“Nisam bio zagrijan za trenera. Kada sam ulovio distancu od nogometa, kada sam imao malo više vremena, osjećao sam da mi nogomet nedostaje. Pričao sam s Nikom koji mi je rekao da pokušam barem s trenerskom školom”, govori
Robert Kovač, proslavljeni hrvatski reprezentativac, danas prvi asistent izbornika, svoga brata, Nike Kovača.
– Kako sam počeo s trenerskom akademijom sve više me to zanimalo. Došla je ponuda od brata da možemo zajedno preuzeti mladu reprezentaciju, za mene je to bilo idealno. Još sam bio u školi i mogao sam učiti direktno i od brata i od mladih nogometaša, nastavlja…
– Trenerski posao puno je kompleksniji od samog igranja nogometa. Igrač je zadužen sam za sebe, kao trener imaš cjelinu, moraš znati s igračima, upravom, navijačima, novinarima… Nije to lako. Teško je uskladiti sve te karaktere kod igrača. Podići im samopouzdanje, uigrati ih, pa tu posla ima napretek, ali je sve to i veliki izazov.
Kako se na klupi, kao trener, slažete s bratom Nikom, znate li se suprotstavljati u mišljenjima?
– Kod nas nema svađe, no diskutiramo o svim temama. Na kraju, kakva je i hijerarhija, on odlučuje. Niko Kovač sluša pomno svakog iz stožera, riječ je o normalnim diskusijama. Mi puno pričamo o nogometu, sistemu, svakom igraču….
Obrana je hrvatskoj reprezentaciji nekad bila najbolji dio momčadi, danas to više nije tako?
– Kada sam ja igrao u reprezentaciji mi smo u cijelim kvalifikacijama znali primiti samo četiri-pet golova. Ne bih rekao da primamo više golova otkako sam ja prestao igrati, ali ispada tako. Tako se poklopio, obrana počinje u napadu, obrana je cijela momčad. Danas primamo previše golova, a imamo kvalitetu. Naravno, u onim treninzima prije Islanda bavio sam se obranom, stoperima…
Koja vam je bila najdraža utakmica u reprezentaciji?
– Ona prva, prijateljska protiv Italije 1998. na Maksimiru, odmah nakon svjetske smotre u Francuskoj. To je bio najljepši trenutak, to nikad neću zaboraviti. No, doživljaja je bilo sjajnih, kad smo dobili Njemačku u Austriji, tu atmosferu kako su naši ljudi slavili pobjedu, osjetili smo tada da smo podigli svoj narod, to je ushit pravi!
Kako se danas osjećate kao trener istim onim igračima s kojima ste bili u momčadi?
– Eh, sa 75 posto ovih današnjih igrača sam ja igrao. Ne mogu sada očekivati da me igrači oslovljavaju sa vi, moraju imati respekt, ali u granicama normalnog. Mi imamo normalan odnos, oni me zovu imenom. Kada je Slaven Bilić bio izbornik Niko i ja smo se mogli isto tako ponašati prema njemu jer smo igrali zajedno. Sve je to normalno i puno uzajamnog poštovanja. Evo, Olić i ja smo igrali deset godina zajedno u reprezentaciji, sad sam mu trener i sve je baš kako treba biti u našem odnosu. Ne zove me sa vi, niti me oslovljava s – treneru… Zove me imenom!
Kad vam je, pak, bilo najteže u reprezentaciji?
– Poraz protiv Turske bio mi je najteži događaj. Bilo mi je teško i kad sam dobio crveni karton protiv Engleske u Zagrebu. To je bila utakmica za utakmicom. To je i bio kraj moje karijere u reprezentaciji, poslije toga sam odigrao sam još jednu utakmicu za Hrvatsku, u Astani protiv Kazahstana.
Kako ste vi podnijeli crveni karton Mandžukiću u dvoboju protiv Islanda?
– Bila je stresna situacija. Znali smo da smo bolji, dobro smo igrali i onda ti taj crveni karton baci sve u opasnost.
Zaigrali smo još bolje s igračem manje, a moglo je biti i drugačije, zar ne? Mogli smo primiti gol i onda s deset igrača moramo napasti, kako… I za Mandžukića je bilo bitno da pobijedimo, pa i zbog naroda.
Imate li straha od prve utakmice svjetske smotre protiv Brazila?
– Nema straha, to je lijep događaj, pa dvije-tri milijarde će gledati našu utakmicu i mi imamo prigodu pokazati što sve znamo i možemo. Ta utakmica je prilika! Brazil je favorit i mi ne možemo ništa izgubiti, no domaćinima nikad nije lako u takvim situacijama. Oni se s time moraju nositi, mi ne! Mi smo protiv Brazila prvu utakmicu 2006. odigrali izvrsno, ist smo bili bez straha. To je utakmica za uživanje.
Ima li straha od Meksika?
– Kada smo 2002. analizirali Meksiko bili smo puno jači od njih. Kad smo igrali onda smo tek vidjeli da su oni jako dobri. Izgubili smo nakon jedanaesterca za Meksiko. Isto nemamo straha od Meksika, mislim da se moramo samo dobro pripremiti, i znati i vrline i mane meksičkog sastava. Mi često podcijenjujemo suparnika i to je velika greška našeg mentaliteta.
Je li podcijenjivanje suparnika i činjenica da su naši navijači kupili više ulaznica za osminu finale nego za dvoboj skupine protiv Kameruna?
– Nije, jer to je druga priča. Ljudi kad idu na dalek put žele vidjeti najbolju utakmicu, protiv Brazila. Razumijem ljude, nije to prvenstvo u Austriji i Njemačkoj gdje bi sami Hrvati mogli puniti stadione. Ljudi kalkuliraju i to je shvatljivo. Mene zovu ljudi iz Amerike, Kanade za ulaznice i svi planiraju da prođemo, istina…
Vidite li se danas-sutra kao samostalan trener?
– Zašto ne. Poslije svega to bi bio razuman potez. Ali, mogu vam reći da mi je jako lijepo s bratom. Zaista!
Znate li za slučaj da su dva brata bila ikada na klupi reprezentacije?
– Ne. Znam da su braća Koeman treneri, ali nisu bili zajedno.
Osjećate li pritiske, sugestije po pitanju poziva za neke igrače?
– Ja to još nisam osjetio, čitam novine, vidim komentare, ideje, no to nisu pravi pritisci. Svatko ima svoje mišljenje i protiv toga ne možemo ništa, no mi imamo svoje mišljenje i viziju igru i mi ćemo stavljati po našoj procjeni najbolje igrače. I to je to!
U reprezentaciji nakon dugo vremena nema niti jednog igrača Dinama?
– Niko je izbornik i njegova je konačna odluka. Izbornik je i dosad govorio kako se svaki igrač može sam na terenu izboriti za poziv za reprezentaciju. Kad se kreira popis ne gledaju se imena klubova. Možda bi bilo bolje za reprezentaciju kad bi u Dinamu bilo manje inozemnih igrača, tada bi više mladih hrvatskih igrača imalo prigodu izboriti se za poziv.
Kako uspoređujete Lewandowskog i Mandžukića, kako Bayern s Borrusijom!
– Igrao sam u oba kluba. U Borussiji sam igrao, no trener mi nije bio Klopp, ali sam ga zato nedavno gledao na treninzima kad smo išli malo promatrati brat i ja njegove metode.
– Ajmo prvo ovako, Mandžukić je specifičan napadač, on je sigurno bio najbolji napadač u Bundesligi, pa i u Europi. Kako je Bayern s Hynckesom igrao bilo je baš po mjeri Mandžukića. Kod Guardiole mu je puno teže igrati, više nije klasična špica. On je više igrač koji drži centralu, a sad je malo iza. No, isto se iz dana u dan dokazuje i u sustavu Guardiole. Lewandowski je također kvalitetan igrač, izvrstan u Borussiji. No, sad ćemo ga vidjeti u Bayernu gdje je teže igrati, a pritisak je strašan. Kako će se s time nositi, vidjeti ćemo. Znam to iz osobnog iskustva, pritisak u Bayernu je nekoliko puta veći nego u Borussiji. U Bayernu moraš nešto osvojiti, u Borussiji ne… Mandžukić je dokazao da može izdržati taj pritisak.
Hoće li vaša supruga Anica, možda i djeca, u Brazil gledati utakmice Hrvatske?
– Anica voli nogomet, ona bi htjela to vidjeti. Nisam još siguran, najvjerojatnije će navijati odavde, tako je sigurnije i lakše za mene. Moram se posvetiti poslu, ne bih želio imati druge brige…
Vidite li se jedan dan kao trener Dinama?
– Dinamo je meni drag, volim taj klub. Zašto ne, ne može se reći da se to jednog dana možda neće dogoditi.
Koje je vaše mišljenje o Sammiru?
– On je dobar igrač, igrao sam s njime. Nadam se da će se u Španjolskoj snaći. Sve je uvijek do igrača. On ima sve; dribling, brzinu, nogometnu inteligenciju… Bilo bi idealno da pruža dobre partije u kontinuitetu. A za to je potreba potpuna usredotočenost prema nogometu…
A kako objašnjavate to prokletstvo Dinama u europskim natjecanjima?
– Teško je dati općeniti odgovor, treba gledati to iz generacije u generaciju. Sjećam se, kad sam ja igrao, kad smo dobili skupinu odmah se postavljalo pitanje hoćemo li biti prvi ili drugi. Mislim da je opet bilo na djelu podcjenjivanje. Problem je da hrvatska liga nije jaka, dođe se u Europsku ligu gdje se igra drugačiji nogomet. Dinamo nema dovoljno jakih utakmica, to je dio odgovora. U Bundesligi svaki tjedan igraš tešku utakmicu, to je pravi posao. U hrvatskom prvenstvu s 10 klubova već je bolje, više je jakih utakmica, primjećuje
…
Kako to da ste se odlučili živjeti u Zagrebu?
– Živim u Zagrebu, navratim do Munchena, a često sam na putu. Volim Zagreb, obožavam Hrvatsku i uvijek mi je želja bila da ovdje živim, a tu imam puno prijatelja.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
