Beck: Lice koje gleda smrt ili kako u situaciju Ukrajine pogledati bez beauty filtera

Prošli se tjedan pojavio najprije na Telegramu, a potom i na Twitteru, video od samo 12 sekundi, ali s nevjerojatno kobnim sadržajem: vojnik u ukrajinskoj uniformi stoji u plitkoj rupi i kaže „Slava Ukrajini“, nakon čega se sruši pogođen, dok ga neki glas psuje na ruskom. Mogla bi snimka biti lažirana, u sklopu neke ratne propagande, da kompromitira rusku vojsku, a opet, ruska je vojska već toliko osramoćena mnogim autentičnim videima da se takav napor čini uzaludnim. Pa dok čekamo kraj istrage tog slučaja, na koju je pozvan Međunarodni kazneni sud za genocid i ratne zločine, možemo promatrati zarobljenikovo lice, piše Boris Beck u kolumni za Večernji list.

Neki su ga mediji zamutili, iz etičkih razloga, zato što je zabranjeno snimati ratne zarobljenike. No traganje za autentičnošću, jer bez nje ne možemo shvatiti što smo vidjeli, u sklopu koje je poduzet i napor za utvrđivanjem vojnikova identiteta, na koncu mu je otkrilo lice. Dan je siv i svjetlo je slabo, a mi vidimo sredovječnog čovjeka u goloj šikari gdje je nabacano smeće; malo je pognut, neobrijan, s brkovima i šiljastom bradicom, obješenih obraza i upalih očiju, ruku spuštenih uz tijelo i labavo stisnute šake; ispod oka promatra nekoga tko stoji kraj snimatelja, a iz usta mu visi labavo smotana cigareta. Da Humphrey Bogart glumi čovjeka koga su odveli na strijeljanje, izgledao bi baš tako – ljudski otpad među otpadom.

Osuđenik na smrt gleda u kraj svog života

Ljudi u kameru gledaju na razne načine, bezbrižno ili zabrinuto, ovisno o onome što ih ispunja, ali uvijek koncentrirani na snimanje. Jedino osuđenik na smrt ne gleda u kameru nego u kraj svog života, što mu izaziva nezamislivu tjeskobu. Svi znamo da ćemo umrijeti, ali ne znamo kada, zbog čega taj događaj, ili bolje rečeno prekid svih događaja, smještamo u neodredivu budućnost; jedino osuđenik na smrt ima povlasticu da točno zna dan, sat i minutu svoje smrti, što zacijelo izaziva nezamislivu tjeskobu – upravo ono što vidimo na licu tog vojnika.

Užas potonuća u mrak, iako on zadržava prisebnost i prkos, toliko mu je izmijenio lice da ga je teško prepoznati – čak su dvije obitelji prepoznale u vojniku nekog svog, pa još nije sigurno je li to Timofij Mikolajovič Šadura, pripadnik 30. zasebne mehanizirane brigade, nestao 3. veljače kod Bahmuta, ili Oleksandr Igorevič Macievski, pripadnik satnije vatrene potpore 163. bataljuna Teritorijalne obrane u Nižinju, koji je nestao u siječnju i čije je tijelo bilo predano obitelji u veljači, a sada se čini da je moglo doći do greške. Usporedi li se lice vojnika s fotografijama tih ljudi iz dokumenata, očito je zašto zarobljenika ni najbliži ne mogu prepoznati: kao što dobro znamo i iz našeg sukoba, tegobe borbi i zatočeništva ostavljaju dubok trag na licima, i vrlo je lako nakon borbe razlikovati one koji su prošli pakao od onih koji su rat proveli na sigurnom.

Pogledajmo u Ukrajinu bez beauty filtera

Jer lice je odraz duše, i na njemu se vidi i plemenitost i podmuklost svakoga od nas. I mi to znamo, zbog čega pri upoznavanju dajemo ruku, ali gledamo u oči, jer želimo kroz te prozore ući u skrivenu nutrinu. Zbog toga su nam sumnjivi ljudi sa sunčanim naočalama, jer očito je da nešto skrivaju, a što tek reći o beauty filterima, poput Bold Glamoura na TikToku koji vam u realnom vremenu mijenja usne, kožu, obraze, oči, obrve, pretvarajući vam lice u masku – vrhunski visažistički proizvod, ali ipak proizvod.

Bijeg od vlastita lica mnoge je pretvorio u nakaze, od Meg Ryan i Donatelle Versace do Demi Moore i Nicole Kidman, a ima i u Hrvatskoj tužnih primjera. Botox i fileri manje su invazivni, ali u konačnici i oni zalede lica: dovoljno je usporediti današnje stanje zvijezda prvog filma Top Gun, gdje s jedne strane imamo mumificiranog Toma Cruisea, a s druge veselo starenje prirodne Kelly Mc Gillis. Prirodna rješenja još su daleka, jer nema dokaza da kolagen iz skupih krema prodire u dublje slojeve kože, što znači da se sve te krave i prasci iz kojih se vadi ubijaju uzalud.

Nadu u vječnu mladost i ljepotu zato tražimo u virtualnom svijetu, dajući kompjutorima moć da nam preobraze lice. Naša duša tako ostaje zarobljena u lažnom tijelu, a možda smo već i prestali vjerovati u nju. Toliko se plašimo smrti da mislimo da će otići od nas ako u nju pogledamo kroz beauty filter. A i za Ukrajinu treba snage da se u nju pogleda bez beauty filtera – ili nam bar mediji zamute lice koje gleda smrt.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.