Nakon hrvatskog poraza u finalu Davis Cupa od Argentine polako se stišava euforija velikog sportskog događaja, tuga poslije poraza pretvara se u ponos zbog činjenice da je Hrvatska sudjelovala u još jednom sportskom spektaklu i položila ispit. Drugo finale Davis Cupa i jedan osvojeni trofej u 25 godina hrvatske samostalnosti nitko ne može proglasiti neuspjeh. Pamtimo neke druge države i tvorevine “s ovih prostora” koje su postojale desetljećima a koje nisu ni bile blizu takvom pothvatu. Finale Davis Cupa neki uspoređuju s finalo Svjetskog prvenstva u nogometu, iako se neće složiti s time u potpunosti, nije daleko od toga.
U zagrebačkoj Areni tijekom sva tri dana nije bilo niti jednog incidenta Hrvati su navijali za svoje, ali nisu navijali protiv drugih, u ovom slučaju protiv Argentine, koja u Hrvatskoj ima jako veliki broj simpatizera, zbog Juana Martina del Potra, velikog sportaša, velikog čovjeka, ali i zbog izbornika gostujuće reprezentacije Daniela Oršanića, velikog pobjednika hrvatskih korijena. Nije zabilježena niti jedna netrpeljivost između hrvatskih i argentinskih navijača.
Neki će reći da se je na trenutak izgledalo kako se zapravo finale igralo u Argentini, naravno, zbog činjenice da je Argentinu bodrilo 3000 fanatičnih navijača, kojima je jednako fanatični Diego Maradona diktirao tempo. No, zar i to ne dokazuje da je atmosfera u Areni zaista bila sportska? Naime, Argentinci su navijali, u pravom smislu te riječi, kako samo oni znaju, iluzorno bi bilo očekivati da se Europa, a onda i Hrvatska, kada je navijanje u pitanju može nositi s temperamentom koji sa sobom nosi Južna Amerika. Argentinci su po mnogima najbolji, najvjerniji, najfanatičniji, navijači na svijetu, od kojih se može puno učiti, barem iz ovoga što smo vidjeli u Zagrebu, Hrvatska je učila i Hrvatska je taj ispit, takvu školu položila s odličnim.
Tenis je dinamičan sport, zato se i dogodilo da se atmosfera u Areni mijenja iz sekunde u sekundu, u trenucima kada je Marin Čilić vodio 2:0 u setovima, imao igru, sve pod kontrolom, hrvatski navijači digli su Arenu na noge. Na licima argentinskih navijača vidio se očaj i rezignacija, čak su i oni posustali ne vjerujući da bi se moglo dogoditi ono što se, nažalost, dogodilo i što se u tenisu ne tako rijetko događa.
U sjajan ugođaj Arene, nezaboravni doživljaj sportskog spektakla godine, savršeno se uklopilo spontano navijanje hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, koja nije, za razliku od nekih drugih političara, na nekim drugim sportskim priredbama, glumila navijanje, ona je uistinu navijala, nakon poraza čestitala pobjedniku, družila se s hrvatskim i argentinskim navijačima, oduševljenim njenim njenim navijanjem i odnosom prema finalu općenito.
Nakon poraza, ali i nakon divoske trodnevne borbe, pojedini portali pokušali su, i u tome, nažalost, ustraju, navesti čitatelje na krivi trag i ostaviti dojam kao da je Arena hladno, u kazališnoj atmosferi, prepustila navijačku inicijativu Argentincima, pritom kao argument navode neke statuse anonimnih primitivaca s društvenih mreža koji Marinu Čiliću poručuju da idućeg puta nastupi za Bosnu. Nitko nema pravo, barem iz kuta zdravog razuma, zamjeriti Čiliću baš ništa, nakon naporne sezone tri je dana ginuo za Hrvatsku, borio se pobjeđivao i gubio, što je sastavni dio sporta. Što bi hrvatski tenis bio danas bez Marina Čilića? U zadnjih 25 godina hrvatski tenis osvojio je tri Grand Slam turnira. Iva Majoli, Goran Ivanišević, Marin Čilić. U samostalnoj Hrvatski sport je došao u pravom smislu te riječi do punog izražaja, od skijanja do tenisa, nogometa, vaterpola, rukometa… Goran Ivanišević godinama je bio TOP 10 tenisač svijeta, Ivan Ljubičić, također, Marija Ančića tek su ozljede zaustavile kad je s 20 godina došao do polufinala Wimbledona i 7. mjesta svjetske ATP ljestvice, Marin Čilić trenutno je 6. tenisač svijeta i još uvijek dovoljno mlad za velike ambicije.
Naime, koliko je zemalja uopće bilo u prilici osvojiti Davis Cup? Koliko je vremena trebalo Argentini, jednoj sportskoj velesili, da bi Davis pokal uzeli u svoje ruke? Pet finala i jedna pobjeda. Jesu li oni “luzeri” ako danas pojedini portali ističu da je Hrvatska porazom protiv Argentine postala “luzer”? Ako je hrvatski sport nakon osvajanja deset olimpijskih medalja u Riju prije nekoliko mjeseci “luzerski” koliko bi onda medalja bilo dovoljno da bi Hrvati bili pobjednici?
Kad je Hrvatska, predvođena Čilićem, Dodigom, Ćorićem, na dosad u povijesti rijetko zabilježen način u četvrtfinalu Davis Cupa slavila u Portlandu, protiv sportske, ekonomske, vojne i svake druge velesile, SAD-a, vratila se iz ponora i 0:2 pretvorila u 3;2 nitko nije govorio o luzerima i gubitnicima. Svi su mediji, pa i portali koji danas na primitivan načinu komentiraju sportski spektakl iz Arene, hrvatsku Davis Cup reprezentaciju proglasili pobjedničkom reprezentacijom. Ako su bili pobjednici u Portlandu, ako se se izvukli iz gotovo nemoguće situacije, zašto su danas luzeri?
Ova generacija hrvatskog tenisa, kad se potpuno opravi mladi Borna Ćorić i ako ostane u istom sastavu, dakle, s Krajanom, Čilićem, Dodigom, još nije rekla posljednju riječ. “Luzeri” ne mogu biti u svjetskom vrhu, a hrvatski je tenis u samom vrhu već 25 godina.
