“Nepobitna je činjenica da političkim i medijskim prostorom vladaju stare strukture jugoslavenskoga mentalnoga sklopa kojima nije cilj iznošenje istine. Bez jasne i čiste prošlosti nema izgradnje dobre budućnosti. Svi koji zagovaraju zaborav u ime mira ne čine ništa dobra narodu. Oni »hrane« hrvatski narod isprobanim metodama stigme ustaških zločina kako se ne bi otvorio prostor za iskren dijalog i spoznaju istine. S takovom postavkom jasno je da je moj film protuteza i uteg suprotnosti. Film nedvosmisleno i jasno prikazuje činjenična stanja na koja vladajuća nomenklatura ne može imati protuargument. Jasna je blokada prema hrvatskoj javnosti, iako sam malo razočaran širinom i razinom institucija i pojedinaca koji su upleteni u tu priču skrivanja. No s obzirom na to da su vladajuće silnice ionako modelirane izvana, moj je primarni cilj dotaknuti upravo te centre, upoznati svjetsku populaciju. Stoga ignoriranjem filma čine mi veliku uslugu, rekao bih gotovo karizmatičnu”, ističe Nikola Knez, autor filma ‘Bleiburg, Titova dozvola za genocid’, u razgovoru za Glas Koncila.
Prošle je godine snimljen dokumentarni film američkoga redatelja i producenta hrvatskoga podrijetla Nikole Kneza »Bleiburg: Titova dozvola za genocid«, koji je prikazan u inozemstvu, gdje je već dobio nekoliko nagrada, a potom i u Hrvatskoj. Budući da je riječ o obilju novih, hrvatskoj široj javnosti nepoznatih dokumenata i podataka, npr.: svjedočanstva engleskih oficira, pripadnika 8. britanske armije koji su bili stacionirani na Bleiburgu, partizana pokajnika i ubojica, preživjelih hrvatskih civila s Bleiburškoga polja te povjesničara, i istraživača počinjenih zločina, Glas koncila zamolio je autora filma za razgovor o toj problematici.
Nikola Knez rođen je u Travniku, odrastao u Međimurju, a školovao se u Hrvatskoj i američkom Texasu. U Americi ima svoju filmsku tvrtku »iFilms LLC«, u kojoj nastaju razni medijski proizvodi. Do sada je dobio 42 filmske nagrade u Americi kao redatelj i pet nagrada kao scenarist na prestižnim međunarodnim filmskim festivalima. Prije nekoliko godina pokrenuo je »Hrvatski filmski institut« s ciljem stvaranja kvalitetnih medijskih proizvoda vezanih prvotno za hrvatsku kulturu i povijest. Osnivač je Međunarodne konferencije za dječja prava i edukaciju u suradnji s Texas A&M University, Zaklade sv. Marije na otoku Mljetu te još nekoliko neprofitnih organizacija.
Iz intervjua smo izdvojili pojedine dijelove.
KNEZ: Postoje materijali o Bleiburgu na hrvatskom jeziku i samo poneki na engleskom. Rekao bih da su njihove zajedničke karakteristike ili jednostavno iznošenje činjenica s jedne strane ili miješanje »bijelih i crnih« vrijednosnih činjenica, što zamagljuje ionako nedovoljno jasne fakte. Nisam našao ni jedno književno ili vizualno djelo koje je obuhvatilo cjelinu događaja, koje je usporedilo patnje hrvatskoga naroda, koje je stavilo u dijalektiku preživjele stradalnike bleiburške tragedije, njihove ubojice te posrednike toga strašnoga događaja. Ujedno, poneka postojeća djela više se koriste soc-umjetničkim dramaturgijama koje su zapadnomu gledatelju nejasne, čudne i neinteligentne. Obrada povijesnih tema po meni treba biti jasna, linearna, obuhvatiti što veći broj suprotstavljenih strana kako bi istina bila što svjetlija, glas pravde što glasniji, poruka što snažnija i slika kompletna i nedvosmislena. Strancima je teško povezati sve nabacane pojedinosti u cjelovitu, jedinstvenu sliku, a najčešće Bleiburg povezuju s Jasenovcem zbog jake i zloćudne srbijanske i jugoslavenske promidžbe, što nas automatski prebacuje iz pozicije žrtve u poziciju agresora pa se stječe dojam da se moramo opravdavati zato što su naši predci mučki i masovno, nepravedno i bez suđenja bili likvidirani od partizana nakon završetka Drugoga svjetskoga rata i tijekom postojanja nesretne Jugoslavije. Želja mi je bila opisati bleiburški holokaust na način koji ne ostavlja sumnju u izrečeno i na koji se ne može proturječiti nikakvim naknadnim povijesnim i političkim konstrukcijama, te time imati u rukama jedinstven materijal koji se može prikazivati diljem svijeta u svakoj ustanovi i prigodi te ujedno imati povijesni i diplomatski alat koji nepobitno govori istinu o dijelu naše povijesti.
Možete li istaknuti barem neki povijesni podatak koji je za javnost novum u osvjetljavanju te, u Hrvatskoj nažalost još uvijek, kontroverzne teme.
Nikola Knez: Kako da ne. Npr. skupina komunista, budućih partizana i masovnih ubojica trenirana je u inozemnim kampovima za obuku gerilaca, po današnjem terorista! Oni su vrbovali druge nesretnike i skupa s njima izvršavali masovne pokolje od Slovenije i Hrvatske do Bosne i Hercegovine, Srbije i Makedonije. Poznato je da su se ključne odluke donosile razvojem događaja na terenu. Mala skupina ljudi odlučila je o sudbini hrvatskoga naroda. Poznati su transkripti tajnih sastanaka u ono vrijeme ključnih osoba, istina, ne svih, iz kojih se zaključuje da je dvoje ljudi na kraju rata dalo pristanak za već pripremljene likvidacije. Postojala je i organizacija koja je u Hrvatskoj pripremila sve dokumente o osobama i njihovim obiteljima koji su bili protivnici stvaranja komunističke Jugoslavije. Ti su dokumenti dostavljeni Titu odnosno Englezima na Bleiburgu. Diplomatski put engleskoga prvoga ministra Winstona Churchila i njegova ađutanta Harolda McMillana, javni te posebice tajni sastanci, kao i transkripti njihovih razgovora otvaraju bogatu riznicu informacija. Nepoznatu i pomalo šokantnu.
Priča bivšega hrvatskoga predsjednika Mesića je bizarna
Vaš osvrt na tumačenje i opravdanje bleiburških zločina, pod kojim se, dakako, podrazumijevaju i križni putovi, da je riječ o očekivanoj i gotovo razumljivoj osveti partizanskih postrojba nakon pada NDH, po čemu je posebno postao poznat bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić.
Nikola Knez: To je besmislica, spada u kategoriju zamagljivanja istine i održavanja lažne povijesti. Napomenuo sam da su partizanske skupine i vodstvo bili pripremani u stranim kampovima prije početka rata. Jasno je da se na međunarodnom planu radilo na uspostavi Jugoslavije i Sovjetskoga Saveza koji su trebali biti garancija izoliranja naprednih njemačkih tehnologija od izvora mineralnih resursa te glavnoga cilja koji ne spominjem. Prišlo se tu formiranju i angažiranju terorističkih organizacija u koje su spadali partizani te uvođenju diktatora koji su pomoću masovnih žrtvovanja uspostavili jednoumlje.
Po Mesićevoj logici može se reći da je Nezavisna Država Hrvatska nastala kao opravdana osveta za počinjene nepravde srbijanskih zločina nad Hrvatima u prvoj Jugoslaviji iako je svakomu jasno da je nastala kao zakonita potreba očuvanja i opstojnosti hrvatskoga narodnoga korpusa. Osvete su uvijek pojedinačnoga emotivnoga karaktera, a masovne su likvidacije dobro organizirane od samoga vrha vlasti, hladne i logične akcije koje uključuju karakteristike sakaćenja zdravoga korpusa nacije, pljačku nacionalne imovine, okupaciju zemljišta i kontrolu resursa cijele države. Strahote mučenja, načini likvidacije naših ljudi nakon Drugoga svjetskoga rata na Bleiburgu i nakon njega bez sumnje govore o ritualnom, gotovo religijskom žrtvovanju. O tome se polako počinju pojavljivati akademski radovi jer dolazi vrijeme pravoga dekodiranja povijesti čijim smo lažnim doktrinama generacijama izloženi. Stoga je priča o osveti bizarna. Amerikanci bi rekli: »Dobar, ali bezvrijedan pokušaj!«
Jedno malo osobnije pitanje: Kako procjenjujete odnos sadašnjih hrvatskih vlasti, i vladajućih i oporbenih, prema rasvjetljavanju zločina u tragičnim povijesnim razdobljima hrvatskoga naroda?
Nikola Knez: Zločini su sotonistička djela maloumnih. Svako zdravo društvo to mora osuditi i počinitelje izolirati i procesuirati. Želimo li živjeti u relativno zdravu društvu, to je prva zadaća koju moramo riješiti. Žalosno je vidjeti da predstavnici hrvatskih vlasti ne čine ništa na rasvjetljavanju zločina. Mislim tu na jedne i druge. To nije pitanje samo povijesne istine, nego i kulture i religije u neku ruku. Briga o čovjeku, o ljudskom biću još nerođenu a začetu, onom u stanju cjelovite fizičke emanacije i u stanju prestanka ovozemaljskoga života, trebala bi biti prva briga i skrb izabranih predstavnika narodne vlasti. Naša politička vlast, vladajuća i oporbena, ujedinjena je u skrivanju zločina Titovih partizana isto kao i u skrivanju zločina iz Domovinskoga rata. Živimo u 21. stoljeću. Dinamika života je ubrzana, standard života sve bolji, ali ne može se graditi prosperitetna budućnost na lažima, skrivanju istine, neraščišćenim zločinima. Današnja je vlast u rukama onih koji ne mare za Boga, koji gotovo preziru vlastitu domovinu i podanici su stranih vladara.
