LGBTIQ: Što se krije iza ovog akronima?

LGBTIQ je poprilična glavolomka. No uloži li se nešto truda, odgonetka je zapanjujuća: posrijedi je čista laž.

Filozofi trpe zbog toga što im profesionalnu kvalifikaciju ljudi ili preziru ili uzurpiraju, pa je onda objektivno i naprave dostojnom prezira. Međutim, neke stvari bez filozofije, dragi čitatelju, nećete moći shvatiti. Jedna od njih je stvar što leži iza LGBTIQ akronima.

LGBTIQ i ‘liberalizam u ostavci’

LGBTIQ i logika

Ima jedan niz filozofijskih načela koja se danas osobito prezire, ne ponajmanje u akademskoj filozofiji, a bez njih filozofije zapravo nema. Ta se načela uglavnom naziva tautologijama, što će reći kako ona vrijede u “logičkom prostoru”, ali nemaju nikakav stvarni sadržaj.

Jedno takvo načelo je “stav identiteta”.

Njegov formalni oblik glasi: “A jest A”.

Kao takvo ono izražava činjenicu da je svako biće identično sa samim sobom. Istodobno, ono izražava i istovjetnost misli o danom biću sa samom sobom.

Nekako mi se čini da se neupućenom čitatelju iznad glave već lagano oblikuje upitnik. Jer nije li trivijalno ustvrditi očigledno? Ako vam se to upravo događa, ništa zato; ovo niti ne pišem za upućene. Uzmimo stoga jedan primjer primjene načela identiteta na nešto vrlo aktualno.

Načelo identiteta

Uzmimo, naime, slijedeću tvrdnju:

“Istospolni brak jest istospolni brak”

Da li je baš tomu tako da je ona tautološka, odnosno da nam sadržajno ne kaže ništa, pa bi je morali preformulirati u, recimo:

“Istospolni brak jest homoseksualni brak”

To nipošto nije istina. Nemali broj akademski tituliranih filozofa bi vam vjerojatno rekao da jest, ali, do kraja ovog teksta, moći ćete sami prosuditi koliko im je vjerovati.

Prva tvrdnja ne samo da može, nego mora postojati kako bi druga imala smisla. Ne morate je izreći niti je čak morate predočiti u mislima, ali ona mora biti implicite prisutna kako bi, pri analizi, mogli procijeniti koliko je druga tvrdnja istinita.

Riječ “analiza” danas se uobičajeno razumijeva kao postupak rastavljanja nečega na sastavne dijelove. Međutim to nije njezino izvorno značenje.

Što znači ‘analizirati’?

Grčki izraz ἀνάλυσις znači “odrješenje” kao kad se, primjerice, odriješi čvor.

U filozofiji vrijednoj svog imena analiza nije rastavljanje stvari ili problema na dijelove, nego disciplinirani put mišljenja koje polazi od posljedice kako bi došlo do njezinog uzroka. To podrazumijeva da su posljedica i uzrok uvijek na neki način povezani, tako da čak i asocijacija na nekakvo rastavljanje ili cijepanje vodi u sasvim krivom pravcu. Analizu treba sebi predočiti kao povlačenje niti, gdje je jedan kraj ono poznato, a drugi ono nepoznato. Ono što nepoznato čini nepoznatim je petlja koja je nastala između dva kraja. U tom smislu, analizirati znači petlju rasplesti, a ne presjeći je.

Na petlju u našem primjeru se nailazi kad se shvati da homoseksualni brak može, ali ne mora biti istospolni brak. Razlog zašto dobar broj ljudi ne uspijeva do kraja dokučiti o čemu je riječ kod LGBTIQ politike jest taj što usvajaju drugu tvrdnju bez da osvijeste prvu.

LGBTIQ glavolomka

Tvrdnja “Istospolni brak je homoseksualni brak” je, dakle, parcijalno istinita, odnosno nije jednako istinita kao tvrdnja “istospolni brak je istospolni brak”; ona je istinita točno u onolikoj mjeri u kojoj ima nešto zajedničko s prvom.

A što bi to bilo? Odgovor je koliko jednostavan, toliko i težak za razumijeti: dvama tvrdnjama je zajedničko to što su izraz posljedica jednog te istog uzroka, gdje je prva tvrdnja izraz posljedice bliže uzroku, a druga one dalje.

Zato je sasvim normalno da nam druga na prvi pogled izgleda istinita, a prva suvišna. Svaka analiza polazi od onoga što je jasnije nama do onoga što je jasno po sebi. Siguran sam da nitko od vas, dragi čitatelji, nije još vidio dvije heteroseksualne osobe u istospolnom braku.

Zbog toga je sasvim prirodno u prvi mah poistovjetiti istospolni i homoseksualni brak. Drugi je ono što vidimo, a prvi je ono što se u vidljivom podrazumijeva, ali samo nije vidljivo; a cilj analize je doći do nepoznatog, odnosno do nevidljivog.

LGBTIQ je očigledna apsurdnost

Homoseksualni brak je posljedica ideje da može postojati istospolni brak; istospolni je brak, dakle, uzrok što homoseksualni brak postoji; točnije, on je svrha homoseksualnog braka. Da stvar ekspliciramo do kraja:

svrha oba “braka” je inauguracija “braka” bez djece.

Osvrt: Krije li članak u ‘The Guardianu’ rješenje LGBTIQ jednadžbe?

Također, razlog zašto možda imate problema shvatiti što ona govori je taj što, sasvim prirodno, previđate ovu jednostavnu, ali na oko nevidljivu točku. Kažem, prirodno, jer da smo svi stvoreni da čačkamo po nevidljivom ne bi imali oči.

LGBTIQ je očigledna apsurdnost, međutim što to znači da je nešto “očigledna apsurdnost”?

Vrlo jednostavno: očigledno apsurdna je ona tvrdnja koja pobija samu sebe, bez potrebe za dokazom. Ona je, dakle, suprotnost tvrdnje identiteta koja je uvijek istinita, bez potrebe za dokazom.

Očigledno istinita tvrdnja je:

“Heteroseksualni brak je heteroseksualni brak”

Očigledno apsurdna tvrdnja je:

“Istospolni brak je istospolni brak”

Bez razumijevanja ove, vrlo jednostavne i nimalo apstraktne razlike nije moguće konačno razbiti LGBTIQ iluziju. Pod “konačno razbiti” mislim: bez ikakvog kompromisa odbiti sve što ona nudi, pa makar to bila i jedna jedina točka u početnom slovu akronima, bez da vas zbog toga imalo zaboli glava. Razlog tomu je što je u slučaju LGBTIQ posrijedi, kako ćemo vidjeti u nastavku, čista laž.

Čista laž

Koja je razlika između gornje dvije tvrdnje? Ona je vrlo jednostavna: prva je istinita zbog toga što nam kaže da je brak odnos kojem je uzrok spolnost i da je to neposredno jasno: predikat je jasan iz subjekta (brak je brak), jer je kvalifikacija subjekta (hetero) istinita. Tvrdnja nije tautološka, kao da se u njoj nije reklo ništa, nego je, naprotiv, istinita zbog toga što se u njoj reklo sve; ona, naime, savršeno izražava uzrok braka, a to je spolna dvojnost čovjeka. Brak je heteroseksualan, jer je heteroseksualnost uzrok zašto brak jest. Zbog toga ova tvrdnja, ma kako trivijalno mogla izgledati, mora biti u pozadini svake izvedene definicije braka, jer samo u njoj se posljedica jasno vidi u uzroku, odnosno brak u ljudskoj prirodi iz koje je proizašao.

Zbog čega je pak tvrdnja: ‘Istospolni brak je istospolni brak’ neistinita? Naizgled, to je nemoguće, jer ona izražava uvijek istinito načelo identiteta. Međutim to je iluzija: ona ga uopće ne izražava, nego unutar njega podvaljuje proturječje, svojevrsno logičko kukavičje jaje. Subjekt tvrdnje (brak) je u izravnom protuslovlju sa samim sobom (istospolni), jer brak se ni u prethodnoj ni u ovoj tvrdnji ne razumijeva kao konvencija, nego kao posljedica koja proizlazi iz jasnog uzroka, odnosno razumijeva se na osnovi spolno kvalificirane ljudske prirode.

Nemojte pasti na priču da je, primjerice, “homoseksualni brak” vrijedan legalizacije, jer se, tobože, dokazalo kako je “tradicionalni brak” samo konvencija, pa može postojati i druga vrsta braka prema drugačijoj konvenciji. Da je tomu tako, onda bi “gej brak” postojao pored normalnog braka. Ali to nije slučaj, jer gej brak mora biti posve jednak normalnom braku kako bi funkcionirao u LGBTIQ kontekstu.

Posljedica bez uzroka

To je zbog toga što istospolni brak jest brak iz kojeg je izbačen uzrok, ali je zadržana posljedica. Da LGBTIQ politika drži brak za konvenciju, onda ne bi bilo zahtjeva za tim da istospolni parovi imaju prirodni – nipošto konvencionalni – plod braka, naime: dijete. Upravo to je uzrok braka na osnovi kojeg postoji subjekt obje tvrdnje (heteroseksualni brak je heteroseksualni brak i istospolni brak je istospolni brak); svrha je braka u oba slučaja plodnost, s tom razlikom da je u drugom slučaju plodnost nemoguća. I to je otvoreno deklarirano. Otud, tvrdnja “Istospolni brak je istospolni brak” ne samo da nije izraz načela identiteta, nego bjelodanog apsurda.

Svatko tko zadovoljava minimalni uvjet za dobiti značku tolerantnog & naprednog simpatizera LGBTIQ, usvojio je ovu očigledno lažnu tvrdnju kao istinitu. Time je ponajprije sebi zatvorio put od posljedice do uzroka, jer tvrdnja održava privid istinosti samo time što uklanja uzrok, a zadržava posljedicu.

Istospolni brak je potpuna laž. On bi bio, recimo, djelomična laž kad bi istodobno bio isto što i homoseksualni brak, jer bi to moglo značiti samo toliko da ljudi kojima je seksualno neprihvatljiv suprotni spol ulaze u brak.

Laž pod prilikom laži

LGBTIQ je, dakle, laž pod prilikom laži. Dok laž vulgaris uobičajeno opstaje parazitirajući na istini, ovdje imamo posla s čistom, otvoreno deklariranom, laži koja je usađena u samu osnovu logike, čija načela preoblikuje slično virusu. Jednom kad bi istospolni brak postao neupitna i nepropitljiva stvarnost, jedini način ljudske prokreacije bio bi tehnološki, jer čovjeka tada više ne bi mogli shvatiti kao inherentno spolno podvojeno biće. Pritom je vrlo zanimljivo – i prilično jezivo – pitanje: kako bi izgledalo potomstvo takvog bića? Čini mi se kako je odgovor na njega ujedno i konačna eksplikacija krajnje svrhe LGBTIQ politike. No daleko smo od toga da ponudimo decidiran odgovor.

Neka za ovu priliku bude dovoljno ono što smo utvrdili, a to je sljedeće: istospolni brak ne zadovoljava dva uvjeta koja svako biće i svaka misao o njemu, kako sam istakao na početku, mora zadovoljiti. Istospolni brak nije istovjetan sebi, nego ga njegova bitna kvalifikacija (“istospolni”) čini nemogućim; pojam istospolnog braka u sebi je proturječan, jer predikat (istospolni) negira subjekt (brak). Koliko god se čovjek opirao LGBTIQ politici – a, srećom, većina ljudi se još opire – dok ovo ne postane jasno, taj otpor je, u najboljem slučaju, polovičan. Dakle borba se treba voditi protiv nečega što djeluje iznutra.

Mentalni virus

LGBTIQ je mentalni virus, a s virusom se ne može raspravljati, niti ga se može konačno uništiti karantenom. Uopće, veoma je teško zamisliti političku akciju adekvatnu izazovu – do danas se najuspješnijim pokazalo ne činiti ništa. Razlog tomu je to što LGBTIQ nagriza nutrinu, a adekvatna reakcija na to nije prvenstveno djelovanje, nego mišljenje. Tko hoće razoriti ovu Kartagu, mora je shvatiti. Sasvim je moguće da više od toga nije ni potrebno. Problem je samo što to, koliko god jednostavno bilo, kako sam u prethodnom pokušao pokazati, nije niti malo lako, jer misliti jednostavno je teško, a osvijestiti osnovne, najjednostavnije, elemente ljudskog mišljenja koje LGBTIQ napada je izuzetno teško. Jednom, međutim, kad se kroz ovu iluziju progleda, nema šansi da se u nju ponovo upadne.

LGBTIQ je kao paučina koju, ako ste izvan nje, rastrga jedan zamah rukom; ali, ako se u nju zapletete, živi nećete izaći.

Samo jedno pitanje ostaje neodgovoreno. Toplo vam preporučujem da NE pokušate naći odgovor na njega i samo ću ga ostaviti tu, na kraju, jer ga treba biti svjestan, a paše mi uz metaforu kao duvan uz kavu.

Naime: gdje je pauk?