Članice EU vode svaka svoju energetsku politiku, zato se i ne mogu boriti protiv Putina

Članice Europske unije (EU) čine zajedničko tržište, no po pitanju energenata još uvijek su rascjepkane i svaka članica vodi svoju energetsku politiku. Njemačka je za obnovljive izvore energije, Francuska inzistira na nuklearnoj energiji, i dok svaka zemlja vodi svoju politiku, čini se kako, umjesto da granica nema, granice postaju još strože, navodi dw.de.

Plaćamo više nego što je nužno

U svakom slučaju gdje se koriste energenti iz inozemstva država mora nastupiti kao kupac. Miguel Arias Cañete, povjerenik EU-a za klimatsku i energetsku politiku, smatra kako Europa “godišnje gubi do 40 milijardi eura, samo zato što nema isprepletenog tržišta energentima”. To bi, ako se preračuna, značilo kako svaki stanovnik Europske unije godišnje plaća svoje račune za energente 80 eura više nego što je nužno.

Prema svemu navedenom rascjepkanost energetske politike zapravo znači kako su članice Europske unije rasipne, ali i ovisne. To se najbolje pokazalo kada dođu problemi s isporučiteljem. Primjer je Rusija, koja je zapravo najvažnija zemlja za isporuku plina i ruski plin čini oko trećine potražnje Europske unije. Do problema je došlo zbog sukoba Rusije i Ukrajine jer kroz Ukrajinu prolazi oko polovice ruskog plina koji je namijenjen za Europsku uniju,. Još i prije aneksije Krima i borbi na istoku Ukrajine je vladao spor između Moskve i Kijeva o cijeni, naplati troškova za transport kroz Ukrajinu i o dugovima ruskom proizvođaču, navodi Energy Press. Takva bi situacija trebala biti dobar razlog za zemlje Europske unije da se udruže i počnu voditi zajedničku energetsku politiku.

“Mi moramo čitavo tržište električnom energijom praktično osnovati od početka i nanovo stvoriti tržište'”, rekao je nedavno Maroš Šefčovič, europski povjerenik za energetsku uniju. Time je želio objasniti koliko je to velika zadaća.

Europska komisija ima svoje rješenje

Nedavno je predstavljen dokument prema kojem bi energenti trebali biti “sigurni, obnovljivi, konkurentni i dostupni” svim građanima i tvrtkama u Europskoj uniji. Kako bi se došlo do toga cilja potrebno je proširiti broj dostavljača energenata, te bi sve zemlje Europske unije trebale zajedno nastupiti kao kupac.

Zalaganje Europske komisje ide u smjeru opsežnije kupnje plina iz udaljenijih zemalja i njegov transport do Europe u ukapljenom (tekućem) stanju. Kod električne energije potrebno je osigurati nove dalekovode diljem Europe kako bi se, na primjer, električna energija dobivena iz vjetra sa Sjevernog mora prenosila na jug, a energija dobivena od sunca u regiji Mediterana prenosila na sjever Europe. Cilj je da oko 10% potrošene električne energije na nacionalnoj razini bude rezultat europske razmjene. Pogledaju li se tehničke mogućnosti i potrebe to nije ambiciozan cilj, no mnoge zemlje su veoma daleko od takvog opsega razmjene. Velika Britanija, Irska, Malta i Cipar, te Španjolska i Portugal, su usamljene oaze u europskom tržištu energentima.

Europska komisija, dakle, ima plan, no svejedno joj se prigovara. Prigovori dolaze od strane europskih zastupnika Zelenih i socijaldemokrata, koji misle da EK zapostavlja ulogu obnovljive i ekološke energije. Prigovori idu i u smjeru toga da li se nešto postiže ako se europska ovisnost od Rusije postiže suradnjom s drugim nedemokratskim državama iz kojih se ubuduće želi uvoziti više plina.

Planovi EK ipak uključuju i veću suradnju raznih nacionalnih programa poticaja za obnovljive izvore energije. Europski zastupnik njemačkih kršćanskih demokrata Herbert Reul smatra kako su te granice “kroz Europu previše neučinkovite i skupe”, ali se nada da će se tako otvoriti vrata Europe i za električnu energiju dobivenu iz ekoloških izvora.

Europska komisija je suzdržana kada je riječ o atomskoj energiji, oko koje se osobito lome koplja zaštitara okoliša i predstavnika elektroopskrbe. Ipak, ostavlja svakoj zemlji otvoren put da odluči odakle želi dobivati svoju energiju.

Izvor: narod.hr/dw.de
Photo: Brian Cantoni/Flickr