Analiziramo novi potez SAD-a prema Tajvanu: Kakva će biti reakcija Kine dok ostatak svijeta strepi od novog rata?

Odluku administracije američkog predsjednika Joea Bidena da odobri novi paket vojne pomoći Tajvanu u visini 80 milijuna dolara Kina kao i obično tumači kao provokaciju i miješanje u svoje unutarnje stvari, a u ostatku svijeta raste zebnja od eskalacije i novog rata.

Američki paket vojne pomoći Tajvanu nastavak je već uhodane potpore toj otočkoj državi u u okviru Programa financiranja inozemnih oružanih snaga (Foreign Military Financing – FMF). Taj je program inače inače namijenjen suverenim, međunarodno priznatim državama, ali je Tajvan njegov redoviti korisnik.

Gomilanje oružja s obje strane Tajvanskog tjesnaca i sve veća vojna aktivnost u njemu jača strahovanja od novog rata, štoviše od izravnog vojnog okršaja između Sjedinjenih Američkih Država i Kine.

>Sjedinjene Države odobrile 80 milijuna dolara vojne pomoći Tajvanu, Kina zabrinuta

SAD već uobičajenim mjerama, kao što su vojna potpora i vlastita vojna nazočnost, osnažiti ili barem zadržati utjecaj u tome dijelu svijeta dok Kina, sa sve snažnijom tehnologijom i nedvojbenim vojnim potencijalima podupire svoje ambicije kontrole Južnokineskog mora i namjeru zauzimanja Tajvana.

Povijest napetosti duga kao i povijest samostalnosti Tajvana

Povijest napetosti u Tajvanskom tjesnacu duga je kao i povijest samog Tajvana i seže u 1949. godinu kad je vlast u Kini preuzela Komunistička partija a poražene snage Kuomintanga (Kineske nacionalne stranke) uključujući pripadnike Kineske političke, gospodarske i vojne elite povukle se na Tajvan i ondje proglasile samostalnost.

Republika Kina, kako se Tajvan službeno zove, nakon toga je desetljećima u međunarodnoj zajednici smatran zakonitim predstavnikom Kine i kao takav bio je stalni član i Vijeća sigurnosti UN-a.

Međutim, rezolucijom Ujedinjenih naroda iz 1971. Tajvan je praktički izgubio međunarodno priznanje u korist Narodne Republike Kine, a sve je više država prekidalo diplomatske kontakte s njim.

Danas diplomatske odnose s Tajvanom imaju još samo Sveta Stolica i još dvanaest, uglavnom manjih južnoameričkih, karipskih i pacifičkih država.

Tajvan je stoljećima bio dio Kine, sve do kraja 19. stoljeća, a od 1895. do 1945. bio je pod vlašću Japana. Svršetkom Drugog svjetskog rata ponovno je pripojen Kini, a onda su revolucionarna previranja dovela do proglašenja samostalnosti.

Tajvan sa svojih 23,5 milijuna stanovnika tehnološki je visoko razvijeno društvo. Primjerice, više od polovice poluvodiča na svijetu proizvedeno je na Tajvanu.

Međunarodna uloga Tajvana

Proglašenje neovisnosti 1945. nije promijenilo stajalište vlasti Narodne Republike Kine prema kojemu je Tajvan dio kineskog državnog područja. Naposlijetku, međunarodna je zajednica uglavnom prihvatila to stajalište, što se odrazilo i u rezoluciji UN-a iz 1971. godine. Unatoč tome, većina država i dalje se odnosi prema Tajvanu de facto kao prema neovisnoj državi, poglavito kad je riječ o trgovinskim odnosima.

Kina pak sa svoje strane otvoreno vrši pritisak na druge države u cilju priznanja svoje pozicije, a to držanje podupire naglašenom vojnom nazočnošću na granici s Tajvanom.

Emmanuel Macron: Europa mora smanjiti ovisnost o SAD-u i ne biti uvučena u sukob oko Tajvana

Obje strane pritom su svjesne svekolike uzajamne povijesne, etničke i kulturološke povezanosti, ali ju potpuno različito tumače u političkom smislu.

Peking ustraje na “načelu jedne Kine”, što naprosto znači da Tajvan smatra dijelom svoga državnog područja. Tajvan pak sa svoje strane uglavnom, s povremenim modifikacijama, zastupa načelo “jedne Kine s različitim tumačenjima”.

Pokušaji dijaloga u 90-im doveli su do svojevrsnog konsenzusa, kao podloge za razgovore o uzajamnim odnosima, ali ni oni nisu doveli do rješenja.

Peking ustraje na tezi da je riječ samo o “jednoj Kini s dva sustava”, kao i u slučaju Hong Konga, dok mu se Tajvan približava samo utoliko što povremeno razmatra načelo “jedne Kine s dva tumačenja”.

Načelo dvaju sustava za Tajvan je dodatno izgubilo privlačnost upravo nakon što je Velika Britanija predala Kini Hong Kong. Pokazalo se da Kina nema namjeru dugoročno poštovati to načelo i da nastoji postupno uvesti u Hong Kongu poredak kao i u ostalim dijelovima države.

Dva različita svjetonazora

Dva različita tumačenja jedinstva, zajedništva ili povezanosti u biti odražavaju ne samo političke, nego i svjetonazorske razlike među dvama akterima. Riječ je o stvarnom postojanju različitih tumačenja te povezanosti. Tajvan ne niječe svoju organsku povezanost s Kinom, ali ustraje na svome vlastitom putu.

S druge pak strane, stajalište službenog Pekinga odražava tipični totalitarni pristup, posebice utjelovljen u komunizmu, prema kojemu ne mogu postojati dva različita legitimna tumačenja nečega.

Za razliku od demokratskog načela, prema kojemu postoji potreba uvažavanja drugačijeg mišljenja i svjetonazora unatoč uvjerenosti u ispravnost vlastitoga, komunističko tumačenje u očima samih komunista uvijek je jedino liegitimno i stoga ga oni imaju pravo primijeniti ga svim sredstvima.

Da sila zakon mijenja pokazalo se upravo na pitanju Kine i Tajvana. Međunarodna je zajednica prihvatila stvarnost i službeno prepustila Tajvan Kini, ali ne dopušta Pekingu da u potpunosti ostvari svoje pretenzije.

Međunarodni čimbenici snažno su zainteresirani za trgovinske odnose s Tajvanom i pribojavaju se da bi u slučaju pripojenja Narodnoj Republici Kini oni bili ugroženi, a istodobno vodeće sile, prije svih SAD, potporom Tajvanu štite svoj geopolitički utjecaj u tome dijelu svijeta.

Uloga Sjedinjenih Država

Sjedinjene Države uspostavile su diplomatske odnose s Narodnom Republikom Kinom 1979. u vrijeme predsjednika Jimmyja Cartera i istodobno prekinule diplomatske odnose s Tajvanom. No nisu ga se odrekle kao zasebnog političkog i gospodarskog čimbenika.
S Tajvanom su sklopile sporazum o zajedničkoj obrani, koji uključuje prodaju oružja i potporu u slučaju moguće ugroze.

SAD time slijede politiku “jedne Kine”, ali u diplomatskim i trgovinskim odnosima pronalaze formulacije koje odgovaraju njihovim strateškim interesima. Primjerice, u službenim američkim dokumentima spominje se izraz “priznavanja” (acknowledegment) kineskih pretenzija, ali američki dužnosnici redovito tvrde kako to ne znači i prihvaćanje, nego samo uzimanje k znanju.

Istodobno, SAD dosljedno podupiru obrambenu sposobnost Tajvana, ali istodobno ističu da to ne smatraju svojom obvezom. Ta je pozicija u međuvremenu postala poznata kao “strateška dvosmislenost”.

Iz držanja SAD-a tijekom nekoliko desetljeća proizlazi zaključak da je Washington zainteresiran za status quo, što bi značilo nastavak trgovinskih odnosa, kao i vlastiti geostrateški utjecaj i vojnu nazočnost u tome dijelu svijeta.

Na sličan način, ako izuzmemo vojnu komponentu, ponašaju se i drugi međunarodni čimbenici.

Rast kineskog utjecaja remeti ravnotežu

Međutim, gospodarsko jačanje Kine, njezin snažan tehnološki razvitak a posebice impresivan vojni arsenal narušavaju tu postojeću ravnotežu. Time rastu i kineske ambicije da napokon ostvari “ujedinjenje” po svom načelu, da zauzme Tajvan i proširi svoj utjecaj u Južnokineskom moru.

Procjenjuje se da su vojni potencijali Narodne Republike Kine barem dvanaest puta veći od tajvanskih. Sjedinjene Države istodobno neprestano naoružavaju Tajvan ne bi li se održao kakav-takav privid ravnoteže.

SAD je prodao najviše oružja Tajvanu za vrijeme predsjednika Donalda Trumpa, ali je Trump u diplomatskom smislu bio relativno suzdržan. Joe Biden je u tom smislu donio promjenu, poručivši kako će SAD pomoći Tajvanu ako ga Kina napadne.

Kako bi podupro tu podršku, Biden je prvi američki predsjednik koji je na inauguraciju pozvao čelnike Tajvana. Nadalje, Biden je uvrstio Tajvan među najvažnije američke vojne saveznike izvan NATO-a.

Ne nazire se kraj napetostima

Napetost između SAD-a i Narodne Republike Kine dosegla je vrhunac 2022., kad je tadašnja predsjednica Zastupničkog doma američkog Kongresa Nancy Pelosi posjetila Tajvan, što je izazvalu snažnu osudu Pekinga.

>Pelosi napustila Tajvan ostavljajući iza sebe trag kineskog bijesa

Napetosti se nastavljaju, u Tajvanskom tjesnacu gomila se oružje, Peking redovito šalje onamo svoje ratne brodove i zrakoplove kako bi poduprla svoje pretenzije.

Ruski napad na Ukrajinu pojačao je zabrinutost i glede Tajvana, strahuje se da bi Kina mogla krenuti u ostvarenje svojih prijetnji. Međutim, Peking očito i dalje kalkulira, igra na vrijeme imajući u vidu dva cilja: ne odustaje od ambicije pripojenja Tajvana dok istodobno ne želi izazvati ozbiljniji poremećaj u svjetskim geostrateškim odnosima.