Kontroverzni srpski novinar, TV komentator, kritičar velikosrpskog režima Aleksandra Vučića te deklarirani navijač Crvene zvezde, Milojko Pantić, u razgovoru za Jutarnji list progovorio je o aktualnom stanju u srpskom nogometu te općenito o srpskom društvu.
Naime, srpska nogometna reprezentacija, koju Pantić naziva ”Kokezanija”, ispala je sa Svjetskog prvenstva već u skupini porazima od Švicarske, odnosno Brazila.
A o masakru u Borovom selu Pantiću?
Inače, stariji ljubitelji nogometa Pantića se sjećaju iz predratnih vremena, a posebno je ostao upamćen s finala posljednjeg Kupa maršala Tita u Beogradu 1991. kada je Hajduk napravio svojevrsni pothvat te pogotkom Alena Bokšića osvojio trofej. U to vrijeme Crvena zvezda bila je vrlo jaka, naime, u neposredno uoči finala Kupa u Bariju su osvojili Kup prvaka. Za Zvezdu je tada igrala internacionalna momčad, u kojoj je bilo zapravo najmanje Srba, predvođena Robertom Prosinečkim.
Nogometaši Hajduka nosili su crnu traku na rukavima svojih majica odajući tako počast masakriranim hrvatskim redarstvenicima u Borovom Selu, što Pantića nije previše impresioniralo, tek je rekao ‘‘došli ste u goste europskom šampionu a ni cvijeće niste donijeli…” Hajdukovcima, koji su došli iz ratom poharane domovine, baš je na pameti bilo cvijeće za gospodu iz Beograda, odakle je krenulo sve zlo u ovom dijelu Europe.
Posljednjih godina, kako smo već spomenuli, Pantić se prometnuo u velikog sljedbenika politike Čede Jovanovića, neprekidno kritizira bivši komunistički, boljševički režim ( Pantić tako i naziva Miloševićev režim u svojim komentarima ) pokojnog ratnog zločinca Slobodana Miloševića te velikosrpsku politiku Aleksandra Vučića, koju naziva kleronacionalističkom.
”Već godinama s još nekoliko desetaka novinara, javnih i kulturnih radnika pišem i govorim da je u Srbiji nemilosrdnim pravnim i fizičkim nasiljem, zloupotrebom demokratskih pravila i načela, kleronacionalistička družina državnih razbojnika uzurpirala, privatizirala i podredila svojim osobnim interesima sve državne institucije i sva javna dobra. Ne znam za ostale, ali ja sam sebi sve više sličim na nekog iz čopora pasa koji laju dok karavane prolaze”, rekao je Milojko Pantić u razgovoru za Jutarnji list. Inače, Pantć se s hrvatskim novinarom Perom Zlatarom kladio u večeru da Hrvatska neće pobijediti Island i izgubio. Hrvatsku smatra nogometnom velesilom.
O ”izdajnicima srpstva”, kamo neki svrstavaju i Pantića?
”Ja priznajem samo one Srbe koji Srbiju vole obrazovanjem, znanjem i lijepim odgojem i ponašanjem, a ne nebuloznim pričama o nebeskom narodu i sličnim glupostima. Ja nisam Srbin po profesiji da bih iz bilo kojeg razloga ili interesa prodavao ljudima rog za svijeću i kliktao: ‘Orlovi visoko lete, orlovi ovo, orlovi ono…
Molim te, obavezno napiši da je ovaj intervju napravljen na dan kad su na Svjetskom prvenstvu ispali velikani: dosadašnji svjetski prvaci Nijemci i svjetski neznalice Kokezijanci koji su u Rusiji igrali pod imenom Srbije…”
Zašto Kokezijanci? Naime, Slaviša Kokeza aktualni je predsjednik Nogometnog saveza Srbije i miljenik Aleksandra Vučića. Na čelo NSS-e došao je zahvaljujući Vučiću te je navodno bio bivši tjelohranitelj Vučića dok je ovaj bio dio Šešeljeve Radikalne stranke.
”Ti srpski ‘fudbalski orlovi’ slomljenih su krila jer ih vode političke marionete i poltroni. Jedan kao predsjednik, a drugi, Mladen Krstajić, kao izbornik. Neka sto puta zvuči kao politička poruka, ali ja se ne mogu pomiriti s tim da prvi političar Srbije postavi na mjesto predsjednika Saveza čovjeka koji ni po jednom jedinom kriteriju ne zaslužuje tu važnu i odgovornu dužnost. U Rusiji dolazi na naplatu to što je taj politički štićenik smijenio selektora Slavoljuba Muslina, koji je Srbiju vodio kroz kvalifikacije, i na njegovo mjesto postavio stručnjaka bez dana radnog staža, čak ni kao trener pionira. To su ta slomljena krila srpskih orlova…”, poruka je Pantića, koji smatra da je politika uništila srpski nogomet.
”Kokezanija predstavlja sve ono loše i strano u srpskom nogometu jer se taj čovjek ponaša kao da je FSS njegovo vlasništvo. Nikad na čelu srpskog nogometa nije bio čovjek tako plitkog općeg i nogometnog znanja, a i obrazovanja. U skladu s tim, on je bez ikakve svijesti o javnoj funkciji koju obnaša i odgovornosti koju ona nosi…”, kazao je Pantić, koji ne ide više na stadione, a na RTS-u je radio i za vrijeme diktature Slobodana Miloševića. U to vrijeme RTS je bila najveća utvrda Miloševićevog režima i jedan od stupova njegove moći.
Naime, oni koji smatraju kako se Pantić promijenio i napravio potpuni zaokret nakon što je Milošević pokrenuo agresiju na Hrvatsku i Bosni i Hercegovinu, nažalost, varaju se. Pantić je komentirao za RTS i Svjetsko prvenstvo u Francuskoj 1998., na RTS-u za vrijeme Miloševićevog boljševičkog mraka nije bilo moguće opstati ako niste bili barem djelomično miljenik režima.
”Kleronacionalisti i šovinisti svih boja nisu svjesni da pretvaranjem stadionskih u političke i nacionalističke tribine ne pomažu, nego odmažu nogometašima i svim drugim sportašima. Oni bi se najradije zatvorili u svoje torove i igrali sami sa sobom. Ja sam prestao ići na stadione kada je pjevanje i skandiranje ‘Od Topole pa do Ravne gore’ i ‘Kosovo je srce Srbije’ postalo važnije od nogometa. Jer, kako kaže Zdravko Zima, ‘ako kultura, gdje spada i sportska kultura, nije komunikacija, ako ne nadilazi granice fiktivne i stvarne, onda je teško ustanoviti u čemu su razlozi njenog postojanja’. Navedite mi ime jednog hrvatskog ili srpskog velikana književnosti, kulture, pa i sporta, kleronacionalističke orijentacije! To su ljudi sužene svijesti i primitivni, bez obzira na stupanj obrazovanja. To su Srbi ili Hrvati po zanatu, lažni domoljubi, koji pristojno žive naplaćujući tu svoju navodnu ljubav prema naciji i državi. Nimalo me ne interesira što takvi misle o meni. Nikad neću zaboraviti odgovor Mate Parlova na pitanje hoće li pristupiti HDZ-u: ‘Što vam pada na pamet, ja sam svjetski, a ne hrvatski šampion’. Ja upravo završavam knjigu na tu temu. Knjiga nosi naslov ‘Nebo se otvorilo… TV reporter kao svjedok vremena’. Nadam se da će se naći izdavač za područje Hrvatske. Moto knjige su stihovi dvojice velikana. Prvi, koje je još 1928. napisao najveći hrvatski um Miroslav Krleža, glase: ‘A sve je Laž, Laž grozna, ni crna ni bijela, Laž barikade, knjige, riječi i raspela, i ničega nema, ni boga ni vraga. O, zašto smo se klali, mati moja draga…’ Drugi su stihovi velikog srpskog pjesnika Vladislava Petkovića Disa iz pjesme ‘Naši dani’. Pjesma je napisana 1910., a kao da opisuje stanje u današnjoj Srbiji: ‘Progledale sve jazbine i kanali, Na visoko podigli se sutereni, Svi podmukli, svi prokleti i svi mali, Postali su danas naši suvereni…”, za Jutarnji list, u promotivnom intervjuu, kojim zapravo na hrvatskom tržištu želi prodati knjigu, kazao je Pantić, jasno tako izjednačujući agresora i žrtvu. Takvo kukavičje jaje iz Beograda često pada na plodno tlu u jednom dijelu Hrvatske i hrvatskih medija, iako se zapravo radi o velikosrpskoj podvali. Naime, ne može biti katarze bez istine, a istine u Srbiji, nažalost, nema ni kod onih od kojih bi to možda neki i očekivali.
Sudeći prema intervjuu za Jutarnji ni Pantić nije do kraja prošao proces denacifikacije, kakav su primjerice prošli Nijemci nakon Drugog svjetskog rata. Bez katarze u Srbiji i bez istine teško će biti trajnog mira i stabilnosti u ovom dijelu Europe. Primjerice, Nijemcima ne pada napamet izjednačavati Hitlera i Churchilla, ili De Gauella i Hitlera još manje izjednačavati njihovu politiku. No, to je već stvar pristojnosti, kućnog odgoja, na kraju krajeva i želje za ozbiljnim suočavanjem s istinom. Iza obične frazeologije ne krije se ništa. Nažalost.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
