Hrvatska, nažalost, nije uspjela, iako je čak u dva navrata imala meč loptu. Iako se radi ”samo” o sportu težak je to udarac koji je duboko u tom trenutku, bez pretjerivanja, pogodio cijelu naciju. Za Hrvate buđenje nije bilo jednostavno, bilo je to uistinu teško jutro.
Od euforije do očaja
Naime, protiv Albanije, nekoliko sekundi prije kraja, Vatreni su imali vodstvo, sve u svojim rukama, prolaz u osminu finala, a onda su primili gol. Isto se ponovilo u epskoj utakmici protiv Italije, Obje su utakmice završile podjelom bodova, uz laganu branu koju su pred Vatrene postavili UEFA-ini suci, poglavito to mislimo na nizozemskog suca Dannyja Makkielea. Sudio je tendeciozno, imao je nejednaki kriterij, živcirao je i provocirao hrvatske reprezentativce tijekom cijele utakmice, a onda je istu produžio sve dok Talijani nisu izjednačili.
No, ipak, sami smo si najviše krivi, ovakvom igrom, kakvu je Hrvatska pokazala protiv Italije, Albanija bi dobila tri četiri komada i prije nego li bi stigli život nam zakomplicirati u završnici. Naravno, dva gola, u dvije utakmice, u posljednjim sekundama nisu slučajna, pobjeđivali smo na velikim natjecanjima na jedanaesterce, prolazili na jedanaesterce, sve nam se, nažalost, vratilo. Od euforije do očaja…
U šahu smo držali aktualne prvake Europe i višestruke prvake svijeta sucu unatoč
Kako bilo, slike s ovog Eura u Njemačkoj dugo, dugo će živjeti u srcima najvjernijih hrvatskih navijača, suze Luke Modrića, kritike, i to s pravom, Zlatka Dalića, nakon remija s Italijom na račun FIFA-e i UEFA-e, također se dugo pamtiti, i naravno, sjajna atmosfera u njemačkim gradovima u kojima je Hrvatska igrala, a koju su napravili hrvatski navijači. Nas nema tri milijuna, kako to neki žele sugerirati kroz komentare u dijelu medija, ali nas nema ni 200 milijuna, možda tek sedam, osam milijuna rasutih diljem svijeta, i opet smo u šahu držali, i to uz sudačku nesklonost, četverostruke prvake svijeta, aktualne prvake Europe. I matirali bi ih, usprkos svemu, da nizozemski sudac, ljubavnom idilom vezan s talijanskim muškarcem, nije produžio utakmicu taman koliko je trebalo, kao revolveraš protiv amatera u starim ”kaubojcima.”
Jedino je Jeličić na HTV-u uspio izazvati emociju
Europsko prvenstvo, a medijsko praćenje tako velikog natjecanja uvijek je dio samog natjecanja, barem indirektno, kad su Hrvati u pitanju, ostati će upamćeno po britkim, duhovitim komentarima bivšeg igrača Hajduka i Dinama Joška Jeličića. Nije se previše Jeličić obazirao na zajapurene kritike, otrovne strelice upućene na njegov račun, nastavio bi po svom.
Na Hrvatskoj televiziji, koja se s godinama toliko udaljila od svega onoga što bi nacionalna televizija trebala biti, dosljedno je, vrlo duhovito, jedinstveno provocirao ljevičarske ekstremiste, kako one u medijima, tako i one u politici, i one koji su poslije hrvatskog remija osjetili ”olakšanje.” Jeličić ih je, što je možda još i bitnije, vidno živcirao, jer njima i ne trebao puno, isticanje bilo kakvog domoljublja iritira ih samo po sebi. Nerijetko je Jeličić povezivao Vatrene, sportske, nogometne uspjehe Vatrenih s hrvatskim pobjedama u Domovinskom ratu, pritom je nedvosmisleno nakon remija s Italijom rekao kako su pobjede hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu daleko značajnije nego što to bilo koja pobjeda na sportskom polju može biti.
”Mi smo generacija Vatrenih iznikla iz Domovinskog rata”, ne jednom na HTV-u rekao je Jeličić govoreći o sebi, svojoj generaciji nogometaša koji su nogomet s toliko šarma, duha igrali ratnih devedesetih.
Otprilike to je slobodna interpretacija Jeličićevih riječi, Zašto je to uopće bitno? Naime, na HRT-u, ako se ne radi o političarima, sve rjeđe možete slušati o Domovinskom ratu, hrvatskom identitetu, vjeri, kritici na račun ”mediokriteta” koji zahvaljujući klikovima pune ”svoje bisage”… Nije potrebno biti previše pametan da bi se zaključilo na koga je Jeličić mislio.
Proglasili su ga rasistom, sramotom, slali ga u Bujicu…
Jeličić o svemu tome govori, i u pravu je, hrvatska nogometna reprezentacija, hrvatski sportski uspjesi općenito, neodvojivi su dio jedne sportske nacije koja, nažalost, polako izumire. Sve nas je manje, ali ne posustajemo. I o tome je Joško govorio, sjećate li se? Proglasili su ga – rasistom.
A onda je, poslije Italije, spomenuo Budimira i …
”Budimira poznajem još od vremena kada je igrao u Lokomotivi. Nevjerojatan profesionalac, nevjerojatno odgojeno katoličko hrvatsko stvorenje. Rano je ostao bez oca. Ima mamu i dvije sestre. Stvarno je momak na svakom mjestu i zato mi je drago zbog njega jer je bio osporavan”, rekao je Jeličić u studiju HRT-a nakon remija s Italijom svjestan da će takva njegova izjava izbiti pjenu na usta ljevičarski ekstremistima,
Njima smetaju ”Jelini” komentari ali im ne smeta mlataranje jugoslavenskom zastavom usred bijela dana i u samom centru Zagreba. Svatko imalo dobronamjeran zna da s tom jugo zastavom Hrvatska nikad na brojnim sportskim događanjima diljem svijeta posljednja tri desetljeća ne napravila ništa, ne bi je ni bilo. Jugoslavenska i hrvatska zastava ne mogu zajedno, nikad nisu mogle te dvije zastave zajedno.
Smeta im Jeličić, ne smeta im Brena na HRT-u
Ne motivira Luku Modrića i Vatrene novac kad igraju za Hrvatsku, oni od igranja za reprezentaciju u svojim bogatim klubovima imaju samo štete, svi ti klubovi platili kad bi mogli spriječiti svoje skupo plaćene zvijezde da sudjeluju na reprezentativnim akcijama. Jeličić je i o tome govorio nakon remija s Italijom i nakon što je vidio suze Luke Modrića, suze koje su ‘‘slomile srce cijele nacije.” Cijeli svijet se danas, ponovno, po tko zna koji puta, divi Modriću.
”Luka Modrić ima 39 godina, 178 nastupa za hrvatsku reprezentaciju. Osvojenih trofeja više nego itko u povijesti. Ima novaca više nego hrvatski BDP. I on plače. To je emocija. To je hrvatski identitet. Dakle, to je ono što svi, ne samo nogometaši, nego svi mladi trebaju vidjeti. I to je putokaz i slika kako svi trebamo živjeti za taj hrvatski identitet. Svi oni koji vole sport, koji vole Hrvatsku, ovaj čovjek je personifikacija onoga čemu svi mladi trebaju težiti”, rekao je Joško Jeličić i, naravno, ponovno iživcirao jedan dio medijskih ”mediokriteta.”
> Jeličić govoreći o Modriću spominjao BDP, hvalio Budimira kao katoličko hrvatsko stvorenje
Nakon njegovih komentara, nakon ovih desetak dana tijekom kojih je, usprkos internet trolovima, podcast besposličarima, Hrvatska živjela s Vatrenima, uz Vatrene, ”Jeličića su poslali u Bujicu”. Tako je jedan portal, koji je već nasrnuo na izbornika Dalića, Jeličića htio preseliti na Z1 televiziju smatrajući kako mu nije mjesto na HRT-u. Jeličiću nije mjesto na HRT-u ali je zato ”kod njih doma” jugo pevaljka Lepa Brena kao domaćica?
Na Jeličića su nasrnuli i novinari Sportskih novosti, što zapravo neočekivano, jer Jeličić nikoga nije imenovao, pa čak ni svoje ”suborce” u studiju HRT-a, a kritika je išla i na račun nekih od njih.
Robert Šola iz Sportskih novosti je sve što je bivši nogometaš govorio proglasio glupošću, jer eto Jeličić ”nije novinar”. Zar samo novinari smiju javno kritizirati , javno govoriti, a ponekad, nažalost, manipulirati i svjesno lagati, kao što to čini svjesno jedan dio novinara? Zar novinari znaju više o nogometu od bivših vrhunskih nogometaša? I zar svi oni nisu zajedno dio te velike priče, priče o velikom uspjehu hrvatskog sporta posljednjih desetljeća?
Na kraju ne treba imati iluzija, svi ti nedodirljivi ”mediokriteti” u svojoj demokratskoj ”diktaturi”, kako je to lijepo prije nekoliko dana rekao Jeličić, potrudit će se, nakon što ”napune bisage”, da bivši nogometaš Hajduka i Dinama ne bude tako često stručni komentator kule s Prisavlja.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
