Analitičar Meter: Rusija istisnuta iz Crvenog mora i Sueza – što je uzrok tome?

Foto: fah

Luka Port Sudan na Crvenom moru jedno je od ključnih geostrateških mjesta Bliskog istoka i sjevera Afrike. Rusija je potpisala vrlo povoljan sporazum na 25 godina o izgradnji ruske pomorske baze, koji je novi režim u Sudanu poništio. Rusi već imaju pomorsku bazu sjeverno od Sueskog kanala u Siriji, a ovo bi bila vrlo važna baza južno od kanala, piše Zoran Meter glavni urednik i analitičar za geopolitika.news u svojoj kolumni za taj portal.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Što se dogodilo?

Sudan slams Egypt's attempt to include disputed region on its map – Middle East Monitor

 

Tekst se nastavlja ispod oglasa

O potpisanom 25-godišnjem sporazumu između Rusije i Sudana o izgradnji ruske pomorske baze u Port Sudan na Crvenom moru, kojeg su pojedini zapadni mediji i analitičari okarakterizirali kao veliki ruski geopolitički i geostrateški uspjeh, pisalo se u javnosti. I to ne bez razloga: sjeverno od Sueskog kanala, u Siriji se već nalazi ruska pomorska baza Tartus koju Rusi uskoro namjeravaju proširivati umjetnim pristaništem za velike brodove i podmornice i odakle kontroliraju Istočno Sredozemlje tj. Levant, a s bazom na sudanskoj obali dobili bi značajno uporište za svoje snage i južno od Sueza, u strateški važnom Crvenom moru koji predstavlja ključnu poveznicu između Perzijskog zaljeva i Sredozemnog mora tj. Europe i arteriju za prijevoz arapske i iranske nafte, piše Zoran Meter za geopolitika.news

SAD želi spriječiti utjecaj Rusije u Suezu i Crvenom moru

Međutim, taj se plan nije svidio Washingtonu, koji je još u vrijeme Trumpove administracije jasno dao do znanja kako ga želi spriječiti. Naravno, ne vojnim putom jer je takvo što nemoguće kada se radi o Rusiji čemu je dokaz i spomenuta Sirija gdje se Moskva neposredno vojno umiješala u američke i regionalne vojne planove svrgavanja Bashara Asada – već puno učinkovitijim i davno provjerenim metodama djelovanja američke vanjske politike: smjenama vlada ili režima i svemoćnim dolarima koji iza njih uvijek stoje.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Bliski istok definitivno prestaje biti zona intenzivne vojne nazočnosti i interesa Sjedinjenih Država, kakav je on bio svih desetljeća od Drugog svjetskog rata kada je tamo zamijenio ostarjele europske bivše kolonijalne sile, pa do nedavno – i to zbog nestanka dvaju ključnih razloga zbog kojih su SAD u toj regiji i bile:

1. Nestanak SSSR-a koji je uvijek nastojao širiti svoj utjecaj u spomenutoj regiji, gdje je imao prilično snažna uporišta u tadašnjim socijalistički usmjerenim vladama pojedinih arapskih država, poput Sirije, Libije, ali i Iraka, Jemena, Alžira i jedno značajno vrijeme čak i Egipta kao ključne arapske zemlje;

2. Prestanak američke ovisnosti o bliskoistočnoj nafti i plinu. SAD su sada postale jedan od najvećih proizvođača i izvoznika nafte pa im je ona arapska u tom smislu čak i konkurencija. Istodobno, od 2024. g. Sjedinjene Države mogle bi postati i jedan od najvećih svjetskih izvoznika plina, čak preteći i Rusiju zbog svojih ogromnih zaliha plina iz škriljevca (ovu prognozu predviđa i prošlog mjeseca usvojena 15-godišnja nova ruska energetska strategija) i gotovo stati uz bok Kataru koji također planira značajno proširenje svojih plinskih kapaciteta.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Drugim riječima Bliski istok će sve više biti izvan fokusa američke primarne političke i vojne aktivnosti, koja se sada ubrzano prebacuje na Daleki istok i u Europu, s ciljem sprječavanja širenja kineskog odnosno ruskog utjecaja.

Vakum u regiji – važno je spriječiti utjecaj Kine i Rusije

Međutim, neovisno o tome Washington želi barem usporiti aktivnosti Rusije i Kine usmjerene na njihov snažniji ulazak u nastali vakuum u regiji, koji zbog povlačenja američkih snaga postaje sve veći. Za sada je on najintenzivniji u Afganistanu, a onda i u Iraku, dok je u Siriji američka vojna nazočnost ionako skromna i čini je kontingent od cca 1000 vojnika, uglavnom zaduženih za čuvanje sirijskih naftnih nalazišta na istoku zemlje koja su sada pod nadzorom Washingtonu odanih prokurdskih snaga SDF. Naravno, Amerikanci i dalje imaju svoja dva najsnažnija vojna uporišta u bliskoistočnoj regiji: V. flotu sa sjedištem u Bahreinu, i nešto južnije, u Kataru, veliku zračnu bazu Al Udeid s koje se obavljala većina zračnih akcija američkih i koalicijskih snaga u borbi protiv terorističkih organizacija, prije svega u Iraku i Siriji.

Sada se vratimo predmetnoj temi i pogledajmo što je i kako po Ruse pošlo po zlu u Sudanu. Ali prije toga se podsjetimo na, sada već očito propale ruske planove:spomenutim  sporazumom između Moskve i Kartuma, potpisanim krajem 2020. g. na rok od 25 godina, predviđeno je da u luci Port Sudan, gdje bi Rusi izgradili pomorsku bazu, može biti stacionirano do 300 vojnika, a istodobno mogu biti stacionirana do četiri vojna broda, uključujući i one na atomski pogon. Sama baza uživala bi diplomatski imunitet i spadala u nadležnost Rusije. Rusija bi u nju mogla uvesti bilo koje vrste naoružanja, streljiva i opreme. S druge strane  ruska vojska pružala bi Sudanu informacije o stanju na i u Crvenom moru, zračnoj i hidrometeorološkoj situaciji, kao i pomogla u izgradnji i razvoju sudanske vojske. Ugovor o produžetku najma automatski bi se produljivao na dodatnih po 10 godina, sve dok jedna strana ne bi izrazila suprotan stav. Prema zapadnim medijima, teritorij baze besplatno je osigurala sudanska vlada.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Koliko je ovaj sporazum po Rusiju bio povoljan svjedoče riječi Annette Weber iz Njemačkog instituta za međunarodne odnose i sigurnost sa sjedištem u Berlinu, koja je u ožujku ove godine za Deutsche Welle izjavila sljedeće: Crveno more postalo je geopolitičko žarište. Ovo je fantastičan posao za Rusiju i povećao je njezin utjecaj. ”Sudan je opisala kao “izuzetno važan” u smislu trgovine, krijumčarenja i migracijskih putova.

Ovdje bih dodao kako je ova baza mogla postati i ključ za ubrzani ruski ulazak u Srednju Afriku gdje Moskva ima tradicionalne interese, ali i temelj za stalnu vojnu prisutnost u toj “gusarskoj” regiji.

Dakle, Rusiji i njenoj vojsci, prije svega floti, otvarale su se velike perspektive na koje Washington jednostavno nije mogao „okrenuti glavu“. Ne zaboravimo, Afrika postaje i jedno od glavnih zona u borbi za natjecanje za nadzor nad rijetkim zemnim elemenata nužnim za nova visokotehnološka rješenja, kao i za ona iz sfere tzv. zelene tehnologije u sklopu toliko proklamiranog prijelaza na čiste energente.

 

Smjena režima – propast ugovora s Rusijom

Sudan ne smatra ugovore s Moskvom o uspostavi ruske baze na svom teritoriju obvezujućim budući da je sporazum zaključen je s bivšim režimom Omara al-Bashira, objavila je 4. lipnja panarapska televizija Al-Arabiya pozivajući se na vojne izvore iz Kartuma. Sporazum s Moskvom “postignut je s više ne postojećim režimom. Vlada i vojska nisu donijele nikakve odluke u vezi s vojnim sporazumima s Rusijom, svaki takav dokument mora odobriti parlament”, izjavio je vojni izvor, dodajući kako Sudan nastavlja dijalog s Moskvom, ali da se neće provoditi prethodni sporazumi. Sudan je 1. lipnja najavio reviziju sporazuma s Ruskom Federacijom o izgradnji baze. Načelnik Glavnog stožera sudanske vojske general-bojnik Mohammed Usman al-Hussein izjavio je kako Kartum sada pregovara s Moskvom o reviziji ugovora zbog “niza članaka u dokumentu koji su nanijeli neku štetu Sudanu.”

General je izrazio nadu da će pregovori s Moskvom dovesti do rezultata ali je istodobno kazao i o “otvorenosti svoje zemlje za vojnu suradnju sa Sjedinjenim Državama”. „Prije toga, Sudan je bio prisiljen ograničiti se na vojnu suradnju s Rusijom i Kinom, ali u trenutnoj eri, nakon što je država izuzeta s američkog popisa država sponzora međunarodnog terorizma, možemo surađivati ​​s Amerikom i zemljama Zapada.”

U ovoj odluci sudanskih vlasti nema ništa neočekivano jer su signali o tome stizali proteklih mjeseci i kroz američku diplomatsku aktivnost s Kartunom ali i kroz poteze vojnog karaktera. Tako je u ožujku američki ratni brod posjetio Port Sudan, što “naglašava spremnost” američke vojske da “ojača svoje obnovljeno partnerstvo” sa sudanskom vojskom, kako je posjet objasnilo američko veleposlanstvo u Kartumu. Razarač s navođenim projektilima USS Winston S Churchill pristao je nedugo nakon dolaska ruske fregate „Admiral Grigorovich“ u istu luku.

Druga je stvar što se ruska diplomacija pravila da sve to „ne vidi“, jer takvo što jednostavno nije htjela prihvatiti. Najvažnije po nju bilo je poduzeti novi protuamerički korak, sličan onome kroz rusku vojnu intervenciju u Siriji, koji bi Washingtonu opet demonstrirao ubrzanu rusku moć projekcije svojih nacionalnih interesa u regiji Indijskog oceana, koja je tradicionalno, još od doba SSSR-a bila njegova „slabija karika“.

Opraštanje dugova i skidanje Sudana s popisa država sponzora terorizma 

Upravo je ruska diplomacija predsjednika Putina o svemu što se spomenute baze u Sudanu tiče izvijestila kao o sigurnoj i gotovoj stvari zbog koje je on u konačnici i potpisao spomenuti sporazum. Nije Putin onaj koji je sporazum dogovarao – jasno je tko u hijerarhiji vlasti ima kakve dužnosti i tko iza njih mora stajati. Osim ruskog MVP-a, određenu ulogu sigurno je imalo i rusko Ministarstvo obrane kojeg se taj sporazum, uostalom, neposredno i tiče, ali opet, u puno manjoj mjeri nego diplomacija.

Puno više pomoći neće biti niti od posjeta sudanske ministrice vanjskih poslova Mariam al-Sadiq al-Mahdi Moskvi 9. lipnja s ciljem ublažavanja proturječnih stavova nakon sukoba Moskve i Kartuma s početka svibnja oko baze i negativnih komentara sudanske vojske.

Sve je, zapravo, počelo u klasičnom stilu zapadnih metodologija i to kroz dvije ključne stvari:

prvo, prošle godine bivši predsjednik SAD-a Donald Trump isključio je Sudan s američkog popisa država sponzora terorizma;

drugo, 60-člano sudansko izaslanstvo, uključujući 10 najviših državnih dužnosnika, otputovalo je 18. svibnja u Pariz na summit o financiranju. Francuski predsjednik  Emmanuel Macron održao je konferenciju potpore prijelaznoj vladi u Sudanu, tijekom koje je najavljeno opraštanje sudanskog duga u iznosu od gotovo 8 milijardi eura.

Razumljivo, i više nego dovoljno da se radikalno promijeni retorika Kartuma.

Ruska diplomacija već je trebala naučiti da se teza o vojnom prijateljstvu s Moskvom u državama takvoga tipa, kakva je Sudan, gotovo uvijek poima samo u okviru trgovine sa Zapadom zbog dobivanja određenih benefita. To ne znači kako Sudanci (i općenito Afrikanci) ne žele biti “prijatelji”. Oni to stvarno žele, ali na štetu Rusije, a logika im je krajnje jednostavna – prvo uložite nekoliko milijardi dolara u izgradnju infrastrukture, opskrbite nas oružjem po povlaštenim zajmovima i za dvije godine protjerat ćemo vas odavde jer će na  vaše će mjesto doći bogatiji partneri koji će za novac zakupiti objekt koji su Rusi izgradili u ime „prijateljstva“. Tako je bilo i u vrijeme SSSR-a koji je „šakom i kapom“ plaćao nestabilne režime diljem Crnog kontinenta „u ime socijalističkog prijateljstva“, davao oružje, gradio brane (poput one Asuanske u Egiptu) , da bi  često, nakon državnih prevrata bio primoran iz tih država otići, ne dobivši niti jednog jedinog dolara kompenzacija.

Konkretno, po pitanju baze u Sudanu Rusi nisu još ništa uložili tj. nisu na financijskom gubitku. Ali u ovakvim stvarima ipak se mora voditi računa i o ugledu zemlje – poglavito ako se želi igrati uloga globalne velesile „bez koje je više nemoguće riješiti bilo koji globalni problem“, kako se to medijski često naglašava posljednjih godina. Moskva je po pitanju predmetne baze polazila od činjenice da je Sudan desetljećima o njoj bio vojno ovisan zbog oštrih sankcija od strane Washingtona protiv vlade bivšeg predsjednika Omara al-Bashira. Međutim, nakon njegovog svrgavanja u travnju 2019. Sudan se počeo približavati Sjedinjenim Državama što je i rezultiralo njegovim prošlogodišnjim skidanjem sa spomenute američke „crne liste“.

Zaključak:

Svaka nova sudanska vlada ne snosi odgovornost za sporazume one prethodne. To je „najbolji“ recept za odbijanje stranih investitora i inače, a definitivno isključuje bilo kakve dugoročne infrastrukturne projekte. Jer to je onda čisto bacanje novca. U konkretnom slučaju tim više: naime, prema sudanskom prijelaznom ustavu, međunarodne sporazume ratificira zakonodavno tijelo, koje, međutim, još nije uspostavljeno od kolovoza 2019. kada je ta zemlja dobila prijelaznu vladu koja želi okončati međunarodnu izolaciju zemlje.

Što se tiče najava sudanske vojske da bi Amerikanci mogli otvoriti svoju bazu u Sudanu, rekli bismo s velikom dozom sigurnosti da je to uzaludno nadanje. Sjedinjene Države neće u tu svrhu potrošiti niti dolara. One već imaju sasvim dovoljno baza po obodu Indijskog oceana. Jedini stvarni cilj Washingtona bio je spriječiti izgradnju ruske baze i u tome su najvjerojatnije uspjeli. I to, realno gledajući, bez ikakvih većih napora ili financijskih naprezanja: skinuti neku zemlju s po nju neugodnog popisa sponzora terorizma za State Department samo je potez pera, a „financiranje“ Sudana je prebačeno na tzv. međunarodnu zajednicu kroz Macronovu najavu oprosta duga od 8 milijardi eura. Do njega može doći (u fazama) ali i ne mora. Ali ako čak i dođe, ta zemlja će vrlo brzo tražiti nove zajmove jer samostalno nije u stanju funkcionirati. Tj. dužnički će se krug na ovaj ili onaj način svejedno nastaviti. Sudanskim se dužnosnicima ionako upravlja putem banaka.

Moskva se u to upravo uvjerila. Pri tom je mogla proći i još puno gore da je krenula u stvarne infrastrukturne investicije. Jer Afrika ostaje Afrika.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.