Mjesec srpanj 1942. bio je dovršenje paklenog plana istrebljenja Židova u Srbiji koji je počeo godinu dana ranije. Par dana kasnije Srbija i njena vlada proglasila je Srbiju ‘judenfrei’, očišćenom od Židova ubijenim u strašnom genocidu.
Tako Srbija nosi sramotnu titulu prve države na svijetu u kojoj je izvršen genocid nad Židovima u II. svjetskom ratu. To nije bilo djelo isključivo okupacijskih snaga iz Njemačke, već su veliki doprinos dali domaći Srbijanci u ljotićevcima, nedićevcima i vlastima Srbije od 1941-1945, uz prokazivanje Židova od strane građana Srbije i prešutno odobravanje ili čak huškanje pripadnika Srpske pravoslavne crkve koja nije spasila niti jednog Židova.
Antisemitska je propaganda u Srbiji tijekom II. svjetskog rata od prvog dana preuzimanja vlasti od strane srpskih fašista bila žestoka i sustavna. Svakodnevnim napisima u tisku, radijskim emisijama, brošurama, plakatima, govorima vodećih srbijanskih političara, kulturnih djelatnika i crkvenih velikodostojnika sijana je mržnja na židovski narod. Židovi su tih mjeseci bili “dežurni” krivci za sva zla koja su zadesila srpski narod u njegovoj bližoj i daljoj povijesti kao i sadašnjosti. Bili su krivi bez iznimke i bez ikakvih mogućnosti da opovrgnu mnoštvo laži i najgnusnijih optužaba. Uz provođenje paklenskog nauma uništenja cijelog jednog naroda, na djelu je istodobno bilo i opravdanje genocida. (1)
Srpska pravoslavna crkva nije stala u obranu Židova već je širila antisemitizam – evo primjera!
I Srpska pravoslavna Crkva provodeći politiku lojalnosti prema njemačkim i srbijanskim vlastima aktivno je sudjelovala u poticanju i opravdanju genocida nad židovskim narodom u Srbiji. Nije jednostavno htjela činiti ništa što se ne bi uklapalo u službenu politiku ondašnjih vlasti. U tom smislu vrhovništvo srpske Crkve i niže svećenstvo ne samo da nije nijednom tijekom četiri ratne godine diglo u javnosti glas prosvjeda protiv pogroma i ubijanja nedužnih Židova nego je, štoviše, u brojnim prigodama raspirivalo antisemitizam i javno odobravalo zločine nad njima.
U beogradskim su glasilima za povijest ostala zabilježena sudjelovanja brojnih predstavnika Srpske pravoslavne Crkve na raznim zborovima, mitinzima, narodnim skupovima, liturgijama i različitim političkim skupovima u kojima su otvoreno i javno u prigodnim govorima širili mržnju na židovski narod.
Ovih nekoliko kronološkim redom izabranih primjera dovoljno jasno svjedoči o tome.
Tako je na jednom političkom skupu potpore generalu Milanu Nediću u rujnu 1941. uz nazočnost njemačkih i srbijanskih građanskih i vojnih vlasti svećenik Dragoslav Veličković upozorio u svom govoru srpski narod na pogibelji koja mu prijeti:”Jevrejin – reditelj svetske krvave drame, nije zadovoljan, on hoće tvoje istrebljenje.”
U prosincu iste godine članak “Rodoljubive reči jednog sveštenika” na primjeru svećenika Dušana Popovića ističe “spasonosne pouke i uputstva” sve većeg broja “pastira” SPC. Kakve su to bile “pouke” pokazuje ovaj odlomak iz propovijedi svećenika Popovića:
“Svakim danom povećava se broj naših sveštenika koji energično i odlučno ustaju protiv svih zala koja su uslovila našu propast i sve nesreće. Svake nedelje i praznika može se čuti po beogradskim hramovima rodoljubivi glas naših pastira, koji daju svom narodu spasonosne pouke i uputstva. Tako je u crkvi sv. Marka održao izvanredno lepu besedu prota Dušan On. Popović, u kojoj je između ostalog rekao:
‘(…)Avaj, mi smo bili izdani i prodani! Crv izdajstva i korupcije u vidu jevrejstva ušao je u srž Jugoslavije.’
Pojedini svećenici koristili su od brojnih prigoda čak i liturgije za propagiranje antisemitskih ideja. Tako je arhijerejski namjesnik Tašić u valjevskoj sabornoj crkvi u lipnju 1943. prigodom “pomena” (mise zadušnice) istaknuo u propovijedi:
“Najbolji srpski sinovi…nisu hteli biti ravnodušni prema sudbini svoga naroda, već su se junački suprotstavili onom koji je pod Judinim znakom hteo Srbiju pretvoriti u ogromno zgarište. Mnogi od njih su pali u toj borbi, ali zahvaljujući baš njihovim žrtvama, srpski narod danas sigurno korača srećnijoj budućnosti.” (2)
Te su riječi imale velikog odjeka u javnosti, a prota Miladin Tašić zaslužio je hvalospjeve beogradskih glasila: “Reči prote Miladina Tašića, ostavile su vrlo dubok utisak, jer i sam prota Tašić, iako vrlo star, spada u red boraca koji vode beskompromisnu borbu protiv jevrejstva.”
Čudnovata je ta “beskompromisna” djelatnost pravoslavnog svećenika jer u to doba, dok su njegove protužidovske riječi odjekivale valjevskom crkvom, već odavno nije bilo Židova u Srbiji. Svi su već bili odvedeni u koncentracijske logore i ubijeni, a na životu su ostali tek malobrojni skrivenisretnici.
Predstavnici SPC-a u vrijeme nacističkih progona huškaju tvrdeći da su Židovi – Antikrist
Židovski je narod u propovijedima predstavnika Srpske pravoslavne Crkve uspoređivan s najvećim zlom – Antikristom. To je potvrdio i svećenik Hranislav Popović na velikom narodnom zboru u Kruševcu u kolovozu g. 1943. koji je, prema ondašnjem glasilu, “uzbuđenim i drhtavim glasom rekao”:
“Naša propast došla je od nas samih. Propast tvoja, srpski narode, od tvojih sinova udruženih sa antihristom – jevrejinom.”
“Uvaženi” svećenik Popović ponovno je u Kruševcu nakon mjesec dana blagoslovio “veliki manifestacioni zbor” pred crkvom Lazaricom. Na tom je blagoslovljenom zboru ministar Olćan, pošto je zahvalio namjesniku Popoviću i poljubio ga u ruku, uz ostalo rekao: “Blagodareći svemogućem Bogu, stavu okupatora i onima koji su od Boga i ljudi određeni da stoje na čelu naroda, ova okupacija, pod uslovom da ostanemo na terenu realnosti, ne bi se u stvari mnogo osetila… Nemačka, ogromnu moćnu pesnicu nije spustila na glavu srpskog naroda. Lupila je po glavi jevreje u našoj sredini. Njih više nema i daće Bog da ih više nikada ne bude”…
…Na “sahrani načelnika štaba Prve rasinske brigade”, kako je to stajalo u naslovima beogradskih glasila, govorio je i svećenik Boža Jovanović. On je prema novinskim izvješćima, “u dužem i jezgrovitom govoru između ostalog rekao i ovo: ‘Šta su komunisti? Da li su to Srbi? Ne! Otkuda oni mogu biti Srbi, kada u sred naše svete zemlje razviše zastavu… i na njoj istakoše grb jevrejstva i uzdigoše više od našeg grba i časnog krsta” (istaknuo A.)
Nastup svećenika Jovanovića pokazuje da predstavnici Srpske pravoslavne Crkve nisu napuštali antisemitsku djelatnost tijekom sve četiri ratne godine jer je njegov “jezgroviti govor” održan u kolovozu 1944, dakle samo dva mjeseca prije konačnog sloma svih snova generala Milana Nedića o Velikoj Srbiji uz pomoć njemačkih nacista. (3)
Huškanja protiv Židova u Srbiji nastavljena su i nakon vremena kada je izvršen genocid u Srbiji i kada u njoj Židova gotovo više nije bilo.
(1) “Pregled srpskog antisemitizma” od Tomislava Vukovića, 1992., str. 127.
(2) “Pregled srpskog antisemitizma” od Tomislava Vukovića,1992., str 152-153.
(3) “Pregled srpskog antisemitizma” od Tomislava Vukovića, 1992., str 154-155.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
