Politika i sport: Ministre Orepiću, kako će kamenovanje pomoći Hrvatskoj?

Kako se iz godine u godinu približava ljeto jedna rečenica ne silazi sa svih naslovnica: “Hrvatska je turistička zemlja.” Hoće li to i ostati? Naime, ako se nastavi razvijati nova turistička grana u našoj zemlji iz Hrvatske neće bježati “samo” mladi Hrvati nego i oni koji su ovdje stigli privremeno kako bi zaboravili nedaće u svojim zemljama. Da, i bogati plaču. Nadajmo se da kamenovanje na otoku Ugaljnu ne znači početak nove tradicije, za razliku od utrke magaraca na Tribunju, koja je nadaleko poznata manifestacija, koju iz godine u godinu obožava sve veći broj ljudi i u kojoj uživaju mnogi, u kamenovanju sudjeluju pravi magarci i njih ne voli nitko.

Šteta je počinjena

S obzirom kako u Hrvatskoj gotovo ništa ne funkcionira, i to prije svega zbog činjenice da su na ključna mjesta godinama dolazili uglavnom nekompetentni ljudi, unovačeni po partijskoj podobnosti, osim turizma, napad na jednog od najboljih veznih nogometaša svijeta, člana jednog od najboljih klubova svijeta, španjolske Barcelone, ugrozio je i ovu granu na kojoj počiva Hrvatska. Šteta je počinjena, možemo se samo nadati da se takve stvari neće ponavljati. Nada umire posljednja.

Kao da je nekima od nas u genima, režemo granu na kojoj sjedimo, i tako već godinama. Napad na Ivana Rakitića daleko je odjeknuo izvan naše domovine, posebno u Španjolskoj. Španjolce ne zanimaju opravdanja napadača i onih koji ih podržavaju, oni su uređena država i odavno su shvatili da za takvo divljaštvo opravdanja nema, bez obzira na motive iza kojih će se sakriti napadači. Španjolce zanimaju činjenice, one nam ne idu u prilog iako s tim napadom Hrvatska kao nacija, Hrvati kao narod, nema i nemaju ništa. Ili možda ipak imamo? Naime, takve se stvari ponavljaju, iz godine u godinu, mjeseca u mjesec i uvijek padamo na iste medijsko – političke trikove. To je već za dublju analizu. Psihijatri, sociolozi, filozofi… gdje ste?

Osude, smirivanje, ublažavanje, i na kraju relativizacija

Nad napadom na hrvatskog reprezentativca i njegovu obitelj u prvi tren svi su se zgrozili, krenule su kao nošene nevidljivim valom osude. Izgledalo je da smo napokon gotovo svi složni, nažalost, trajalo je to jako “dugo”, šest sati, a onda smo se vratili na staro, čak i ranije nego što se mislilo. Najprije “nježno”, onda sve brutalnije. Krenula je relativizacija napada na hrvatske reprezentativce, kao što je to bilo toliko puta dosad, i nakon Milana, i nakon Mate, i nakon Francuske… Do kada?

Sve dok napadači nisu u jeku turističke sezone nasrnuli na državljane Hrvatske, u Hrvatskoj. Čak i sad ima onih koji tvrde “možda napadača nije bilo šestero”, “možda je razbijen jedan prozor…!?” Kao da je to uopće važno?

Više se, dakle, “hrvatski napadači” ne zadovoljavaju divljanjem po europskim gradovima, došli su na prag obitelji, s kamenjem u rukama i kamenuju.

Ministre Orepiću, a da ovih dva mjeseca radite posao za koji kao tehnički ministar primate plaću?

Neki traže, vjerojatno opravdano, ostavku od tehničkog ministra Vlahe Orepića. Traže smjenu njega i svih u zapovjednom lancu koji su mogli biti odgovorni zbog nečinjenja, zbog nemara. Ponekad nečinjenje može biti razlog velike nesreće.

Nažalost, treba reći da je Orepić zapravo svojim izjavama, relativizacijom napada na Vatrene u St. Etienneu, pridonio stvaranju povoljne atmosfere za podmukli napad na Ugljanu? Dakako, odmah se treba decidirano ograditi i dodati kako Ugljan kao Ugljan nema baš nikakve veze s napadom na hrvatskog reprezentativca i njegovu obitelj, on se mogao dogoditi bilo gdje, slučajno se zbio na Ugljanu.

A tek izjave

Ministar uređene države, koju vode kompetentni ljudi, neće davati izjave kakve je Orepić davao nakon napada na Hrvatsku u Francuskoj, radije će šutjeti, čak i ako smatra ono što smatra Orepić. Sjetite se Orepićeve izjave o poštivanju i nepoštivanju zakona, o svečanim i nekim drugim ložama?

Naime, nisu oni “koji sjede u svečanoj loži” ljudi koji “ne poštuju zakon” zbog Ivana Rakitića, Ivana Perišića, Vedrana Ćorluke… već ponajprije zbog činjenice da uglavnom hrvatske institucije ne funkcioniraju. Kada bi funkcionirale onda bi valjda “oni koji ne poštuju zakon” bili u zatvoru. Zar ne ministre Orepiću? Zar nije tako u uređenim državama, između ostaloga i u državi u kojoj za život zarađuje Ivan Rakitić, zar u uređenim državama “oni koji ne poštuju zakon” ne sjede u ćeliji?

Prije toga, naravno, nešto treba pitati i sud, nekad davno (ili možda ipak ne tako davno?) i prije odluke suda bili su krivi oni koje je partija osudila. Takvi na žalbu pravo nisu imali. Sudovi se nisu mali pravo “držati zakona kao pijani plota.” Stalno zazivamo “uređenu” državu? Iz očaja, naime, mi to nismo godinama. Jesmo li ikada uopće bili?

Netko ne radi svoj posao ili ga radi jako loše?

Dakle, ministre kažete da “oni koji ne poštuju zakone sjede u svečanim ložama”, tko bi im trebao pomoći da pronađu put do suda? Rakitić, Ćorluka, Modrić, Mandžukić…? Kad su Vatreni postali policajci i suci? Nažalost ministre vi ste u predizbornoj kampanji i puno prije nego li je ona službeno počela, okosnica kampanje vam je problem koji ne bi trebao biti stranački već nacionalni problem.

Navijači traže Vašu ostavku ministre, društvene mreže “grme?” Možda navijači, pravi navijači, a ne napadači, imaju pravo? Međutim, za dva mjeseca parlamentarni su izbori, ako nastavite putem kojim ste krenuli zar zaista vjerujete da ćete ostati ministar?

Sigurnost?

Turizam je kao i novac, kao kapital. Naime, traži sigurnost, tamo gdje je kamenje koje leti prema kući turistička atrakcija, turizam je moguć kao i bijeg iz Alcatraza. Govori se da su neki pobjegli, ali nema dokaza. Ima li dovoljno dokaza da su se hrvatske institucije napokon opametile, da su odlučile zaštititi hrvatske građane? Srećom, Hrvatska nije takva zemlja, nema takvo lice, kakvo su pokazali oni koji su napali Rakitića i njegovu obitelj.

Neki bi zbog objave mjesta u kojem se odmatrao Rakitić s obitelji tužakali medije koji su sve to objavili. Naravno, no, prije toga bi trebali “tužiti” Rakitića, koji je puno prije medija to objavio na društvenim mrežama, njegov profil čita puno više ljudi nego što čita 80 posto portala u Hrvatskoj. Dakle, Rakitić je sam rekao gdje je, navijači su se tome radovali, potpisivao je autograme, zašto ne bi ako je Hrvatska normalna država? Zašto bi se skrivao?

Za kraj pokušajte zamisliti što bi se dogodilo da je, ne daj Bože, negdje na hrvatskoj obali, nije važno gdje, nije važno ni je li to na obali, sličnu dramu prošao jedan od najboljih svjetskih tenisača, Novak Đoković? U tom slučaju institucije bi reagirale promptno i bile bi u pravu, danas se čak mnogi boje pravim imenom nazvati ono što zaslužuje pravo ime? Malo se previše često događa da bi bilo spontano i malo se dugo bojimo.