Bivši hrvatski vaterpolski izbornik, Ratko Rudić, odlučio je ”nakon 39 godina i preko 40 osvojenih trofeja te posljednjeg trenerskog čina u Pro Reccu spustiti zastor na taj dio karijere, ali će i dalje ostati uz vaterpolo”, pišu Sportske novosti. Naime, uoči 72 rođendana Rudić je odlučio prekinuti bogatu karijeru, koja je zaista impresivna, karijera velikog vaterpolskog stručnjaka trajala je od 1981. do početka svibnja 2020
”Ove sezone sam s Pro Reccom želio naslov prvaka Europe, postojala je iznimno visoka motivacija, te je sve išlo po programiranom sustavu, a onda… Onda je došlo do ovoga. Do toga da je sve zaustavljeno i da je cilj postao neostvariv”, kazao je Rudić za Sportske novosti.
Po prvi puta u karijeri je Rudić ostao bez motivacije…
”De facto sam prvi put u karijeri na neki način ostao bez motivacije. Na kraju krajeva, nije se više ništa moglo napraviti, više ništa nije ovisilo o meni. Mislim da je bilo dovoljno i ovo što sam dosad napravio u karijeri. Da, žao mi je što je kraj ispao baš ovakav, što nisam završio s trofejom, ali opet, na kraju… nije mi ipak ničega žao. Kao trener više jednostavno nemam onu želju koju sam imao ranije”, poručio je Ratko Rudić.
U oproštajnom pismu Pro Reccu, Rudić je spomenuo da je ovakvu odluku ipak donio još i ranije, odnosno da ona nije uvjetovana isključivo ili uopće koronavirusom.
”Da, odlučio sam još i prije da će ove sezone biti kraj. Znao je to i predsjednik kluba Maurizio Felugo, ali nismo željeli ništa objelodaniti dok je sezona trajala, dok su se igrale utakmice. Osim toga, želio sam i klubu dati vrijeme da pronađe rješenje za sljedeću sezonu, za budućnost.”
Je li Rudić mogao misliti, kada se osvrne na karijeru koja je počela davne 1981. godine, da će karijera tako dugo trajati te da će biti tako uspješna?
”Nisam o tome niti razmišljao. Mene su uvijek, tada, ali i danas, vodile emocije, srce. Čak sam 1980. želio prestati igrati, ali su me nagovarali da još ostanem jer se spremalo EP u Splitu. To je bila pogreška. Uvijek je pogreška odustati od onoga što ste prvo naumili. Takve pogreške više nisam nikada radio. Kada sam prestao igrati, taj sam dio karijere potpuno ostavio po strani, a prevladala je želja. Ona je bila skoro pa ravna fanatizmu za radom. Uopće mi nisu bili važni plaća, već samo rad, školovanje. Već sam počeo raditi i neke eksperimente, išao na sportski institut koji je postojao u Beogradu, isprobavao, griješio, učio. Meni je bilo samo važno kako organizirati rad i tako sam se počeo uspinjati.”
Rudić je ovdje spomenuo i ono što je možda bio ključan trenutak u karijeri.
”Moja možda najvažnija medalja koju sam osvojio kao trener je bila 1983. godine, srebro na juniorskom Svjetskom prvenstvu. To je bilo odlučujuće. Meni, ali i našem sportu. To oduševljenje, radost… mislim da je ta medalja za mene kao trenera bila najvažnija u cijeloj karijeri.”
S Hrvatskom je Rudić na SP-u u Montrealu 2005. poveo jednog 19-godišnjaka, zvao se Andro Bušlje.
”U tom razdoblju, na samom početku karijere i kada sam i počeo baš s mladim igračima, poznavajući njihov potencijal, jasno da sam im davao priliku. Vjerovao sam im. Poslije sam imao razdoblja gdje sam želio mlade, ali sam pogriješio. Recimo s Hrvatskom EP u Beogradu 2006. Nisam tada s mladima pogriješio, nego sa sastavom. Od mladih su tada, međutim, bili i Bušlje, pa Joković, Pavić… To nisu bile pogreške. No, rezultat u Beogradu je bio slab, iako nam je on kasnije i pomogao. To je onaj dio kada se govori o porazima koji znaju biti stimulativni. Makar, davao sam ja priliku i starijima odnosno iskusnima, a kojih prije nije bilo. Recimo, Zdeslav Vrdoljak na SP-u u Melbourneu 2007. koji je dobio poziv u reprezentaciju nakon 10 godina. Nisam ja radio razlike između mladih i starih. Bitna je kompozicija momčadi. Mladi igrači vam donose elan, nemaju straha, imaju dinamiku, dok stariji igrači imaju iskustvo. To kada ukomponirate, imate momčad.”
Što vam je bio veći izazov u karijeri, početak trenerske karijere s reprezentacijom tadašnje Jugoslavije ili dolazak u Hrvatsku i revitalizacija jedne momčadi na papiru jake, ali dotad bez većih uspjeha?
”Jedan od uopće meni težih procesa je bio baš u Hrvatskoj. U sjećanju mi je ostao prvi trening s reprezentacijom, u prosincu 2004. u Šibeniku. Sasvim prosječan, običan trening nakon kojeg su svi igrači bili premoreni, s upalama mišića. Dosta je dugo trebalo dok se prihvatio određeni način rada, discipline i mentalne čistoće igrača. Ona se ne može svladati ako igrač ne uspije svladati određene teškoće. Tu je bilo problema, bilo je dosta igrača koji su to dosta teško prihvaćali. Opet, tu nam je presudno u razmišljanju bio poraz odnosno loše igre na EP-u u Beogradu 2006.”, kazao je Rudić za Sportske novosti.
