Denis Šeler – Hrvat koji je za hrabrost u obrani Ukrajine dobio najviše državno odlikovanje Narodnog heroja Ukrajine!

Foto: Denis Šeler, Facebook; fotomontaža: Narod.hr

Orden Narodnog heroja Ukrajine u zemlji koja ga dodjeljuje ima posebnu težinu, a osobe koje ga nose naročito su cijenjene i uvažavane. Dodjeljuje se iznimno i isključivo za junaštvo iskazano u izravnoj borbi uz rizik vlastitog života, piše kamenjar.com

Povjerenstvo koje odlučuje o dodjeli ordena sastoji se od dokazanih boraca (zapovjednika ratnih postrojbi i legendarnih ratnika prekaljenih u bitkama), a svaki detalj je podvrgnut strogoj provjeri i preispitivanju prije nego se donese odluka. Dakle, isključeno je da ga bilo tko može dobiti nezasluženo – pogotovu je nemoguće da se njime okiti neki pozadinac s druge ili treće crte bojišnice.

Denis Šeler bio je i dragovoljac Domovinskog rata, a ujedno je i bivši vođa Bad Blue Boysa (BBB) i predsjednik Udruge navijača DinamaTko je Denis Šeler Pena – junak ukrajinskog rata?

Što o svemu kaže Šeler, Narodni heroj Ukrajine, pročitajte u nastavku intervjua koji je dao za kamenjar.com

 

Što Vas je potaklo na to da se pridružite Ukrajini u borbi protiv zla s kojim se suočila?

Samo i isključivo želja da pomognem narodu koji se našao pod žrvnjem jedne agresivne, imperijalističke politike, koja ognjem, mačem i krvlju svoje ideje i mišljenja želi nametnuti drugima, otimajući im ne samo teritorije i prirodna bogatstva već ih doslovno porobljava i sustavno uništava. Gotovo identičan preslik povijesti, politike agresije i podija koji su se odvijali i na našim prostorima i čijom žrtvom je bila i Hrvatska.

Mislite li da su Hrvati u dovoljnoj mjeri svjesni kako se danas u Ukrajini brani Europa? I je li sama Europa svjesna toga?

Mislim da nisu, kako Hrvati tako i sama Europa. 

Prvo i osnovno,  ljudi zapravo ne razumiju uzroke rata u Ukrajini.

Rat u Ukrajini zapravo je izravna posljedica više stoljetne imperijalističke politike Moskve, koja je počela još u 17 om stoljeću, ponajviše pod vodstvom kraljice Katarine a nastavljena je u novim pokoljenjima carske dinastije, potom i preko boljševičkog režima, tzv. SSSR – a, a nakon njegovog raspada preko pro-moskovskih političkih elemenata u Ukrajini.

Geostrategija Moskve nije se izmijenila od srednjeg stoljeća, tako je i danas, i njoj su potrebne zapadne zemlje bivšeg SSSR kao „buferna zona“ prema zapadu, ( danas prema EU i NATO, nekada prema demokratskom svijetu, a ranije prema europskim carstvima).

Pored toga, konkretno Ukrajina je oduvijek bila žitnicom istočne Europe, time i Rusije , ranije SSSR- a, zemlja s iznimno velikim prirodnim resursima i potencijalima ( voda, rude, kvalitetno drvo, …) te razvijenim granama stočarstva, ratarstva i poljoprivrede. Zbog toga u Ukrajini se nalazio i veliki broj velikih i važnih tvornica vezanih uz metalurgiju, metalo prerađivačku, avio i auto industriju. Osim kopnene granice sa zapadom, ukrajinske luke davale su de facto otvoreni pristup do Sredozemlja i dalje do oceana. Tako da je Ukrajina oduvijek bila meta imperijalističke politike Moskve koja u realizaciji iste nije prezala ni od čega.

 Primjerice, samo tijekom 3 tzv. Holodomora,  1921/22,1927/28 i 1932/33, uzrokovanog nasilnim oduzimanjem svih zaliha hrane i uroda žitarica te stočarskih proizvoda, od gladi je umrlo preko 30 milijuna Ukrajinaca !!!!! Zanimljivo je da su kasnije na područja s najvećom stopom smrtnosti naseljeni novi stanovnici, naravno, iz Rusije. Tako je ujedno i mijenjana demografska i etnička slika stanovništva.

Također, Ukrajini su oduzeti neki teritoriji, poput Kubana i Kazana (danas regije u Rusiji koja graniči s Kavkazom i izlazi na Crno more, te regija istočno od grada Harkiva koja se proteže do zapadne obale rijeke Don). Dakle, sve je rađeno sistematski, počevši od carskih vremena, a boljševici i današnji lideri Rusije samo su nastavili tu politiku.

 Vlasti se mijenjaju, imena vlastodržaca također, ali u osnovi politika se nije promijenila, i ona je i dalje zasnovana na dominantnosti Rusije nad ostalima koji su dužni biti joj podređeni i u tom smislu ne biraju se sredstva. Zanimljiv je jedan podatak koji su iznijeli sami ruski povjesničari : u posljednjih 200 godina, Rusija ( carska, SSSR te nova Rusija) u ratu su proveli 158 godina od čega je samo 4 godine bio obrambeni rat. Pametnom dosta !

Otkud Vi i kako u bataljunu Azov?

Pratio sam zbivanja u Ukrajini od početka “Revolucije Dostojanstva” ( tzv. Majdan )  i bio sam upoznat s ciljem iste i nastojanjima mladih ukrajinskih domoljuba da njihov put u budućnosti bude europski put, da sami odlučuju o svojoj sudbini a bi da za sve moraju pitati  “velikog brata” kojem su bili samo poligon za izvlačenja bogatstva, resursa.

Nisam se mislio aktivnije uključiti, osim prenositi istinu o tome što se događa u Ukrajini, eventualno organizirati kakvo prikupljanje pomoći itd. …

Kad je počeo rat i kad je postalo jasno da vojska postoji samo na papiru, a da je stvarnost drugačija, jednostavno sam odlučio poći u Ukrajinu.

S obzirom da je u Hrvatskoj bilo istomišljenika, odlučili smo krenuti zajedno, kada, svatko na svom poslu dovrši preuzete obaveze, za što je bilo potrebno vremena.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 20, 50 ili 100 kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

S obzirom da sam bio upućen, koliko toliko, znao sam za Azov, i da su stalno na terenu ali i da imaju relativno malo žrtava u tim borbama, tako  da je to bio prilično vjeran pokazatelj nekih stvari. Također, Azov je primao u svoje redove i dragovoljce iz drugih zemalja, tako da je izbor bio prilično jednostavan.

Otišli smo u grupi od 7 ljudi, točnije u dvije grupe, jedna autom, jedna autobusom, i po dolasku u Kijiv, prva grupa je otišla izravno u bazu Azova, rekli da nas još dolazi i to je bilo to. Za 2 dana svi smo se sreli u bazi u Kijivu, i to je bio početak priče. ……

Danas, s otklonom od 4 godine, onako realno, mogu reći da je pitanje kako bi sve to bilo da je tada u HR bila bolja životna situacija, da se bolje živjelo, da nisi trebao strahovati hoće li biti posla, da si posao mogao normalno na vrijeme naplatiti a ne da investitori varaju i ne plaćaju naručene radove, itd., itd. … da je teklo med i mlijeko nije, bila su teška vremena i možda je to olakšalo odluku krenuti put Ukrajine. Ne možda, nego je zasigurno olakšalo, kao i činjenica da mi je obitelj i dijete bila zbrinuta, sigurna i osigurana koliko toliko po najvažnijim pitanjima, od krova nad glavom pa nadalje.

Jednostavno, bio je to splet okolnosti, u koji se umiješala i ruka sudbine i jednostavno…danas je to sve povijest o kojoj sad govorim.

Gospodine Šeler, možete li nam reći nešto o sebi, možda nešto što do sada u svojim medijskim istupima niste?

Pa nemam što dodati, već je puno puta sve rečeno i napisano, možda tek da iskoristim priliku da zahvalim svim svojim zapovjednicima, instruktorima koji su mi tijekom mog službovanja u 1 HG Zdrug ( ponajviše dečkima iz nekadašnjih Bojni Zrinski, Bojne Frankopan, Bojne Matija Vlakić, instruktorima iz GS SOD Šepurine, te pojedincima iz 1. i 2.gbr) prenosili svoja i nova vojnička znanja i vještine, a zahvaljujući kojima sam živ, koja su mi pomogla da lakše svladam sve poteškoće i situacije u ratu, a na kraju krajeva i koje su mi pomogle kasnije kada sam i sam kao instruktor svoja znanja vještine i nova znanja prenosio na druge pripadnike pukovnije. Dosad nisam imao prilike, pa koristim priliku koju ste mi dali da im se zahvalim, kao i svim ostalim dečkima, gardistima, dočasnicima, vojnicima koji su svih ovih godina u redovnom kontaktu sa mnom i drugim Hrvatima koji su se borili u pukovniji Azov, ponajprije i iznad  svega brigadiru Bruni Zorici Zuluu, pukovniku Ivici Pandži Orkanu, pukovniku Ivici Šafariću Nindži, mojim suborcima iz Zdruga, Dejanu Kobeščaku, Ivici Apatiću, dečkima iz UHDDR GZ i Jakovlje, generalu Željku Glasnoviću i svima ostalima koji su bili i jesu i uz mene i uz ostale dečke.

Kako doživljavate suborce Ukrajince i imaju li poveznica s Domovinskim ratom u RH?

Naravno, trebalo je prvo naviknuti na sistem života, razmišljanja, rada, što nije bilo lako  ( nije ni bilo pretjerano teško iskreno), plus jezična barijera, ali ubrzo sam pohvatao konce i snašao se, našao zajednički jezik i interes, kako bi se reklo, sa suborcima.

Dečki su ok, većinom visoko motivirani, pošteni, i cijene to što sam u ovo teško vrijeme s njima. Svo vrijeme trudio sam se dati maksimum, kako na terenu, tako i općenito u radu postrojbe i uopće u nekim životnim sferama, tako da, bez imalo lažne skromnosti, mogu reći da s njihove strane imam veliko poštovanje i ugled, respekt, i mogu reći da je on obostran.

Ratna prijateljstva su nešto posebno, i ona nisu interesna ili olako prolazna, tako da, iskreno, o suborcima sve najbolje. Sa svim njihovim plusevima i minusima, kao i mojim naravno, jer svi ih imamo.

Sličnosti s DR?  Pa realno, identično kad su suborci u pitanju. Dragovoljci, domoljubi koji su stali na zaštitu Domovine, dečki koji su spremni i željni učiti, razvijati se i graditi neku novu, bolju budućnost…

U Hrvatskoj i HV najveći broj njih gleda prijatelje koji ih podržavaju od prvog dana, često HV navode kao svojevrsni uzor s obzirom na situaciju koja je bila kod nas, ističući kako je Hrvatskoj bilo još i teže i strašno respektiraju našu vojsku kao pobjedničku vojsku koja je izborila svoju slobodu i državu.

Vi ste Narodni heroj Ukrajine. Što orden koji nosite znači u Ukrajini? Može li se usporediti s bilo kojim našim odličjem iz razdoblja Domovinskog rata?

Orden Narodni heroj Ukrajine ovdje ima veliko značenje, ponajprije zbog toga što ga ne može dobiti netko s druge, treće linije obrane ili pozadine, daleko od fronte. Drugo, osim zasluga u ratu potrebno je konstantno raditi i na drugim poljima, poput primjerice širenja istine o ratu u Ukrajini, promovirati Ukrajinu, njezinu tradiciju, pomagati na razne načine…sve su to faktori koji se uzimaju u obzir prilikom samog prijedloga za nagradu. Da bi se uopće ušlo u razmatranje i kandidaturu za orden, prvo iza osobe koja te predlaže moraju biti svjedoci, ljudi koji potvrđuju sve informacije o tebi. Potom slijedi razgovor s jednim od članova komisije, gdje te ispitaju o svemu, pa te „na aktera“ ispitaju o tvom ratnom putu, djelovanju itd. ( iako već znaju sve), a potom ako je sve ok i ako se poklapa priča i dokazi, ulaziš u krug kandidata koje se ponovo „provjerava“ ne samo u matičnoj postrojbi, već i u ostalim postrojbama koje su ratovale na području/sektoru gdje i tvoja postrojba. I potom donose rješenje o odlikovanju. Nije baš da ti ga daju na lijepe oči.

U svakom slučaju u rangu je najvišeg odlikovanja iz Domovinskog rata.

Koliku važnost mu pridaju možda najbolje govori činjenica da je u medijima kojima sam davao intervju u tekstu ispred mog imena i prezimena prvo navedeno Narodni heroj Ukrajine, a isto tako bilo je i prilikom gostovanja na nekoliko televizijskih programa.

Doživio sam recimo da mi se u metrou sa svog sjedišta dižu stare bakice da bi mi ustupile svoje mjesto, nakon što su vidjele orden na odori, a također u nekoliko navrata na ulici su mi prilazili ljudi samo da bi mi stisnuli ruku, pozdravili…tako da…

Čini se dosta neuobičajenim da se tako značajno priznanje dodijeli strancu – a Vi ste ga dobili. Kako su na to reagirali Vaši suborci, Ukrajinci?

Nisam jedini stranac koji je nagrađen ovim odličjem, koliko znam prije mene nagrađen je borac iz Gruzije, još jedan kasnije, te jedan ili dva državljana Rusije koji se bore u redovima ukrajinskih oružanih snaga.

Suborci su reagirali zaista odlično, ponosni kao da su       ga oni dobili, i redom svi su rekli da je zasluženo.

Kroz što sve borac mora proći da bi postao Narodnim herojem Ukrajine, odnosno, možete li nam ukratko opisati kako ste zaslužili ovaj orden?

Iskreno, ja sam izvršavao dobivene zadaće, sudjelovao u planiranju istih, trudio se maksimalno na svim područjima, ne samo na izvršavanju borbenih zadaća koje su bile vrlo riskantne.

Bilo je i nekoliko „ludih i riskantnih“ izleta, poput primjerice, kad sam sa svojim zapovjednikom grupe, nakon što je donesena zapovjednik od strane zapovjednika ZP Mariupolja da se ne smije hodati u izviđanja u ničiju zemlju i u dubinu neprijatelja, našao rješenje za to.

Naime, bilo je zabranjeno hodati, za more, plivanje ili veslanje ništa nije rečeno u zapovijedi. Mi smo pronašli čamac i vesla, ubacili puške i kvadrikopter s kamerom, skinuli odore i morem se zaputili iza neprijateljskih linija.

Uspješno smo prošli I unatoč vjetru moj zapovjednik Dmitry je odlučio napraviti prelet kvadrikopterom nad neprijateljem.

Pri vraćanju kvadrikoptera vjetar je ojačao i srušio ga na neprijateljski teren, tako da smo prvo morali doći do obale ( bili smo na udaljenosti oko 1,5 km od obale kako bi bili manje uočljivi i više izgledali kao neki blesavi lokalni ribari, a naravno i teže je vidjeti sadržaj čamca, plus izvan smo dometa točne streljbe strojnica i puško-strojnica, a veći kalibar bio je dalje, u dubini 500 m od mora ), pri čemu smo naravno, potpali pod paljbu, ali uspjeli smo, tj Dmitry, otići po kvadrikopter dok sam ja držao poziciju na obali kako nam ne bi prišli s leđa. Izvlačenje pod paljbom s plaže, težak povratak kroz valove i vjetar koji su nas gurali nazad na obalu,veslanje dionice od 3 km, koja se zbog valova i morske struje pretvorila u 5,6 km,  ali po povratku sreća jer su načinjene snimke novih neprijateljskih pozicija i tehnike. Sreća prati hrabre )))

Uz to prilikom ranijih izviđanja i traženja neprijatelja i njihove tehnike i topništva, imali smo velikih uspjeha.

Sa mnom je do kraja lipnja 2015. u grupi je bio još jedan Hrvat, Ivo Dumančić, i zapravo zahvaljujući nama ta izvidnička grupa je i nastala i radila dobar posao. To su nam priznali sami zapovjednici u pukovniji. Jednom prilikom smo kroz naše linije, ničiju zemlju ( tzv. siva zona) i njihove linije prošli put od 25 kilometara u danu, po danjem svijetlu i našli veliku količinu tehnike, i jednostavno predali sustavom veze informacije našem topništvu. … uvečer po povratku saznali smo da je neprijatelj zatražio primirje nakon našeg djelovanja.

Većinu svojih akcija silom prilika, a protivno svakoj logici, morali smo izvoditi danju. Zašto?  Vrlo jednostavno. .. u to vrijeme u nas nije bilo termo-vizija ili noćnih optika, dok je suprotna strana iste imala u velikim količinama. Za nas, s obzirom na konfiguraciju terena i vegetaciju, odlazak noću bio bi samoubojstvo, ili u najmanju ruku zarobljavanje. Tako da smo u većinu akcija kretali nakon svitanja kada termo-kamere i optike više nemaju funkciju. Ne malo puta nalazili smo na friške tragove i ugaženu travu od strane neprijateljskih izvidnika i diverzanata, protu-izvidnika, i bilo je lako shvatiti da su njihovi s obzirom da su vodili u pravcu njihovih linija, dobro znamo jer smo ih pratili i na tako izbjegavali mine, za koje su oni znali gdje su.

Naravno, bilo je i situacija kada su nas nakon djelovanja našeg topništva i tenkova tražili rasutom paljbom strojnica velikog kalibra i bacača granata 30 mm, čak i upotrebom bespilotnih letjelica, jednom su nas dobro nanjušili i otvorili vatru iz minobacača 82 mm po pravcu kojim se bilo najlakše i najbrže vratiti do naših pozicija, točno ciljajući po liniji i pravcu, granatu pred granatu. Međutim, mi smo već ranije odlučili okrenuti smjer kretanja na dužu rutu, kroz šumarak, tako da su u početku granate padale 50-ak, a potom 100, 150 metara nama s lijevog boka ( kraći put vodio je u koso, lijevo).

Sve u svemu, ne mogu i ne smijem o svemu pričati, ali eto, naš i moj rad imao je velikih rezultata i veliku vrijednost, tako da su i Ukrajinci, ne samo u pukovniji već i iz drugih postrojbi znali cijeniti vrijedan rad, rizik i trud.

Imate li dodira s drugim Hrvatima – dragovoljcima?

Naravno da imam, zapravo znam sve koji su bili/ili se još uvijek nalaze ovdje.  Znam da u Hrvatskoj postoji određen broj ljudi koji se hvale svojom zaslugama u ratu ovdje, ali zapravo velik broj njih u stvarnosti nema nikakve veze s Azovom niti drugim postrojbama niti je to što tvrde istina. Osobno znam nekolicinu koji su doduše, bili u trening centru u Kijivu, čak i došli do glavne baze blizu Mariupolja, ali su se kroz nekoliko dana vratili u Hrvatsku bez udjela i sudjelovanja u borbama. I takvi su najglasniji, a zapravo. ……

Oni koji su bili ovdje, većinom  su bili kratko vrijeme, i većinom šute o tome, i tko više, tko manje ostavili su dobar dojam . Dvojica Hrvata bili su i ranjeni, jedan lakše, jedan teže, na sreću obojica su danas dobro, zdravi, živi, a jedan od njih i dalje je na službi u pukovniji Azov, te također uživa velik ugled i poštovanje ovdje, kod suboraca, a stekao ga je radom, trudom, odnosom prema suborcima,  Ukrajini.

Ako se izuzmu Rusija i Bjelorusija,te Gruzija,  zemlje iz kojih je došao najveći broj stranih dragovoljaca koji se bore u redovima ukrajinskih oružanih snaga, od ostalih europskih zemalja najveći broj dragovoljaca stigao je upravo iz jedne male Hrvatske. I to je činjenica koju u Ukrajini iznimno, iznimno cijene i poštuju.

Usporedba hrvatskog Domovinskog rata iz 90-ih godina prošlog stoljeća i ovog ukrajinskog osloboditeljskog – je li moguća?

 Pa u nekim segmentima je moguća usporedba. Prvo, sam početak rata, tj. agresije – kao i kod nas, kod jedne strane prevladao je osjećaj superiornosti i želja za nasilnim pripojenjem teritorija druge suverene države. Zanimljivo je da je rat u Ukrajini, tj agresija RF počela pod krinkom „ zaštite ruske manjine u Ukrajini i zaštite ruskog jezika“ (koji je uzgred rečeno službeni jezik na istoku Ukrajine, kao i ukrajinski jezik, i ta teza potpuno je apsurdna), nama Hrvatima itekako dobro poznati izgovori za aktiviranje vojske i uzurpaciju teritorija.

Drugo, sam početak rata, kao i kod nas, obilježen je zauzimanjem policijskih postaja, upravnih zgrada, medijskih kuća, barikadama, protjerivanjem ukrajinskog stanovništva. ….itd

Također, Hrvatima dobro poznata podija. …

Vojska, postoji na papiru samo, a realno stanje. ……. Teret obrane na leđima nose dragovoljci, i postepeno se gradi nova vojska.

Iznimno mnogo Pete kolone i izdajnika, špijuna u svim segmentima društva i institucija, pomutnja u institucijama, nedostatak iskustva u takvim situacijama, pokradena vojna skladišta, uništena tehnika…….  Također nama dobro poznata podija

Rat u Ukrajini nije se desio preko noći, on je godinama sustavno planiran i u tom su cilju u ukrajinske službe ubacivani ili „preodgojeni“ već aktivni službenici, s ciljem podrivanja i sabotaže, umanjivanja vojne moći Ukrajine itd. … također u politici je bila ista stvar, a bivši agenti ruskih službi radili su posao na terenu, s „ljudima od povjerenja“ među mjesnim, pro-ruskim življem.

To su samo neke od sličnosti s početkom rata u Ukrajini i Domovinskog rata.

Razlike: ima ih a one najvažnije su :

– da u ukrajinskoj politici i vrhuški nema volje niti jedinstva kako bi se rat priveo kraju

-nema jedinstvenosti među samim Ukrajincima (ponajprije uzrokovano zbog “ispranih mozgova” u vrijeme SSSR,  velikoj ruskoj manjini, velikom broju miješanih brakova, iseljenika iz Ukrajine koji žive u Rusiji, iznimno velike korupcije, itd.)

Svakodnevno se i dalje gine, a sudeći po situaciji i potezima obje strane, ovaj će rat još trajati i trajati.

Hrvatska je 90-ih imala između 770 i 1.000 stranaca koji su se borili za njezinu slobodu. Kakva je to motivacija, napustiti vlastitu zemlju, obitelj, rodbinu, prijatelje i riskirati život za slobodu nekog drugog naroda?

Iskreno, mislim da to mogu razumjeti samo oni koji su napravili isto. Teško je to nekome objasniti. Realno teško.

Meni je primjerice, jednog dana samo od sebe došlo u glavu da ja jednostavno moram krenuti „tamo“ i to je to. Pratio sam sva zbivanja u Ukrajini, od početka „ Revolucije Dostojanstva“ ( tzv. Majdan) ali u početku nisam imao namjeru da se aktivnije uključim.

Htio sam pomoći, nisam iskreno znao niti bio siguran kako, i jednostavno kada je počeo rat i kad je na površinu isplivala činjenica da vojska postoji samo na papiru, da gine mladost, bez iskustva i znanja, jednostavno nešto se prelomio i jednostavno…Eto me tu gdje jesam.

Nešto o bataljunu Azov. Ono što mislite da je važno i što želite reći?

Azov, danas pukovnija specijalne namjene, osnovan je početkom ruske agresije na Ukrajinu od strane prostih ljudi, dragovoljaca, predvođenih Andrijem Bileckim, koji osim srca i morala, te nekoliko odora nisu imali ništa više. Pametnim vođenjem postrojbe, ta grupa ljudi u brzo je izrasla u Bojnu, koja se proslavila sudjelovanjem u nekoliko teških operacija, poput onih u Ilovajsku, Marinki, Širokino, Mariupolj, Berdijansk, pri čemu je odigrala ključnu ulogu u oslobađanju gradova Berdijansk i Marijupolj te Marinka.

Slobodno se može reći da je jedina ofanzivna operacija ukrajinskih snaga od početka rata koja je imala izniman uspjeh isplanirana i izvedena upravo od strane Azova, kada su u veljači 2015. proruske snage nakon uspješne širokinsko-pavlopiljske operacije odbačene 20-ak kilometara od Mariupolja koji je tako ostao van dometa njihovog topništva, i prilikom koje je oslobođeno preko 500 četvornih kilometara prostora, te je linija obrane postavljena na pozicije, na kojima je više-manje i danas ( uz neke manje iznimke i pomake naprijed do 2 – 3 km).

Na glavnom I pomoćnom pravcu osnovne snage bile su borci Azova, i važno je naglasiti da je operacija izvedena bez pomoći tenkova i topništva, koje Azov tada nije imao.

Danas je Azov suvremena, mobilna postrojba, dobro opremljena i obučena, od primarnog do sekundarno naoružanja,  kategorizirana kao oklopno-mehanizirana postrojba, manevarska postrojba na operativnoj razini s dvije mehanizirane pješačke bojne kao udarnom oštricom, tenkovskom satnijom, topničkim i minobacačkim divizijama, pod-stožernim postrojbama, logističkim postrojbama, taktičkim snajperima i izvidnicima kao elitnim dijelom pukovnije, te vlastitom Vojnom školom .

Po svom operativnom i ustrojbenom planu, Pukovnija je oklopno mehanizirana postrojba brzog djelovanja, spremna i opremljena za samostalno izvođenje borbenih zadaća i operacija na duži period na taktičnom i operativnom nivou,  manevarska postrojba sa zadaćom probijanja neprijateljskih crta na određenom području, brze borbene gotovosti i uvođenja na određeno područje sukladno potrebama i zapovjedi, te za protu-desantno osiguranje priobalja Azovskog mora s radijusom do 100 kilometara u dubinu (pozadinu) na ukrajinskom teritoriju.

Važno je naglasiti da se pukovnija razlikuje od većine drugih postrojbi u nekoliko elemenata:

– od početka je težila ka NATO standardima u svim segmentima, u nekima je to zbog Službovnika ukrajinskih oružanih snaga bilo nemoguće izvesti u potpunosti, ali u nekim segmentima u potpunosti se koristi NATO doktrinom

– Inicijative su uvijek bile prihvaćene i upravo zahvaljujući inicijativi i entuzijazmu postrojba je strahovito brzo rasla i napredovala kako na polju boja tako i u organizaciji obuka, treninga, školovanja kadra,

– u pukovniji je služio nemali broj stranih dragovoljaca koji su donijeli svoja iskustva i znanja, koja su korištena u cilju razvitka bojeve sposobnosti postrojbe na taktičkom nivou, a Hrvatima će biti vjerojatno zanimljivo čuti da elitni dio pukovnije, svoju specijalističku obuku provodi po doktrini i sustavu kojim je ista provedena u postrojbama HV tj specijalnih postrojbi GS HV i MORH 90 ih godina i početkom 21 stoljeća, a nastojanja su da se ovakav način i sustav obuke podigne i do operativne razine. Svakako priznanje prije svega Hrvatskoj i njenoj vojsci, koja je ovdje iznimno cijenjena, posebice zbog morala, odlučnosti i uspješnosti u provedbi operacija.

Naravno, ta hrvatska doktrina i sistem ukomponiran je u ovdašnji sukladno ovdašnjim uvjetima ( teren, reljef, vegetacija, klima, taktika i način borbenih operacija, formacije, naoružanje itd.).

Disciplina / stega u postrojbi je iznimno velika ( doduše malo je mekša nego u početku, kada je uistinu bila realno žestoka, ali i dalje je iznimno visoka i oštra), bilo kakvi opijati u vidu alkohola najstrože su zabranjeni i kazne su surove, ali i sam profil pripadnika postrojbe je takav da su rijetki oni koji „zaglibe“ u prekršaju ( većina pripadnika je sportski nastrojena, veliki je broj onih koji su vrlo aktivni u borilačkim sportovima, raznim vojničkim aktivnostima poput triatlona, cross fita, itd. …)

Kako ste reagirali kad su Rusi srušili Boeing Malaysia Airlines, let MH-17, sustavom BUK i ubili 298 nevinih duša, od toga 80 djece i studenata?

Kao i svi normalni ljudi bio sam u šoku i nevjerici. … još kada sam vidio kako su separatisti s puškama u rukama tada pljačkali ostatke sušenog zrakoplova tj. olupine i stvari koje su nalazili na žarištu i u putnim torbama…Želudac mi se iskreno okrenuo…Tu je za mene do temelja srušena ikakva dvojba o njihovoj ljudskosti.

Možete li povući usporednice između rata u Gruziji (08.08.2008.) i rata u Ukrajini?

Mislim da sam u prvom pitanju već dao odgovor na ovo pitanje, jer i rat u Gruziji je izazvan po istom scenariju kao i u Ukrajini, s time da su i Gruzijski političari malo prebrzo i preoštro reagirali, te time dali mogućnost Putinu i Medvedevu da „nekažnjeno“ uz uporabu vojske anektiraju dvije gruzijske pokrajine.

Kako je na Vas djelovalo odličje Narodni heroj Ukrajine i na Vaše suborce?

Svakako, nositi orden znači i biti dostojan nositi ga, podrazumijevajući ponašanje u javnosti, u krugu prijatelja i znanaca, na raznim događanjima, manifestacijama, u načinu komunikacije s ljudima, radu na svim područjima općenito. ….

Ponekad imam osjećaj da bi bilo lakše bez ordena, jer ipak bio bih malo više anoniman, a ovako sam prilično izložen „ svijetlu javnosti“ jer što god napraviš npr. u pukovniji, sazna se i šire, javno, pa se govori ili piše kako je Narodni heroj taj i taj, napravio ili radi, organizira, to, to, i to…. Onako, htio ne htio ipak postaješ, nazovimo tako, javnom osobom, i uvelike je smanjena tvoja privatnost, neki osobni život.

Iako imam, tj. nagrađen sam s još nekoliko nagrada, 3 medalje, nekoliko nagrada i počasna povelja za izniman doprinos i profesionalno izvršavanje borbenih zadaća, te za osobitu izloženost opasnosti i hrabrost tijekom izvođenja istih od pukovnije AZOV ( njih je takvih dodijeljeno tek desetak), orden mi je svakako posebno važan i svakako ima najveću vrijednost i „težinu“.

Imate li kakvu poruku za Hrvatsku i Hrvate uopće?

A stvarno ne znam više što reći, smijati se ili plakati. …… ovo definitivno nije Hrvatska za koju su ljudi dali živote, za koju su tisuće izgubili dijelove tijela, mladost, zdravlje. …za koju je poginulo, ubijeno od strane neprijatelja tisuće nedužnih civila… Mi Hrvati smo čudna sorta. Već gotovo 30 godina nama se na izborima serviraju razna jela, i mi uvijek biramo samo dva iz njih- jedno slano, drugo ljuto..! I uporni smo u toj svojoj dosljednosti gluposti.

Onda se 4 godine žalimo i kukamo u kafićima, domovima i opet radimo isto, kad imamo priliku nešto, ako ne izmijeniti, onda bar pokušati izmijeniti, mi opet radimo isto. Sami smo krivi.

Situacija u Hrvatskoj daleko je od dobre, zapravo treba reći istinu, ona NE VALJA!  Nije nimalo dobro. Pa nama de facto o važnim pitanjima odlučuje čovjek s izrazitim anti-hrvatskim pozicijama i djelatnošću, Pupavac sa svojom ekipom ratnih zločinaca, doduše aboliranih, ali zločinaca. Pravosuđe je i nakon reformi u rukama  “neke sile”, po malima se udara a ljudi koji su opljačkali Hrvatsku, državnu imovinu, šeću slobodno i još se diče nekakvim vojnim činovima itd. Pa je li to normalno??? Ne to nije normalno i samo pokazuje u kakvoj ne-normalnoj državi danas Hrvati žive.

Vrijeme je da ljudi shvate sljedeće:

Na izbore treba ići i dati svoj glas onome za koga smatrate da zaslužuje, a ne sjediti doma i dopustiti da glasovi onih 30-35 % vjernih sluga dvije partije, i 5 % glasača koji nemaju za koga glasati nego za „svoje“  odlučuju o sudbini Hrvatske.  To ljudi moraju napokon shvatiti. Probuditi se.

Samo tako može se napraviti ono što je prijeko potrebno, dakle izmijeniti izborni zakon jer nedopustivo je da ministrom bude netko tko je dobio nekoliko stotina glasova, nedopustivo je da se bilo komu jamči broj mjesta u Saboru bez obzira na to koliko glasova dobio, nedopustivo je da itko koga se, ne ulovilo, nego ga se dovodi u vezu s otuđenjem, oštećenjem državne imovine, državnih sredstava, spominje u kontekstu djela koje spadaju pod krivična djela, abolirani ili ne abolirani ratni zločinci, ljudi s izrazito anti-hrvatskim stavovima, jednostavno NE MOGU sjediti u Saboru niti bilo kojoj državnoj instituciji ili službi, niti primati naknadu iz sredstava državnog proračuna. To je prvo što je po meni potrebno!

Drugo je revizija sudskih procesa vezanih uz gospodarski kriminal, zlouporabe službene dužnosti, korupciju i neizbježno revizija amnestija pripadnicima paravojnih formacija i službi, djelatnicima ustanova tzv. RSK vezano uz Domovinski rat.

Tek s čistom Vladom i institucijama mi možemo govoriti o nekoj zaštiti hrvatskih nacionalnih interesa, resursa, običaja, tradicije i hrvatskoga naroda općenito.

Bez toga neće ići.

Također smatram da mladi moraju uzeti stvari u svoje ruke, skinuti s Hrvata breme “dvopartijskog” sustava, a ne stalno čekati na nekoga ili nešto.

Branitelji su stup hrvatstva, ali oni ne mogu biti pokretač novog vala, već samo jaka i silna podrška i “glas razuma”, a sila i pokretač trebaju biti mladi ljudi koji će se birati na čelna mjesta ne po partijskom ključu već po znanju, obrazovanju , dostignućima u svojim djelatnostima.

Što se tiče stanja u regiji. ….. oko nas postojano zveckaju oružjem i sipaju otrovne, prijeteće strelice na nas…znam samo jedno, ne dao Bog nikad više rata na našoj zemlji, ali ako neki misle da su toliko smjeli da opet prolijevaju krv po našoj zemlji, grdo će se prevariti i preračunati i u slučaju bilo kakve opasnosti, hvala Bogu, danas imamo svoju vojsku i isto tako nemali broj nas koji smo se  spremni staviti na branik svoje Domovine.

I na kraju: Što bi poručili Hrvatima koji “vole” Putina?

Iskreno, mnogi mu se dive gledajući Rusiju isključivo kroz slike Moskve i Peterburga…Većina Rusije je jad i bijeda, gradovi u oronulom stanju sa znanjima i infrastrukturom izgrađenom prije 50,100 godina…Koma jednostavno. I najzabačeniji krajevi u HR su pravi Las Vegas u usporedbi s time. Politika : vodka mora biti jeftinija od kruha i dalje je na snazi, jer je tako ljudima lakše manipulirati. Putin je diktator koji je u sebi i svom načinu vladanja objedinio sve osobine carskih i boljševičkih vladara pri tome uvelike se koristeći naftom i plinom kao elementom „ucjene“ kojim drži u šaci mnoge o tim energentima ovisne čelnike europskih zemalja. O tome što je zapravo Putin i njegova Rusija imao sam prilike čuti od mnogih Rusa koji su iz Rusije stigli u Ukrajinu da bi se borili protiv Putina u redovima ukrajinskih oružanih snaga,  ili da bi svojim društvenim aktivnostima pomogli u shvaćanju tog režima i svog zla koje on donosi. Tiranija, ne demokracija vlada u Rusiji, i jednom kada dođe kraj i istina ugleda svijetlo dana, mnogi će biti šokirani razmjerima zla i lošim stranama tog režima.

Zanimljivo je da većina ruskih nacionalista ne podupire Putina i protive se ratu s Ukrajinom, ali medijska cenzura i kontrola nad medijima i informacijama onemogućuju da te činjenice dođu do ljudi izvan Rusije.

Hvala najljepša gospodine Šeler. Bila mi je čast razgovarati s Vama. Još jednom srdačne čestitke na tom iznimnom i časnom priznanju. Pozdravite svoje suborce i recite im da je velika većina Hrvata uz njih. Hrvatski narod dobro zna da sloboda nema cijenu i da je vrijedna svake žrtve. Vratite nam se živi i zdravi u Hrvatsku – nakon pobjede.

Hvala i Vama

Za Kamenjar com. razgovor vodio: Zlatko Pinter

Izvor: narod.hr/kamenjar.com