Danijel Subašić nagradu za najboljeg golmana Francuske posvetio je pokojnom Jakovu Pinčiću s kojim je napravio prve golmanske korake, te Niki Matkoviću, koji ga je trenirao kad nitko drugi nije želio raditi s njim.
“Lijepo od njega što me se sjetio, ali da vam budem iskren, to me uopće ne čudi. Dobro ga poznajem još od najmlađih dana, to je krasan momak, jednostavan, dobro odgojen, pristojan… A takvi ne zaboravljaju, njih veliki uspjeh ne promijeni,” rekao je za goal.com/hr Niko Matković, koji je Subašiću pomagao dok nije smio trenirati zbog suspenzije Rena Sinovčića.
“Ne znam što je bilo između njih. Navodno Subašić nije htio potpisati ugovor s Renom, pa ga je on suspendirao. Zamolio me da mu pomognem i ja sam pristao, premda u to vrijeme baš i nije bilo pametno zamjeriti se Sinovčiću. Isprva smo se krili, trenirali u Bibinju, Kolovarama…” prisjeća se Matković.
“Njega je ta suspenzija gotovo dotukla, bio je psihički i tjelesno potpuno shrvan, stalno je ponavljao da će se ostaviti nogometa, da je gotov, da ne može izdržati nepravdu… Malo po malo sam ga dizao, radili smo i usput mu vraćali samopouzdanje, i na kraju se vratio u život. Kod njega se potvrdila ona izreka: ‘Što te ne ubije, to te ojača’. Subašić je oduvijek ‘imao glavu’, rad i upornost, a kako je dolazio iz siromašne obitelji, uspjeh nije mogao izostati. Sve su to porivi koji mladom igraču daju dodatni motiv da se dođe do cilja. On je dijete sa sela, pošteno, ali ga je ubijala nepravda. Kad se izvukao iz toga, sve mu je krenulo”, opisao je.
“Nikad nije zaboravio odakle je došao i tko mu je pomogao. Često se javi, ljeti dođe do mene, popijemo piće… Neki obećavaju brda i doline pa se više nikad ne jave, a on mi je poslao deset lopti za otvaranje moje škole nogometa Zara, a prije desetak dana stiglo ih je još 30. Kad ima vremena, odradimo i pokoji trening. Ma on vam je uvijek bio i ostao pravi čovjek, koji zaslužuje sve lijepo što mu se događa”, opisuje Subašića.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
