Filozof i logičar Sandro Skansi: ‘Logika je temelj umjetne inteligencije’

Duboko učenje jedna je od najutjecajnijih suvremenih tehnika u umjetnoj inteligenciji. Filozof i logičar Sandro Skansi, docent na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, nedavno je u uglednoj Springerovoj seriji namijenjenoj studentima računarstva objavio knjigu “Introduction to Deep Learning – From Logical Calculus to Artificial Intelligence”. S autorom je Ivan Perkov za Universitas br. 103 razgovarao o specifičnostima dubokoga učenja, suvremenim svjetskim trendovima u znanstvenom istraživanju i unaprjeđivanju umjetne inteligencije, te o položaju logike unutar hrvatske i svjetske znanosti.

Kako laicima objasniti da filozof piše udžbenike za studente računarstva?

– Prije svega bih napomenuo da, premda jesam filozof po mnogim formalnim i neformalnim kriterijima, sebe vidim kao logičara. Još od gimnazije sam se htio baviti logikom i to je bilo područje koje me fasciniralo. To me potaknulo na upis studija filozofije koji priprema studente da postanu srednjoškolski nastavnici logike, a kasnije i na znanstveni rad u logici. S obzirom na interese, ali i metodološku specifičnost ovoga poziva, mislim da je ispravnije na mene gledati kao na logičara.

Logika je, kao i filozofija, na neki način, univerzalna?

– Logika, koja je prije svega shvaćena kao grana filozofije i matematike, po mnogočemu specifična disciplina. Premda djeluje neobično, logika je ista u filozofiji, matematici i računarstvu, kao što je i statistika ista u ekonomiji, biologiji ili javnom zdravstvu. Jedna znanost, različite primjene. Povijesno gledano, logika je imala ključnu ulogu u nastanku i razvoju umjetne inteligencije, i mislim da ne bih pretjerao kada bih rekao da nema logičara koji nije osjetio jedan duboko humanistički poziv umjetne inteligencije i koji se nije nikada bavio temama koje su bliske ovoj grani računarstva. Osim toga, jedan od dvojice začetnika dubokog učenja, Walter Pitts, bio je logičar i predavao je logiku na Odjelu za filozofiju Sveučilišta u Chicagu. Logičari koji se bave umjetnom inteligencijom nisu rijetki, ali su nekako “ispod radara”.

Mostovi među znanostima

Znači, logika je ta koja povezuje umjetnu inteligenciju i društvo?

– Sigurno, ali osim te “logičke veze” postoji još jedna čvrsta veza između dubokog učenja i filozofije uma, koja se prostire od osamdesetih godina dvadesetog stoljeća do danas. Unutar filozofije uma, duboko učenje se pomalo kriptično naziva “konekcionizam”. Radi se o maloj, ali dosta vitalnoj alternativi klasičnim teorijama uma. Ovo međupodručje filozofijsko-računalnih istraživanja se ponekad svrstava i pod kognitivnu znanost, koja u Hrvatskoj ima definiran status polja u interdisciplinarnom području znanosti. Kognitivna znanost je od svojih početaka definirana od krovne svjetske udruge za kognitivnu znanost, Cognitive Science Society, kao multidisciplinarna znanost ravnopravno sastavljena od antropologije, filozofije, lingvistike, neuroznanosti, psihologije i računarstva. Osim toga, postoji iskreni interes istraživača ovih područja za međusobnim dijalogom i razmjenom ideja. To, po mome mišljenju, predstavlja ideal znanosti kao društvene aktivnosti.

Kako premostiti jaz među različitim znanostima i disciplinama? Dojam je da je i logika jedna od preciznih i specijaliziranih disciplina?

– Zanimljivo pitanje. Da, slažem se da se različite znanosti na jedan temeljan način bave određenim problemima, a prema drugima ostaju agnostičke. Međutim, postoje područja koja zahtijevaju suradnju između temeljnih disciplina i poželjno je da znanstvenici iz jedne discipline daju svoj obol u drugom području, naravno, poštujući njegova pravila. Osim toga, sama podjela znanosti je često povijesno, a ne sadržajno ili metodološki uvjetovana.

Podjele su, ipak, nužne. One, same po sebi, ne sprječavaju znanstvenike da surađuju?

– Podjele su smislene jer omogućavaju postavljanje jedinstvenih kriterija vrednovanja, ali mislim da to ne treba shvatiti kao potrebu za razdvajanjem znanstvenika koji žele zajedno raditi na nekom problemu. U tom smislu, poštujem odvojenost, ali smatram da je u današnje interdisciplinarno doba potrebno graditi mostove suradnje i dijaloga među znanostima. Ono što je pritom nužno je da interdisciplinarnost gradimo tako da ispunjavamo kriterije kvalitete svih uključenih disciplina.

Koje su ključne poruke vaše knjige?

– Osobito bi mi bilo drago da moja knjiga prenese dvije informacije. Prvo, da se šira znanstvena javnost osvijesti da su umjetne neuralne mreže, pa time i duboko učenje, nastale kao logička teorija s primjenama u filozofijskim istraživanjima, što se kolokvijalno naziva “filozofijska logika”. McCulloch i Pitts su 1943. htjeli napraviti logičku teoriju ljudske kognitivne sposobnosti učenja. Nakon njih, potrebna su bila desetljeća usavršavanja.
Danas je jedan od najpoznatijih istraživača umjetne inteligencije Geoffrey Hinton, koji je diplomirao psihologiju, a doktorirao umjetnu inteligenciju, pri čemu mu je mentor bio kemičar. Ovo bogatstvo i raznolikost se često ne prepoznaje kada se programira i dorađuje neki sustav dubokog učenja, ali su upravo te različite perspektive omogućile razvoj tako uspješne teorije.

Upozoravate i na neke zablude koje knjigom pokušavate pobiti?

– Duboko učenje su u njegovu samom početku razvijali filozofi i logičari, zatim su razvoj preuzeli fizičari i psiholozi, a onda su preuzeli računalni znanstvenici. Svatko je u taj proces razvoja ugradio najbolje iz svoje discipline, i plodovi su itekako vidljivi. Postoji jedna povijesna greška koja se perpetuira kod rekapitulacije povijesti neuralnih jezičnih modela. Naime, često se govori da je ideja koja kaže da je “značenje neke riječi njena upotreba u jeziku” potekla iz Harrisova rada iz 1954., a taj je koncept kod Harrisa tek usputno spomenut. S druge strane, ta je ideja bila centralna u Wittgensteinovom radovima od 1930- ih godina pa sve do njegove smrti, a objavljena je, osim u plavoj i smeđoj knjizi, i u tiskanom izdanju Filozofijskih istraživanja iz 1953. godine.

Filozofi programeri

Knjigu ste objavili na engleskome jeziku. Je li u planu i hrvatsko izdanje ili je naše “tržište” premalo? Što općenito mislite o obvezi da se dio znanstvenih radova objavljuje na hrvatskome jeziku?

– Trenutno nije u planu, no ako bi netko od domaćih izdavača prepoznao interes, bilo bi mi zadovoljstvo pripremiti i hrvatsko izdanje. Kao i većini mojih kolega, isprva mi se taj uvjet činio jako neprirodnim. Zašto bi se nekoga hipotetskog vrhunskog znanstvenika koji objavljuje u Analysis, Mind ili Journal of Symbolic Logic tjeralo da piše na hrvatskom jeziku i tako si limitira čitateljstvo? Ali pala mi je na pamet jedna zgoda još iz mojih dana u klasičnoj gimnaziji, mislim da sam bio maturant. U školskoj je knjižnici bio moj prvi doticaj s filozofijom kao znanosti kada sam našao i listao jedan broj Filozofskih istraživanja. Naravno da ništa nisam razumio, ali se sjećam da sam razmišljao kako bih možda jedan dan ja mogao tu objaviti neko svoje istraživanje. Kako je uz logiku i filozofiju moja druga ljubav bila kemijsko inženjerstvo, možda bih, da je tamo bio časopis Kemija u industriji, sad bio kemičar. Mislim da časopisi na hrvatskom jeziku puno znače, jer se pomoću njih uključuje u akademski dijalog i širu publiku, koja nema pristup međunarodnim publikacijama. Pritom su mi u glavi u prvom redu srednje škole. Osim toga, nitko me ne može uvjeriti da je napisati jedan rad u četiri godine na hrvatskome jeziku, koliko pravilnik normira, pretežak uvjet da bi se ispunio.

Koliki je interes vaših studenata za ovo područje? Kako vidite perspektivu studenata filozofije i logike u Hrvatskoj i svijetu?

– Interes studenata za logiku i umjetnu inteligenciju je značajan. Premda se ni logika ni druge formalne teme uglavnom ne uklapaju u inicijalnu viziju zbog koje su studenti upisali studij filozofije, jedan broj studenata, nakon što ih upoznate s logikom, u svemu počne tražiti formalnu rigoroznost čime se metodološki približe matematici i računarstvu. Perspektiva postoji, ali – pomalo kontroverzno – mislim da postaje potrebno da filozofi nauče programirati.

Filozofi programeri?

– Danas programiranje nije isključivo područje računarstva: teorijski f izičari rade analize u R-u, arhitekti dorađuju AutoCAD u Lispu, genetičari rade u MathLabu, lingvisti analiziraju tekstove s Pythonom. Programiranje je lingua franca jednog novog svijeta, i “prevoditelji” na taj jezik su traženi. Oni koji se njime ne služe nisu. Zato, po mome mišljenju, nema više smisla da se filozofija toliko snažno uparuje s grčkim jezikom – bolje ju je upariti s Pythonom. S jedne strane, komunikacija s prirodnim znanostima poput fizike ili matematike, često se odvija kroz računalnu perspektivu, pa se bi se programerskom pismenošću ojačali kontakti filozofa s prirodnim znanostima, koji su sredinom prošlog stoljeća postojali i bili značajni, ali su s vremenom oslabjeli, jer su se te znanosti odmakle od dominantno teorijskih metoda i prihvatile pristupe bazirane na podacima. S druge strane, intuitivno gledano, veza programiranja i filozofije je nešto najprirodnije: programiranje vas tjera da budete precizni, da se uvijek pitate je li sve dobro napravljeno, je li program napisan da korisnicima bude jednostavan za korištenje, čak i da razvijete jedan osjećaj za domišljatost, ljepotu, i eleganciju… A sve navedeno se već dva tisućljeća smatra odlikama dobrog filozofa.

Iz privatnoga sektora vratili ste se na sveučilište. Nesvakidašnji put…

– Po nekim objektivnim mjerilima sam bio uspješan u privatnom sektoru, u tri godine sam napredovao od junior software developera do voditelja napredne analitike i upravljanja CRVM kampanjama za veliku telekomunikacijsku kompaniju. Ako tome dodate da sam sa sobom nosio diplomu filozofije i kroatologije, vjerojatno ćete prepoznati to kao značajno. Privreda ima svoja pravila. Mislim da, općenito govoreći, privreda ne voli istraživanja, draže im je dijeliti sudbinu svojih uzora/vlasnika sa zapada nego da rade na intelektualno samostalan način.

Hrvatskim studijima dobro ide

Koje su ključne razlike u radu u privatnom sektoru i na sveučilištu?

– Rad na sveučilištu je puno svrsishodniji i ima daleko manje administracije i nepotrebnih procedura. Privreda vas natjera da, i kad jeste u pravu, morate ostati tolerantni jer inače uništite svu prednost i ugled koji ste stekli bivajući u pravu. Osim toga, nema individualnih uspjeha – sve što napravite je uspjeh firme, a nagrade su isključivo monetarne. Naravno, postoje iznimke, i moja je velika sreća što sam imao izvrsne šefove, ali sam vidio druge odjele i druge firme i iz toga izvukao zaključke.

Percepcija je da je privatni sektor znatno nehumaniji od javnoga. Kako to komentirate?

– Rekao bih da je drukčiji. Privatan sektor prije i iznad svega proizvodi dobit, koju dijeli radnicima kao priznanje za dobro odrađeni posao. Nekome to odgovara, a netko drugi ima potrebe za drukčijim oblikom priznanja. Zbog toga mislim da je važno da odgajamo mlade ljude u materijalističkom duhu premda humanističke znanosti uče suprotnim vrijednostima, jer će u budućnosti biti više poslova u privatnom sektoru koji će im kao nagrade dijeliti bonuse i službene aute, a ne imena na knjizi ili nagrade za rad. Mislim da kao društvo ne želimo da nam se djeca koja dobiju zasluženu nagradu osjećaju posramljeno, što je često slučaj danas. Treba uskladiti percepciju nagrade i intenciju nagrađivanja, tako da mladi čovjek jasno osjeća nagradu i očekuje nagradu u obliku u kojem se nagrada daje – ako se dijele mrkve, da ne bude razočaran što nije dobio krušku. Znam da je ovo kontroverzan stav, ali do njega sam došao gledajući generatore nezadovoljstva u privatnim firmama i razmišljajući kako to smanjiti.

Kako gledate na trenutnu situaciju na Hrvatskim studijima?

– Stanje na Hrvatskim studijima je dobro. Ja sam upisao Hrvatske studije 2004., i od tada sam bio manje-više upućen u sva zbivanja. Uvijek je kod nas bilo nekih panika, svakih nekoliko godina. Mislim da je transformacijom u odjel napravljena velika stvar, jer je odjel jasna ustrojbena jedinica – sada smo “University of Zagreb, Department for Croatian Studies”, što je u svijetu prirodna konstrukcija. Istina, to stvara i određena “kroatološka očekivanja”, ali mislim da ona nisu na štetu, nego da pomažu u prepoznatljivosti Hrvatskih studija. Kada odete u Ameriku, susjedi vas ne pitaju da im pripremite T-bone steak, nego ih oduševljava sarma. Stranca nikada nećete iskreno zainteresirati tako da mu prezentirate njegovu kulturu, nego prezentacijom vlastite kulture.