Sportske novosti nastavljaju s objavljivanjem dijelova knjige Zlatka Dalića ‘Rusija naših snova’ koja će od 8. prosinca biti na kioscima.
“Ispratili smo obitelji na prvi jutarnji avion iz Moskve, preda mnom su dva-tri sata uoči povratka. Torbu po torbu, pakiranje traje, no prošaran sam bojama tuge. Osjećam se prazno kao da sam sve izgubio. Nakon 36 dana vraćamo se kući, a u sličnom su raspoloženju i igrači. Nitko nije oka sklopio do jutra, tek se tada javio umor. Prvi smo put kasnili na autobus petnaestak minuta. Cijeli Mundijal odazivali smo se točno poput vojske na sirenu”, piše Dalić.
“Igrači su odlučili, priopćavaju mi:
– Na Jelačić-placu želimo da nastupe Mladen Grdović s “Nije u šoldima sve” i Marko Perković Thompson s “Lijepa li si”. I svakako da bude “Moja domovina”.
S tim su pjesmama u Rusiji proslavili svaku pobjedu, postale su naš zaštitni znak, brzo smo se dogovorili. Avion je kasnio. Po prvotnom planu trebali smo letjeti čarterom koji je osigurao HNS, no Vlada RH poslala je zrakoplov Croatia Airlinesa, imena “Istra”. Normalno je da se vratimo Croatijom. Na njemu piše “Bravo, vatreni”, na svakom sjedalu “kockice”, divan je osjećaj. Nas je malo i svi su imali dovoljno mjesta da se raskomote”, dodaje Dalić.
“Dragi naši “vatreni”, sudionici hrvatske nogometne oluje Rusija 2018., Hrvatska kontrola zračne plovidbe vas s ponosom pozdravlja i želi vam dobrodošlicu u hrvatski zračni prostor. Hvala na iskazanom zajedništvu i još samo jedna riječ – Neopisivo – u jednom času zagrmi s razglasa.
– Upravo smo ušli u hrvatski zračni prostor, pred nas su stigli MiG-ovi Hrvatskog ratnog zrakoplovstva – istakne kapetan.
Pa još jedna krasna rečenica:
– Pobjednička Hrvatska vojska pozdravlja “vatrene”. Dobrodošli u Hrvatsku – zemlju pobjednika!
Kao da je bačena napalm-bomba. Avion je počeo “gorjeti”, nastalo je opće veselje, igrači živnuše, razbudili su se u trenu, uskoro smo MiG-ove i sami vidjeli, krenuli smo se slikati, navlačiti dresove. Htio sam dres Luke Modrića, ali nisam ga mogao naći, a on je kao jedan od rijetkih odlučio još malo ubiti oko”, neopisivu sreću opisuje izbornik.
“Htio sam doći u Hrvatsku s Modrićevom desetkom, nismo prvaci svijeta, ali imamo najboljeg igrača”, piše Dalić.
“Vozačica konačno počinje pikati gas. Lagano, deset na sat, jer gužva ne jenjava. Visimo na ogradi, mašemo, pozdravljamo okupljene, oni pjevaju, u špaliru smo, ne vidimo mu kraja. Stanemo na rampi, nagađam – sad će se otvoriti cesta, ali nikako. Ne prestaje. Trče za autobusom, pružaju nam ruke, daju igračima ”petice”, u tom sam času zaplakao.
Nisam mogao sakriti emocije. Toliko naroda u zračnoj luci i na cestama oko nje”, zaključuje Dalić.
