Nebuloze komunističkog milicajca: Što bi se dogodilo da je Refik Ahmetović, kako kaže, ubio Bobana i u njega ”sasuo osam metaka”?

Foto: Snimka zaslona

Kako smo već više puta posljednjih dana pisali, i nema razloga za ponavljanje, prije trideset godina na Maksimiru se dogodilo ”događanje naroda”, režirano u Beogradu, dok je na klupi Crvene zvezde povremeno sjedio udbaški kiler kao vođa navijača spomenutog kluba, budući ratni zločinac, Željko Ražnatović Arkan. Dakle, Crvena zvezda, s obzirom na navedeno, bliže je u to vrijeme bila jednoj kriminalnoj organizaciji nego nogometnom klubu. Arkan je u to vrijeme bio kriminalac i udbaški ubojica, barem prema pričama relevantnih svjedoka toga vremena, kao miljenik Staneta Dolanca.

Posebna epizoda režiranih nereda na maksimirskom stadionu tog 13. svibnja 1990. godine odnosi se na nogometaša Dinama Zvonimira Bobana, koji više nije mogao gledati kako komunistička milicija nezainteresirano promatra dok Delije ruše maksimirske tribine, a istovremenu tuku navijače Dinama, pa čak i neke nogometaše Dinama, poput Vjeke Škrinjara, koji je dobio pendrekom po leđima, Boban se zaletio i udario komunističkog milicajca Refika Ahmetovića, koji godinama nakon tih događaja sipa nebuloze u medijima, u kojima god stigne, a ovog je puta stigao do srpskih medija

U intervjuu za Mondo.rs Ahmetović je, između ostaloga, optužio navijače Dinama za nerede, on tvrdi da su navijači zagrebačkog kluba sve započeli na način:

“Napravili su problem ovi što su provalili ogradu sa Sjevera. Kasnije sam od kolega koji su radili očevid čuo da su tu ogradu ranije pripremili, sjekli, prskali kiselinom i ostavili samo mali dio da mogu provaliti. Kad su krenuli na teren prema Jugu, prema Delijama, mi smo zaštitili Delije. Ja sam ih štitio. Jedna grupica je uspjela doći do Juga i tu je došlo do okršaja. Sve je letjelo. Nekako smo uspjeli otjerati ih. Vidi se tamo da ja s Istoka tjeram, on mene nogom, ja njega palicom. Nisam se plašio, mogao sam u tom trenutku i glavu izgubiti, ali za službu i poredak koji sam čuvao nije mi nimalo bilo žao.”

Ahemtović je, kako smo već pisali, iznio i nebuloznu teoriju prema kojoj su navijači Dinama imali namjeru ubiti nogometaša Crvene zvezde Dragana Stojkovića Piksija.  O Bobanovoj ulozi u svemu bivši komunistički milicajac je kazao:

“Igračima je rečeno da se povuku i čekaju da se situacija smiri, pa da se utakmica odigra. Ali Boban je došao nasred terena i mahao je rukama, okrenuo se prema Sjeveru i mahao im da izađu na teren. Deseci njih su izašli na teren kad ih je pozvao. Tamo je bilo metalnih vatrogasnih kanti, jedan od njih je krenuo tu kantu nabiti kolegi na glavu. Kontam, ako mu nabije, neće moći trčati, raditi, oni drugi će ga pregaziti i trčao sam za ovim i oteo mu kantu. On me pokušao udarati, ja sam izbjegao i počeo sam ga udarati. Dobro sam ga udarao. Kasnije je Boban izjavio da mu je to neki rođak. Ja sam njega oborio i još sam ga tukao, toliko sam bio ljut.”

Nije se tu Ahmetović zaustavio, nastavio je u istom stilu, kaže da je Boban iskoristio činjenicu da je nosio premali šljem. Očito velika glava ne znači i veliku pamet:

“Kad sam se sagnuo da ga pokupim, vidio sam da je on u zraku, sastavio je koljena i ruke. I udario me koljenom i rukama na desnu stranu. Rukama po glavi, a koljenima u rebra. Tako sam posrnuo.”

Ahmetović tvrdi da je Bobanu glavu spasio tadašnji trener Dinama – Josip Kuže:

“Kuže je tu odigrao glavnu ulogu. Da nije Kužea bilo, da je on krenuo ponovo, on bi dobio jedan okvir, sto posto. Osam komada, sto posto. I danas tvrdim da bih ga ubio. Meni je 55 godina i danas tvrdim da bih ga ubio samo da nije bilo Kužea. Da se samo vratio, ja bih njega ubio. Kolege su mi tada vikale da pucam u Bobana.”

Ahemtović je s nekoliko naoružanih komunističkih milicajaca tražio Bobana po gradu, zaboravio je Ahmetović da su izbori u Hrvatskoj već bili provedeni i da su komunisti na tim izborima izgubili od strane Tuđmanovog HDZ-a, da je pucao na Bobana tog dana na Maksimiru pitanje je kako bi se on, zajedno sa svojim komunističkim milicajcima proveo… Zagreb bi zahvatilo krvoproliće, a u Zagrebu je ipak puno manje komunističkih divljaka bilo u to vrijeme, iako ih je bilo, kao što ih ima i danas, i danas su kao i onda dobro raspoređeni.

Bobana je Ahmetović navodno našao u kafiću:

”Opet sam ja bio presudan da ga ne tuku. Nas je bilo pet, šest. Dobro naoružanih i spremnih. Kažu mi: ‘Što god ti kažeš, mi ćemo uraditi.’ Vjerojatno je on to prepoznao kad smo došli, a bili smo u civilki. Imao sam osjećaj da se malo uplašio. Ja sam njemu prišao i rekao sam: ‘Ja sam taj i taj, možemo popiti kavu’, što smo i učinili. Nakon par dana pozvao me komandir i rekao da mi više ne mogu garantirati sigurnost u Zagrebu i da izaberem gdje želim otići raditi. Odabrao sam Zvornik. Tu sam dobio nadimak Boban. Zezali su me tako jer sam znao izmlatiti kriminalce kada ih uhvatim na djelu. Ubijao sam Boga u njima i nimalo mi nije žao. Neki tamo znaju moje pravo ime, a neki i ne znaju i još uvijek misle da se zovem Boban.”

Na kraju je Ahmetović kazao da ne žali ni za čim, naprotiv, tvrdi kako je samo radio svoj posao, čuvao poredak. Koliko je tako nešto nakon pada Hitlerovog režima moglo reći policajaca u Berlinu? Svi oni ”samo su radili svoj posao”, čuvali poredak, pritom im cijena nije bitna. A cijena je krvava, krvavu je cijenu hrvatski narod platio za svoju slobodu.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr