Najbolji hrvatski tenisač, Marin Čilić, također se nalazi u nekoj vrsti karantene tijekom pandemije koronavirusa, kao i većina sportaša čeka kada će se sve vratiti u normalu i kada će natjecanja napokon krenuti. Nažalost, prvi puta od Drugog svjetskog rata neće se održati turnir u Wimbledonu, dok bi se Roland Garros trebao igrati na jesen.
Marin Čilić se sa suprugom Kristinom i sinčićem Baldom sklonio u Cavtat. Tamo u miru i sigurnosti doma obitelji Milković uživa u izolaciji, u teniskom je klubu dobio teren na raspolaganje i iskreno priznaje da mu užurbani ritam ATP Toura uopće ne nedostaje, pišu Sportske novosti.
Očito su se i sportaši priviknuli na jednu novu rutinu. Pitanje je tko će se od njih bolje snaći kad jednog dana sve opet bude ”normalno.” Neće biti lako.
”Nije mi moglo doći bolje, kao što kažu – k’o kec na desetku. Voditelj kluba u Cavtatu ostavio je jedan teren samo za mene, dao mi ključ i koristim ga kad god želim. Ovdje je sa mnom zadnja tri tjedna bio Vilim Višak jer isprva nismo znali kad će se Tour nastaviti. Uživam sa svojima i s malenim, mogu pomoći Kristini, a u suprotnom bih stalno putovao, evo sad bismo igrali Monte Carlo”, kazao je Čilić na početku razgovora za Sportske novosti.
Marinu u izolaciji definitivno nije dosadno…
”Apsolutno. Nevjerojatan je osjećaj, a to roditelji često znaju spominjati, gledati kako vam dijete promijeni život i unese ogromnu sreću. Tako je i meni, sad svaki dan sa ženom vidim kako maleni Baldo raste, kako se mijenja i to je neprocjenjivo. Sigurno više uživam sad nego kad sam na turnirima.”
Koliko se tijekom noći probudi najbolji hrvatski tenisač?
”Evo sad smo nakon dva i pol mjeseca već ušli u rutinu. Navečer spava od 7 do 10, tu ga Kike nahrani, onda opet spava i budi se u 2 i u pola 5. Dakle, dva buđenja tijekom noći, što je O.K. A meni je, što se toga tiče, stvarno komotno jer uvijek zaspim u sekundi pa mi se Kike smije, kaže da mogu zaspati bilo gdje.”
Marin Čilić, kako smo već spomenuli, ima na raspolaganju teniski teren, što nekim tenisačima u ovo vrijeme korone baš i nije dostupno?
”Istina, a meni su trening periodi uvijek bili jako dragi jer volim trenirati i vidjeti napredak u radu. Sad se mogu posvetiti i stvarima za koje inače nemam vremena. Ova tri, tri i pol tjedna treninga s Vilimom bila su fenomenalna, guštali smo bez opterećenja i bez razmišljanja da je za tri ili pet dana turnir pa da moramo nešto na brzinu ili da svaki detalj mora biti savršen. Sad uživam baš svaki dan, a kad vidim napredak, to mi daje dodatni motiv.”
Hoće li se tenis vratiti među zadnjim sportovima s obzirom na brojna ograničenja koja su vezana uz putovanja?
”Nažalost je tako, zato što je globalan i ima toliko igrača iz raznih zemalja. Pratimo što se događa u Americi, teška je situacija i možemo se samo nadati da će se što prije smiriti. Teško je biti pametan, iako, ako je pandemija došla tako brzo i proširila se u mjesec dana, nadam se da se jednako brzo može i smiriti. Sigurno je da bi veliki napredak bio pronalazak cjepiva, a što se tiče tenisa, najbolji signal za povratak bit će otvaranje svih avionskih linija.”
Veliki turniri poput Wimbledona koji je imao policu osiguranja preživjet će krizu, Mastersi također, ali što je s manjim turnirima? Mnogi bi se mogli naći u financijskim problemima, spekulira se da će se neki htjeti i riješiti licence.
”Cijela je ekonomija na svjetskoj razini u velikoj opasnosti. Nitko ne zna kamo će sve krenuti, puno je ljudi ostalo bez posla. I kompanije su u opasnoj situaciji, a to za Tour sigurno ne nudi dobru sliku. Morat će se revidirati situacija, smanjiti prize money, jer se u posljednjih sedam ili osam godina konstantno dizao na svim Grand Slamovima, a i na nekim Mastersima. A na 250-kama su, ako se ne varam, u proteklom desetljeću nagradni fondovi dignuti za 35 posto. Dok se ekonomija ne stabilizira i dok ne stane na noge, oni će trebati pomoć, a nama je najbitnije da kalendar funkcionira kao cjelina. Mali turniri čine sjajnu sliku, draž teniske sezone, što vidimo i kod nas. Umag nam je dragocjen, on je naš biser, a to je do prije nekoliko godina bio i Zagreb. I u ostatku svijeta 250-ke imaju draž, ljudi ih u tim sredinama prate kao najveće turnire. Trebalo bi napraviti plan da Grand Slamovi i Mastersi ubuduće odvajaju dio sredstava za male turnire, Challengere i Futurese, da cijeli Tour može opstati.”
Teniski teren u Umagu ove je godine trebao biti u koliziji s Olimpijskim igrama, sad ga sve to čeka u idućoj sezoni. Kakvi su planovi Marina Čilića, hoće li se vratiti u Umag?
”Iskreno, da, razmišljam o tome, iako mi je ove godine bilo nezgodno jer da je sve išlo prema planu, morao bih s Wimbledona doći na zemlju i bilo bi neizvedivo ići na Olimpijske igre. Ali Umag mi je uvijek u podsvijesti, volim igrati kod kuće, a naši turniri puno znače i mladim igračima. Nadam se i vjerujem da ću još nastupati u Umagu.”
S kime se od igrača s Toura čuje Marin Čilić?
”Iskreno, skoro ni s kime. Dan mi zbog malenog proleti jako brzo, pratimo njegov ritam i sve što treba, on je sad glavni u fokusu. Ali mi igrači imamo WhatsApp grupu, tamo je valjda 90 posto igrača i mnogi šalju poruke što rade, kakva im je situacija, razgovara se oko renkinga i ostalih tema. To pratim dosta površno, više se čujem s našima.”
Ovih se dana na TV-u prisjećamo najvećih uspjeha hrvatskog sporta. Da opet možete proživjeti neki trenutak karijere, bi li to bio US Open 2014. ili nešto drugo?
”Sigurno US Open, iako će mnogi reći da bih trebao proživjeti i Argentinu u Zagrebu, ali s drugačijim završetkom. Iskreno, volio bih drugu priliku i na Wimbledonu 2017., da sam potpuno zdrav u tom finalu, jer svi iz mojeg tima znaju kakva je bila situacija sa žuljevima i stopalom. To mi je bio jedan od težih dana u karijeri.”
U koji se trenutak karijere Marin Čilić nikako ne bi htio vratiti? Možda vrijeme kada je bio nepravedno suspendiran, ali i prozivan od dijela ”hrvatskih” medija?
”Nerado se toga prisjećam, ne znam ni koliko je javnost vidjela pravu istinu. Bio je to dosta zamršen proces, inače težak za sve sportaše, a pogotovo za one koji znaju da su nevini. I način na koji se odnose prema vama je… Nemam ružnih riječi u svom vokabularu, ali užasan. Žao mi je što sportaši prolaze kroz takve stvari i što se ljudi u Svjetskoj antidopinškoj organizaciji neljudski odnose prema onima koji su slučajno napravili neki prekršaj, a moj je slučaj bio takav da sam bio potpuno nevin, bez ikakve krivnje. Kod njih je praksa da ste potpuno krivi dok ne dokažete suprotno, što je u pravu inače obrnuto.”
Nitko se Marinu nikad nije ispričao…?
”Ma ne volim to ni potezati jer se onda moje ime samo provlači kroz negativne članke i kroz vezu s korištenjem nedopuštenih sredstava, čega u mojem slučaju uopće nije bilo, daleko od toga. A to su organizacije koje si ne smiju dopustiti nešto poput isprike.”
Marin Čilić uživa s obitelji, priviknuo se na novu rutinu, ništa mu zapravo ne nedostaje, pa ni nastupi na brojnim turnirima, ipak jednog će se dana morati vratiti tenisu. Koliko dugo još misli igrati tenis profesionalno?
”Lagano je trenirati i igrati kad vam nije tlaka. A ja i sa Slavenom i Vedranom i Vilimom sve odradim s guštom. Možda nekad dođe razmišljanja da bi sve moglo lakše, ali znam da je to za moje dobro. I igrat ću sve dok budem kompetitivan na vrhunskoj razini. Ne bih se volio naći u situaciji da nisam najbolji sa zdravljem i gdje rezultati ne prate ono što bih ja htio. Dakle, još nekih četiri, pet, šest godina sigurno mogu biti kompetitivan i ostvarivati rezultate.”
Hoće li jednog dana možda biti trener, vidi li se u toj ulozi?
”Mislim da imam dobre predispozicije iako me članovi ekipe znaju zezati da bih mogao biti prestrog. Želim uvijek napraviti sve najbolje, a perfekcionizam je nekad i vrlina i mana ljudi i sportaša općenito. Imao sam tijekom karijere sjajne trenere i puno sam naučio od njih, a imam i dobro oko za pokazati neke stvari. Tako da vjerujem da ću nakon završetka karijere imati i razdoblje u kojem ću se baviti trenerskim poslom. I u profesionalnom smislu, iako ne bih volio puno putovati, nego bih više uživao u radu s mlađim generacijama.”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
