana Romića za Večernji list, iz kojeg je razvidno na koji se način hrvatska država, bolje rečeno vlast, jer država i vlast nisu isto, vlast prolazi, država ostaje, odnosi jednim dijelom prema braniteljima.
Goran Romić (53), negdašnji svjetski doprvak u karateu, inače, kako smo već spomenuli, hrvatski branitelj, koji je bio dragovoljac u zapadnoj Slavoniji, dok je za Oluju bio mobiliziran, dao je intervju za Večernji list.
Zbog korona krize Romić je, kao i mnogi treneri, završio na burzi. Naime, zbog zabrane održavanja treninga ostao je bez posla, odnosno, bio je primoran sam sebi dati otkaz.
”Do 1. travnja bio sam na plaći, a onda sam se javio na burzu rada jer više nisam imao prihoda, a do tada sam si plaću isplaćivao od članarina, dok su dotacije grada Samobora pokrivale troškove natjecanja naših članova. Morao sam otići na burzu jer si nisam imao više odakle isplatiti plaću i davanja od 5800 kuna. S obzirom na to da mi je država, zbog epidemije koronavirusa, zabranila da radim, vjerujem da sam “kvalificiran” za Vladine mjere pomoći sportu za spašavanje radnih mjesta. Ako mi to ne omoguće, na burzi ću imati prva tri mjeseca 3000 kuna te još četiri mjeseca po 1500 kuna.”
Podsjetimo, Romić je od naslova svjetskog prvaka bio udaljen za nijansu, s obzirom da je u finalu Svjetskog prvenstva 1990. u Meksiku izgubio od Japanca na zlatni bod. Da je tada Goran postao prvak bi li u Hrvatskoj, odnosno hrvatskom sportu, njegov status bio bolji?
”Ne znam bi li to nešto promijenilo. Uostalom, nedugo nakon toga počeo je rat u Hrvatskoj.”
Glede rata i velikosrpske agresije na Hrvatsku, koja se zapravo u ”hrvatskim medijima” gotovo i ne spominje, već se isključivo govori o ratu, kao da su Hrvati proglasili rat kako bi malo ratovali, jer im se eto ratovalo, Goran je sudjelovao u obrani domovine.
” Bio sam dragovoljac u zapadnoj Slavoniji, a za Oluju bio sam mobiliziran. Sveukupno sam na ratištu proveo više od šest mjeseci.”
Hoće li Romiću to biti dovoljno da jednog dana dobije starosnu braniteljsku mirovinu?
”Nemam pojma, nisam se time bavio, no možda je vrijeme i da se o tome raspitam.”
Goran Romić je tih ratnih godina bio možda i jedini svjetski doprvak iz ozbiljnog sporta u redovima Hrvatske vojske. Koliko mu je visoka psihofizička pripremljenost u ratu bila od pomoći?
‘‘Ne mogu reći da sam prošao što i specijalci iz Lučkog, no već prvi dan nakon što smo došli na ratište, oko nas padale su granate. Fijukalo je oko mene, suborci su ginuli i to je na mnogima ostavilo traga, neki su čak digli i ruku na sebe. Ja sam psihički dobro prošao, a fizički bio sam spreman pa mi dugo hodanje i nespavanje nije bilo problem”, poručio je Romić, koji je u ratnim godinama uspio diplomirati na KIF-u.
”Ostalo mi je bilo nekoliko ispita, no gotovo godinu dana trebalo mi je da mi mozak bude u stanju ponovo učiti.”
Dvije godine nakon Domovinskog rata Goran Romić je osvojio broncu na Europskom prvenstvu. Očito kako mu je velikosrpska agresija uzela najbolje sportske godine:
”Potkraj prošle godine navršilo se 40 godina otkako se bavim karateom. Klub će sljedeće godine proslaviti 20 godina, a ja sam trener već 25 godina. Od 2010. do prošle godine bio sam izbornik kadetkinja, a od tada sam izbornik za mlađe seniore i seniorke.”
I ostali sportaši, barem veći dio njih, dali su svoj obol u obrani zemlje. Goran Ivanišević je, primjerice, ratnih mjeseci 1991. godine, tijekom borbe za opstanak hrvatskog naroda, na svim turnirima na kojima je igrao nosio oko glave maramu s hrvatskim grbom, košarkaši, Dražen Petrović i Stojko Vranković, boksač Damir Škaro, su prosvjedovali ispred zgrade UN-a, štrajkali glađu i tražili prekid velikosrpske agresije na Hrvatsku. Sve do danas hrvatski sportaši, za razliku od hrvatskih političara, najbolji su veleposlanici hrvatske države u svijetu, i dok nas političari dobrim dijelom sramote sportaši pokazuju onu dobru strane naše zemlje, pokazuju da u Hrvatskoj još uvijek ima Hrvata, makar sve manje, s obzirom na veliki broj mladih koji je posljednjih godina napustio Hrvatsku.
Veliki broj hrvatskih sportaša u prvoj polovici devedesetih posjećivao je redovito prvu crtu, na kojoj su bili branitelji te su junacima obrane zemlje nosili pakete pomoći, koja je dobro došla u vremenima borbe za opstanak.
Idemo kronološki, podsjetiti, kako se hrvatski sport izborio za priznanje…
Boksač Damir Škaro u kolovozu ’91. u New Yorku organizira prosvjedni skup za Hrvatsku. I to ispred same zgrade UN-a, gdje su politički skupovi zabranjeni. Skup nije prijavljen policiji, a došle su tisuće Hrvata, jer u prvom redu stoje Stojko Vranković i Dražen Petrović.
I to nije jedini takav primjer. Gotovo da nema natjecanja na kojem hrvatski sportaši nisu iskoristili svoja prijateljstva za pomoć domovini.
Ubrzo se događa još jedno čudo. Predsjednik Međunarodnoga olimpijskog odbora Juan Antonio Samaranch u prosincu ’91. uvjerava svoj Izvršni odbor da Olimpijske igre ne smiju proći bez Hrvatske, iako pravo nastupa imaju samo članice UN-a, piše HRT.
Hrvatska kao gost u veljači 1992. nastupa na Zimskim Olimpijskim igrama u Albertvilleu, a nakon političkog priznanja u ljeto te godine stiže u Barcelonu, za što velike zasluge ima poznati hrvatski redatelj,tadašnji predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora, Antun Vrdoljak.
Da ne spominjemo ono što se na Maksimiru odigralo 13. svibnja 1990., kada su divljanje Arkanovih Delija spriječili hrvatski navijači,a ne tadašnja milicija iako je to trebala učiniti. Neredi u Maksimiru u svibnju 90. bili su jasan pokazatelj koliko će težak biti hrvatski put do slobode. Počinje rat, a hrvatski sportaši riskiraju karijere za pomoć domovini…
Milanović? On govori danas…
Tekst se nastavlja ispod oglasa
