Hrvatska košarkaška reprezentacija po tko zna koji puta u posljednjih 22 godine oprostila se prije vremena od završnice jednog velikog natjecanja porazom u utakmici koju su svi mediji, uključujući i ovaj portal, držeći se izjava igrača, proglasili ”utakmicom generacije”. Koliko je samo utakmica generacije, povijesnih utakmica, odigrala Hrvatska u svim sportovima u kojima su naši nastupali prosječni, lošije informirani stranac, pomislio bi kako se svijet vrti samo oko nas. Porazom, zapravo rezultatskim i igračkim fijaskom, od Rusije 101-78, Hrvatska je pokazala više toga nego u svih pet utakmica u Cluju, u Rumunjskoj, dakle, u grupnoj fazi. Nažalost, naravno, u negativnom kontekstu. Otkrili smo sve svoje slabosti u samo deset minuta treće četvrtine.
Možda je Dario Šarić, koji je u osmini finala odigrao ispod razine na koju smo od njega navikli, ispod zapravo svake razine, u pravu kada u očaju tvrdi da Hrvatska nema kvalitetu? Bilo bi puno lakše prihvatiti Šarićve riječi, i pomiriti se. Ako nemate kvalitetu znači da je vaš protivnik bolji, tko vam u tom slučaju može zamjeriti poraz? Međutim, tome nije tako, niti je Turska kvalitetnija od hrvatske nogometne reprezentacije, predvođene Lukom Modrićem, pa je ipak pobijedila, niti su Rusi toliko igrački superiorni Hrvatskoj da Hrvatska ne bi u nekim normalnim okolnostima imala šanse za pobjedu, zašto ne i pobijedila.
Dario Šarić, bez obzira što o sebi ovako frustriran mislio, je sjajan košarkaš, ne može se slučajno odigrati sezonu na način na koji je on odigrao u najjačoj ligi na svijetu. Može se na sreću, na slučaj, odigrati, pobijediti, jednu utakmicu, nekoliko njih, ali ne može cijelu godinu. I svi ostali, uz Šarića i Bogdanovića, igrači su koji su se već više puta dokazali na velikoj sceni. Nije to klasa Gasola ali nisu loši igrači kakve smo ih vidjeli večeras.
Zašto smo onda doživjeli fijasko, pitanje postavljaju uglavnom svi mdiji?
Pogrešno se ušlo u utakmicu, tvrde mnogi, a i kad se vodilo izbornik Petrović, koji večeras, nažalost, nije imao odgovor ni na što, rotirao je i mijenjao svakih praktički nekoliko desetaka sekundi. Neki će reći prerano i prečesto nakon povratka od minus šest do plus četiri. Razbio je ritam utakmice, ritam svojih igrača, naših igrača. Šarić, naime, zajedno sa fenomenalnim Bogdanovićem, nije počeo loše, S četiri koša, dva skoka, u par minuta, Dario je najavio veliku večer. Nažalost, sve je ostalo na najavama.
A kad je krenulo nizbrdo više nije bilo povratka. Pucalo se kao na treningu, kao na Divljem zapadu, i promašivalo se kao na Divljem zapadu s onim nepreciznom, prastarim ”pucaljkama.” Za nekoliko minuta treće četvrtine sve se raspalo, od ”egala” do kapitulacije prošlo je tek par minuta.
Hrvatskoj, naravno, nedostaje vrhunski centar, koji zna pogoditi i otvoreni šut, tipa nekoć Dina Rađe, Hrvatskoj nedostaje razigravač. Dario to nije, jer kad je to onda on na parketu nije ono u čemu je puno bolji. Dario, naime, nije ni razbijač koji će razgrnuti sve oko sebe i sve zajedno s loptom ubaciti u koš. Zato bi Šarić s kvalitetnim playem na parketu, kakvog ima primjerice u Philadelphiji, bio trideset posto bolji.
Svi se slažu, neki o tome čak i javno govore, da najveću odgovornost snosi izbornik Aleksandar Petrović. Ako igrači nisu ušli ”energetski” kvalitetno u utakmicu, ako nisu psihološki bili na razini ovako važne utakmice, ako su se raspali kod prvog jačeg ruskog naleta, onda su ipak bili nedovoljno spremni. Naime, hrvatskim košarkašima nije nedostajalo fizičke već psihičke energije. Devet promašenih slobodnih bacanja, očajni šut Darija Šarića, kao i mnogih drugih, inače odličnih naših šutera, nešto govore u prilog ove teze.
Naravno, lako je biti general poslije bitke, takvih je barem u Hrvatskoj na svakom Titovom trgu previše, no, ako se neće razgovarati o razlozima još jednog ”povijesnog poraza” vrlo brzo morat ćemo se naviknuti na status ”povijesnih sportskih gubitnika.”
Naša nadaleko poznata, toliko hvaljena, u pojedinim medijima i opjevana, obrana protiv Rusije, posebno sjajnog Alekseja Šveda, nije funkcionirala. Nije funkcionirala niti na početku kad se u napadu koliko – toliko igralo dobro. Naime, ako u prvih deset minuta primite 25 koševa kakvu obranu igrate? Ako uđete u utakmicu kao da ste na apaurinima, kao da ste se tek probudili iz stoljetnog sna, ako ste, kako kaže izbornik, ”energetski potrošeni”, o kakvoj obrani možemo govoriti? Za savršenu obranu trebate, uz želju, uz borbenost, biti 100 posto spremni u svakom pogledu.
Hrvatska to nije bila, sjajni Bojan Bogdanović, koji je jedini odigrao onako kako treba igrati da bi se dobio protivnik kao što je Rusija, stoga je posve opravdano bio ljut, zapravo, ljut kao ris, čak se to moglo i primijetiti pred malim ekranima. Iako veliko pobjednik, iako odličan od prve do posljednje minute večeras, najveći gubitnik bio je najbolji hrvatski košarkaš. Njegov pogled sve je rekao. Želio je pobijediti, nije imao s kim, ne večeras.
Koliko god jedan košarkaš, nogometaš, bio vrhunski, ako nije Dražen Petrović ili ako se ne zove Diego Maradona, sam ne može dobiti važnu utakmicu. A posebno ne utakmicu koja traži maksimum od svih za pobjedu. Nije to mogao ni Luka Modrić s hrvatskom nogometnom reprezentacijom u Turskoj prije nekoliko dana, nije to mogao, naravno, ni Bojan Bogdanović protiv Rusije večeras.
Hrvatske navijače, napokon treba to reći javno, s pravom boli jedna činjenica od koje se više ne može i ne smije bježati. Kad igraju u svojim klubovima hrvatski reprezentativci, kako u košarci, tako i nogometu, posebno nogometu, briljiraju. Karamarić, koji protiv Turske nije dao niti jednu točnu loptu, asistira za pobjedu protiv Bayerna, Perišić zbija eurogolove, Rakitć nakon ozljede zbog koje je prije samo nekoliko dana propustio Tursku, igra utakmicu ”života” za Barcelonu… Što se to događa, je li nešto u vodi ili je zrak prerijedak?
