Možda je pomalo čudno, svakako je neobično, u ovo doba godine kada većina ljudi traži zaštitu od Sunca i najbližu hladovinu, razmišljati o skijanju, govoriti o skijanju, naposljetku pisati o skijanju.
Recimo to otprilike ovako, radi se o snovima o božićnom noćnom slalomu u Flachau jednog vrućeg srpanjskog dana. Kad je Ivica Kostelić u pitanju skijati možete čak i na užarenom Merkuru, pod uvjetom da ste uz svemirsko odijelo sa sobom ponijeli skije. Kad smo spomenuli Flachau recimo kako je i tamo slavio bivši osvajač Svjetskog skijaškog kupa te brojnih malih kristalnih globusa. No, definitivno, Ivica će uvijek pamtiti najdraži Wengen.
It’s snowing a little bit here Chamonix ? Slalom first followed by the downhill at 14:00 ☃ #FisAlpine ine #Chamonix pic.twitter.com/r1OUwMCJl0
— Ivica Kostelic (@kostelic_ivica) 19. veljače 2016.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Najvažnije iz njegovog intervjua Sportskim novostima zapravo se može sažeti u nekoliko rečenica. Naime, legendarna obitelj i predstojeće sezone će biti uz nas dok u toplini svoga doma pratimo Svjetski kup i zimsku idilu najvećih svjetskih skijališta. Dakle, Ivica se ne oprašta od skijanja te kao 37-godišnjak ostaje sve to Zimskih olimpijskih igara 2018.. Iako je u jednom trenutku izgledalo kako je protekla sezona, u kojoj legendarni skijaš, koji je obilježio hrvatski sport u prvom desetljeću i prvoj polovici drugog desetljeća 21. stoljeća, nije ostvario rezultate kakve je možda očekivao, posljednja ona to ipak nije. Ivica je borac, dokazao je to kad je pobijedio brojne ozljede, neće odustati tako lako, pa čak i ako to znači boriti se s godinama.
Sjećamo se zime 2002. i sjećamo se Aspena, nakon što je s visokim startnim brojem prvu vožnju završio na 10. mjestu, Ivica Kostelić kojeg je tada svjetska javnost poznavala samo kao brata skijaške legende Janice Kostelić, doskijao je do pobjede koja je odjeknula skijaškim svijetom. Te sezone, uz žestoku borbu sa starim znancem Bodeom Millerom, Ivica je osvojio mali kristalni globus u slalomu. Tako je sve počelo i hvala Bogu još nije završilo.
Brojni trofeji koje je Hrvatskoj, ali i sebi posebno, donijela jedna obitelj koja se iz pepela poput feniksa uzdignula bez ozbiljnije pomoći institucija koje bi trebale pomagati talentirane sportaše, ostaju kao vječna uspomena i prisjećanje na jedno hrvatsko skijaško razdoblje kakvo više nikad nećemo imati. Možda će Hrvatska jednog dana dobiti nove pobjednike u SK-u, no, nikad nitko neće pobjeđivati kao što su to činili Kostelići i kao što je to sa svojom obitelji radio “otac” hrvatskog alpskog skijanja legendarni Ante Kostelić.
Ivica je još uvijek doma, nije na ljetnim pripremama kao što je to bilo ranijih godina, između ostaloga zato što očekuje prinovu u obitelji kojoj se svi raduju, on najviše i to za živu glavu ne bi htio propustiti. Ivica je jako privržen obitelj, što mu, naravno, proizlazi iz kućnog odgoja, Ante se, kao i uvijek, pobrinuo za sve.
“Definitivno planiram skijati još dvije godine. ZOI su relativno blizu, nisu daleko. I ne treba napustiti nadu. Vidjet ćemo kak’ će koljeno biti. Dosta je na granici, ali ako će ikako biti moguće, ja bih probao voziti do Pyeongchanga”, rekao je za Sportske novosti Ivica koji će sezonu početi u Leviju, a ne u Söldenu budući da više neće voziti veleslalom. Ozljede su ipak uzele danak.
I dok se na plus 27 govori o novoj skijaškoj sezoni na minus osam i dalje Ivica ne prestaje razmišljati o nepravdi koje i danas doživljava hrvatsko skijanje, i danas unatoč brojnim medaljama, pobjedama, kristalnim globusima, a o čemu je često govorio i otac Ante, Hrvatska ne status kakav je zaslužila. Zapravo, Hrvatska, da se nitko, naravno, ne uvrijedi, ima status Ruande kada je u pitanju skijanje.
Borba je to s vjetrenjačama koju punih 20 godina vodi Ante, a koju još nije dobio. Kako izgleda tu istu će borbu morati voditi i sin Ivica i kako izgleda i dalje će to biti bitka s vjetrenjačama. Takve Kostelići najviše vole.
