“Ako može dakle Alijin mali jednog stambolskog kabadahiju nazvati Allahovim poslanikom – što to ja ne bih mogao prepričati u Oslobođenju? Ukratko, ispalo je da ne mogu”, ističe Boris Dežulović u svojoj zadnjoj kolumni za sarajevsko Oslobođenje koju je nazvao Nema više zaje*******.
“Punih, naime, sedam godina i sedam sedmica, i još sedam dana i sedam sati, svake noći po ponoći u dva sata zvao je moj drug Kožo iz kafane da ispriča vic, i sve je bilo u redu. Ako se gdjekoji čitatelj i naljutio ili uvrijedio, to smo rješavali u telefonsku slušalicu ili na sudu. I tako svake noći, punih sedam godina, sedam sedmica i još sedam dana, sve dok prošle hefte u dva iza ponoći nije nazvao Bakir. Prvi put u tih sedam godina, eto, vic je umjesto Kože ispričao Bakir Izetbegović, i odmah belaj. Vrijeđa, kažu, vjerske osjećaje.”, piše Dežulović u bosanskohercegovačkom dnevnom listu.
> Mirjana Hrga odgovara Dežuloviću: ‘Dežuloviću, ti novinar nisi’
“Ohrabrio me, naime, Alijin mali svojim prostačkim vicem o Erdoganu, aljehisselam, pa me malo ponijelo, samo što u mom vicu poslanik u prepunoj Zetri nije bio Tayyip, nego Aca Lukas, a to, eto, iz neukom meni neznanih razloga, ne može. Može Erdogan, ne može Lukas. Može Bakir, ne mogu ja. Pa ako možda nekad i može, ne može za ramazana. Vrijeđa te, kako se zovu, vjerske osjećaje”, navodi Dežulović.
> Dežulović: nakon osuđujuće sudske presude hrabro se okomio na pokojne – Tuđmana
“Previše je, eto, različitih redakcija, a uvijek isti problem – moja maloumna vjera da se u novinarstvu ne bavimo zaštitom privatnih ili kolektivnih emocija, već istinom i kritikom. Da sam se, naime, htio baviti zaštitom nečijih fragilnih osjećaja, bio bih psihijatar ili apotekar, diler sedativa, ili barem, štajaznam, advokat”, brani svoja razmišljanja Dežulović.
> Raspudić: Dežulović dobiva otkaz u jednom, a nastavlja pisati u dva lista istog vlasnika
“A novine nisu ni psihijatrija, ni farmacija, ni odvjetnički ured. Ili barem to nisu novine u kojima bih ja htio raditi. Da skratim, ovo je moje posljednje javljanje za Oslobođenje. Sedam je godina, sedam sedmica i još sedam dana prošlo, vala dosta. Što bi rekao Brega, “jedan za drugim, vozovi polako prolaze, kao i obično, stavit ćeš kaćune na prozore: čini mi se da mjesec ramazana počinje.” Pa kaže: “Pomalo je tužno.”
Je*** vas osjećaji”, zaključuje Dežulović svoju zadnju kolumnu za sarajevsko Oslobođenje.
Zbog kojeg je Dežulovićevog teksta “Slobodna” morala platiti 150.000 kn odštete?
Podsjetimo, prije tri godine Dežulović je dobio otkaz u Slobodnoj Dalmaciji. Razlog je bila presuda protiv Slobodne Dalmacije prema kojoj je tekst Borisa Dežulovića iz 2012. pod naslovom “Za njih bi bilo bolje da Bog ne postoji” povrijedio čast, ugled i dostojanstvo desetero tužitelja pa je taj dnevni list svakome od njih trebao isplati po 15.000 kuna naknade štete, ukupno 150.000 kuna.
> Zagreb Pride izabrao Dežulovića za homofrenda godine zbog članka za koji je kažnjen!
Na temelju žalbe Slobodne Dalmacije preinačena je prvostupanjska presuda splitskog Općinskog suda iz travnja 2014. i smanjen iznos pojedinačne odštete s 25.000 na 15.000 kuna.
U postupku među strankama nije bilo sporno da je 28. svibnja 2012. u splitskom dnevniku objavljen utuženi tekst s podnaslovima ‘Desničarska stoka’ i ‘Katolički talibani’ te je uz objavljenu fotografiju napisano ‘Gospodo intelektualci iz žnjanskog kafića, molite se Bogu u koga vjerujete i u čije ime mrzite. Molite se – ako ćete mene poslušati – da ne postoji’.
Prema obrazloženju presude, prvostupanjski sud utvrdio je da članak od početka do kraja iznosi teške uvrede za tužitelje kroz upotrebu neprimjerenih izraza.
“Zaista, kolika točno ljudska gnjida moraš biti, i koliko ti pogani jezik mora biti zao da preko njega prevališ kako je Antonija Bilić neizravna žrtva lanjskog Gay Pridea u Splitu, jer su tisuće policajaca povučene iz potrage za nestalom djevojkom zbog osiguravanja parade na Rivi?”, napisao je Dežulović koji je, po ocjeni suda, tužitelje izravno vrijeđao i u rečenici: “Za povijest hrvatskog gnjidoslovlja valja zapamtiti njihova ljudska imena: Stjepan Lozo, Guido Piasevoli, Tatjana Alajbeg, Joško Čelan, Miroslav Klarić, Gordan Sladoljev, Barbara Kovačić-Domančić, Željko Ostoja, Miroslav Lozina i Marko Džaja”.
U presudi se navodi i da autor naziva tužitelje “najvećim prirodnim neprijateljima ljudske inteligencije” te ih proziva kao isključive krivce za sudbinu Antonije Bilić.
Sud je zaključio da su tužitelji dokazali odgovornost za štetu, dok tuženik nije dokazao ispunjenje pretpostavki za oslobođenje odgovornosti od štete prema odredbama Zakona o medijima.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
