Hrvatska rukometna reprezentacija, može se reći nakon prva dva slabija izdanja protiv uvjetno rečeno nešto slabijih reprezentacija, kao što su Katar te Argentina, podigla se iz pepela. Baš na hrvatski način.
Pobjedom protiv Danske, koja je izborena nakon sjajne igre, a nakon koje je ostao dojam da naši rukometaši mogu još bolje, Hrvatska je ponovno u “modi”, ponovno se u srcima, pomalo klonulih navijača, pojavio olimpijski plamen i san o medalji, možda i svjetlijoj od bronce. Naime, obistinile su se riječi izbornika hrvatske rukometne reprezentacije, Željka Babića, koji je uoči Olimpijskih igara podsjetio da će forma hrvatske reprezentacije rasti kako će olimpijski turnir teći. Je li uistinu izbornik Babić uspio u onome u čemu neki drugi izbornici dosad nisu uspijevali, odnosno, je li uspio tempirati formu za drugi, najvažniji, dio olimpijskog turnira? Za vrijeme odluke, kada će se dijeliti i odličja?
Na nekim prošlim velikim natjecanjima Hrvatska je znala do četvrtfinala, pa i do polufinala, sve pregaziti, protutnjati, sjetimo se Pekinga 2008., a onda, nažalost, ostati bez medalje. Je li stručni stožer naše reprezentacije ovog puta odlučio krenuti na drugu način? Nažalost, za velika, najveća, natjecanja pripremate se godinama, a odlučuju trenuci.
Nažalost, možda pravu sliku hrvatske reprezentacije nećemo vidjeti već danas protiv Francuske s obzirom na ozljedu Ivana Čupića, čiji je nastup protiv jakih i za Hrvatsku uvijek neugodnih Francuza pod upitnikom, no, već u četvrtfinalu navijači, koji ponovno žive za svoju reprezentaciju i s njom proživljavaju pobjede te poraze imaju pravo nadati se pravom licu svoje reprezentacije. Izbornik Babić obećao je, dosad obećanja nije kršio, da će prvo lice Hrvatske Hrvati vidjeti u utakmici odluke. Nakon četvrtfinala popravka nema, to je utakmica koja se mora dobiti, ako se uopće u sportu nešto mora.
Inače, kad god stigne, svakom prigodom, izbornik naglašava činjenicu da je iskreni vjernik te da ga zapravo vjera tjera naprijed, zbog čega ga neki mediji kritiziraju te nerijetko u tome pretjeraju. Sam izbornik Željko Babić nakon pobjede protiv Danske to je naglasio i zatražio od medija da poštede igrače, kad već njega ne žele. Naime, nakon poraza protiv Katara i teške pobjede protiv Argentine u nekim se medijima pojavio zahtjev za ostavkom, i to usred olimpijskog turnira, što je nevjerojatno.
Kako sam kaže uzor mu je obitelj, stup i potpora supruga Katarina, inače bivša rukometašica. Čitava obitelj izbornika Babića je, kao što dobar dio navijača zna, vjernička obitelj, a ima još i sestru i troje djece, s kojima ipak zbog obveza na Olimpijskim igrama neće biti zajedničkog druženja, barem ne u onoj mjeri u kojoj bi to želio. Naime, izbornik tvrdi da će se odreći svoje izborničke funkcije onog trenutka kada ona bude opterećenje za njegovu obitelj, koja mu je na prvom mjestu, što se i vidi. Brat Željka Babića Ivica svećenik je u Župi Svetog Duha na Hvaru.
Zanimljivo da Željko Babić, iako ima medalju s Europskog prvenstva, i to brončanu te medalju, kao “sekundant” s prošlih Olimpijskih igara, također bronačnu, zapravo nema niti jednu medalju, jednu je poklonio bratu, a drugu je ostavio u Međugorju, što puno govori o čovjeku kojeg politika ne zanima, i kome je jedina politika Hrvatska. Drugim riječima, kako sam kaže, povjerio se Isusu i to mu je donijelo mir u životu, što želi i svojim kritičarima.
Inače, da podsjetimo, nakon sjajne pobjede protiv Poljske na Europskom prvenstvu, koja je proglašena čudom, s obzirom na razliku u korist Hrvatske, Babić je rekao da je njegov san, odnosno domet, zlatna olimpijska medalja. Tada je zahvalio Isusu i vjeri koja ga pokreće, koa mu je donijela mir. Hrvati, naravno, ne traže sve, samo jedno, da Hrvatska igra rukomet na hrvatski način, baš kao protiv Danske.
Podsjetimo, hrvatski rukometni izbornik Željko Babić, rođen je u naselju Vlaka kod Opuzena te je više puta išao pješice Gospi u Međugorje, na što je njegova obitelj posebno ponosna.
