Bivši hrvatski reprezentativac u vaterpolu, danas 41-godišnji suprug i otac dvije djevojčice, Vedran Jerković ispričao je svoje životno svjedočanstvo. Tekst je originalno objavljen u Glasniku Srca Isusova i Marijina, a prenosi ga bitno.net
Njegova obitelj bila je tradicionalno katolička, slavili su Božić i Uskrs, ali nisu redovito išli na nedjeljne mise. Onda je početkom devedesetih godina njegova mama doživjela obraćenje. “Pričala mi je kako je bila na nekom izletu na Brijunima. Na otoku je sve bilo bajkovito, oko nje mirno more i predivna priroda, ali ona je duboko u srcu osjećala strašan nemir”, kaže Vedran. Ušla je u jednu crkvicu i počela moliti. Gospodinu je rekla kako neće izaći dok ne bude slobodna. U tom je očaju susrela Isusa, odnosno duboko povjerovala kako On jedini čovjeku može darovati smisao i mir u srcu. U Zagreb se vratila kao žena u dubokoj vjeri. Svoju je obitelj potaknula da joj se pridruži na nedjeljnim misama. “Od tada sam ustvari počeo redovito ići na misu”, priznaje Vedran.
Sredinom devedesetih Vedran je počeo redati sportske uspjehe. Najprije je ušao u prvu momčad Medveščaka, a kasnije je ušao u prvu hrvatsku vaterpolsku ligu. Godine 1995. tadašnji vaterpolski izbornik Bruno Silić pozvao ga je u hrvatsku A reprezentaciju. Jerković je uskoro potpisao i za vaterpolski klub Mladost, koji je tada bio jedan od najboljih svjetskih vaterpolskih klubova. U međuvremenu je maturirao, odustao od upisa na fakultet i potpuno se posvetio profesionalnoj sportskoj karijeri. S velikim sportskim uspjesima pojavila su se i prva velika iskušenja. “Kada slušam svjedočanstva drugih ljudi, čini mi se kao da sva imaju isti obrazac. Čovjek najprije doživi nekakvo iskustvo u vjeri i onda se pojave iskušenja. Kod mene je to bio uspjeh”, kaže. Vedran se osjećao nepobjediv. Danas je, ljudski gledano, možda bio velik i uspješan, a pred Bogom je pokazao svu svoju slabost.
Vrhunac njegove sportske slave trajao je pet godina, od 1996. do 2000. godine, kada je s klubom i reprezentacijom osvajao brojne trofeje. Najprije je osvojio dva prvenstva Hrvatske, koja je tada imala najjaču vaterpolsku ligu na svijetu, zatim prvenstvo Europe s Mladosti, zatim europski Superkup i, kao kruna karijere, srebrnu medalju na Europskom prvenstvu 1999. godine u Firenzi. Nositelj je i najvišeg državnog odlikovanja za sport Franjo Bučar. “Osjećao sam se kao da sam nedodirljiv”, priznaje. Ljudi na cesti su ga prepoznavali, davao je intervjue za novine i televiziju, dijelio autograme. Tada nije razmišljao da neće zauvijek biti u naponu snage, odnosno da neće čitav život igrati vaterpolo.
Slava mu je, priznaje, godila, a sport mu je donio standard o kojemu je prije mogao samo sanjati. U vrijeme kada je prosječna plaća u Hrvatskoj iznosila današnjih 400 eura, on je mjesečno primao višestruko više. S novcem se doslovno razbacivao, u društvu je bio galantan i široke ruke. “Častio sam svugdje i svakoga. Ponašao sam se kao pijani milijunaš.” Potpuno je bio usmjeren na materijalno. Kupovao je razne automobile, a mijenjao ih je čim su mu dosadili, na sebi je imao markiranu odjeću i skupe satove.
Mama ga je često opominjala i govorila mu kako njegov način života vodi u propast. Njezine su mu riječi tada smetale, djelovale su mu strogo i dosadno. “Moja draga mama, čijoj se dubokoj vjeri danas divim, sve je činila u najboljoj mogućoj namjeri, u ljubavi, ali na način koji ja tada nisam mogao razumjeti”, kaže. S majkom bi svakoga jutra doručkovao, odnosno čitao za stolom Sportske novosti. Majka bi ga prekinula i ponudila mu nekakvu duhovnu literaturu. Vedranova reakcija nikada nije bila pristojna. Najčešće bi joj odbrusio da ga pusti na miru. “Bio sam, kako bi se jedan poznati komičar znao šaliti, visok, plav i zgodan, a samim time i omiljen među ženama. Zbog toga sam stalno bio u kušnjama i ušao u jedan začarani krug”, priznaje.
Danas Vedran često ponavlja jednu misao: “Bog ne poziva osposobljene, nego osposobljuje pozvane. Njega je pozvao kroz Ivanu. To se dogodilo 1999. godine. Ivana je bila mlada studentica Glazbene akademije, sestra Vedranova bliskog prijatelja, djevojka koju do tada uopće nije doživljavao. Sve dok jedne ljetne večeri, kada je došao kod prijatelja u Makarsku, njegovu sestru nije počeo gledati drugim očima. “Pomislio sam kako je lijepa. Stalno tražim neki ideal, a pred sobom cijelo vrijeme imam posebnu djevojku, povučenu, lijepo odgojenu, skromnu i obrazovanu”, prisjeća se. Toga su ljeta prohodali. Međutim, Ivana tada nije bila vjernica i nije primila sakramente, pa je Vedran, koji se polako počeo smirivati, svojoj djevojci pričao o Bogu. Njegove su riječi, bez obzira na to što tada još nije živio puninu vjere, djelovale na Ivanu, pa je ona u sljedećih godinu dana primila sve sakramente. Vjenčali su se 2001. godine i postali praktični vjernici.
Godine 2007. rodila se Tonka, djevojčica frčkave kose i dubokih plavih očiju. Obitelj je djelovala idealno, lijep i situiran bračni par s dvije krasne djevojčice. “Osjećao sam nezadovoljstvo, nemir i strah od budućnosti. Oslanjao sam se na sebe i druge, a odvojio od Boga, bez kojega ništa nije imalo smisla”, priznaje. Njegova je majka, duboko nesretna, iz prikrajka promatrala sina kako se odvaja od Boga i trči za materijalnim. Jednoga jutra ga je nazvala i predložila mu životnu ispovijed. Vedran se nije premišljao, nego je odmah pristao. Vjerovao je kako će se na toj ispovijedi dogoditi neki filmski obrat u vjeri. On će u pola sata ispovjediti svoje grijehe, a iz crkve će izaći kao novi čovjek. Majka mu je dogovorila susret s isusovcem, paterom Božidarom Ipšom, u bazilici Srca Isusova u zagrebačkoj Palmotićevoj ulici. Ispovijed je trajala jako dugo. Svećenik je postavljao pitanja, a Vedran je odgovarao. “Sjećam se kako sam bio šokiran dubinom njegovih pitanja, odnosno za čime je sve tragao u mojoj duši.” Svećenik ga je vodio, potaknuo ga je da prizna sve što mu je na savjesti, i svoje grijehe preda Gospodinu.
Iz crkve je izašao izmučen, a kući se vratio iscrpljen i sa silnom glavoboljom. “To nije bilo u skladu s mojim očekivanjima. Mislio sam da ću putem cvrkutati i dolepršati kući”, kaže. U tom trenutku ga je Bog bacio na koljena, a onda ga je polako dizao, dan po dan. “Onda su krenule velike kušnje. Vjerujem da je kroz njih Bog htio iskušati, ali i učvrstiti moju vjeru. Do danas sam mu ostao vjeran”, kaže. Krenule su patnje. Najprije je obitelj zbog recesije zapala u financijske probleme. Onda je njegova mlađa djevojčica Tonka s pet godina doživjela moždani udar. Na putu prema bolnici Vedran je bio očajan, ali je cijelo vrijeme s Ivanom zazivao zaštitu svetoga Ante i molio Zdravomarije. Niti u jednom trenutku nije pao u napast da propitkuje Božju volju. Nije se ljutio na Boga, niti ga je pitao kako je mogao dozvoliti da njegova djevojčica toliko trpi. Kada se kasnije Tonkino stanje dodatno zakompliciralo, zabrinutim ljudima i dalje je uvijek odgovarao na isti način. Rezolutno bi rekao: “Ne propitkujte Božju volju. On zna što čini.”
Kako je doznao da njegova djevojčica ima rijetku bolest
Tonka se nakon prvog moždanog udara relativno brzo oporavila, a kao posljedica ostala joj je oduzetost lijeve ruke. Drugi moždani udar dogodio se u jesen 2015. godine kada je djevojčica išla u drugi razred osnovne škole. Bio je mnogo ozbiljniji od prvoga. Tonka je tjedan dana bila u komi, a nakon toga mjesecima potpuno oduzeta. Nije se mogla pomaknuti niti govoriti, a s roditeljima je komunicirala isključivo pogledom. Vedran je napravio dva kartona, na jednom je pisalo DA, a na drugom NE. Onda bi joj postavio pitanje, a djevojčica je odgovarala pogledom na karton. Naposljetku joj je dijagnosticiran iznimno rijedak sindrom Moyamoya, bolest suženja žila u mozgu, od koje u Hrvatskoj boluje četvero pacijenata. U ožujku 2016. godine Tonka je operirana u švicarskom Zurichu, a nakon toga je krenula na dugotrajnu i skupocjenu rehabilitaciju, uz pomoć koje je progovorila i stala na noge.
Vedran kaže da je kroz Tonkinu bolest njegova obitelj osjetila blizinu drugih vjernika, posebice onih iz njihove župe svetoga Antuna Padovanskog na Svetom Duhu. “Mi smo bili potpuno koncentrirani na Tonku, a nama iza leđa pokrenula se jedna lavina dobrote. Naši župljani osmislili su humanitarnu akciju kako bi nam pomogli u liječenju”, kaže. Sve je počelo prodajom kolača ispred crkve, a nastavilo se u trenutku kada je Ivana na Facebooku objavila apel za pomoć. Naime, jednodnevna terapija na Lokomatu, posebnom robotskom uređaju za rehabilitaciju nakon moždanog udara, koštala je oko tisuću kuna, previše za ovu obitelj. U humanitarnu akciju uključili su se Tonkini prijatelji iz zbora, Vedranovi vaterpolisti, ali i brojni anonimni pojedinci, koji su im uplatili novac, slali poruke podrške i pokrenuli molitveni lanac. “To je bio trenutak kada sam shvatio da nismo sami. Bog nam je poslao vojsku ljudi, našu braću, koji su nas podržavali u molitvi, podigli kada nam je bilo najteže”, svjedoči Vedran.
Priču u cijelosti pročitajte na bitno.net
