Fra Jozo Grbeš za Narod.hr: ‘Hrvati u iseljeništvu dolazili su na Bleiburg dok je to još bilo zabranjeno onima u domovini’

Foto: snimka zaslona

Kustos hrvatskih franjevaca za SAD i Kanadu ističe ‘Hrvati u iseljeništvu odlazili su na bleiburško polje puno prije nego što su to mogli oni iz domovine’

Uoči sv. mise zadušnice za žrtve Bleiburga koja će se održati u 18 sati u Chicagu, a moći će se uživo pratiti i putem Youtubea, razgovaramo s njezinim predvoditeljem, hrvatskim franjevcem iz Chicaga i kustosom hrvatskih franjevaca za Ameriku i Kanadu, fra Jozom Grbešom.

Narod.hr: Kustos ste hrvatskih franjevaca za Ameriku i Kanadu, a svoju dužnost obavljate iz Chicaga. Ove subote hrvatska zajednica u Chicagu obilježit će obljetnicu Bleiburške tragedije svetom misom zadušnicom za ubijene i prigodnim programom. Obilježava li se među Hrvatima u Americi i Kanadi svake godine obljetnica Bleiburške tragedije? Na koji način ju obilježavate?

Davno prije nego je domovina počela obilježavati ovo sjećanje, davno prije nego se iz domovine išlo na hodošašće u Bleiburg, Hrvati su iz svih dijelova dijaspore odlazili na bleiburško polje sjetiti se i moliti za poginule. To sjećanje dok je bilo zabranjeno u domovini i dok se šaptalo o njemu u noćnim satima intimnih obiteljskih krugova, u dijaspori je sredina svibnja uvijek bila sjećanje na masakr na bleiburškom polju, na križne putove, na kampove po Austriji, Italiji… na dijasporu razdvojenih obitelji, na priče sudbina ljudi koje su sve imale isti uzrok. Tako svake godine u hrvatskim župama i misijama sredina svibnja bila je obilježena Bleiburgom…

Narod.hr: Sv. misu i program iz Chicaga bit će moguće pratiti i putem Youtubea. Kojim riječima biste pozvali vjernike da sudjeluju u ovogodišnjoj sv. misi i programu?

Da, ovaj je prijenos osiguran putem našeg franjevačkog kanala na youtubeu (https://www.youtube.com/watch?v=7Hm-hlo2SlU&feature=youtu.be). Odvojimo vrijeme i sjetimo se hrvatskih putnika patnje. Mi smo dio njihove povijesti, oni su dio naše. Moderne komunikacije su nam omogućile biti zajedno, moliti zajedno, razmišljati zajedno, tražiti istinu zajedno bez obzira na kojem smo kontinentu. Stoga sjećanje na Bleiburg je hrvatsko globalno sjećanje. Uvijek je bilo. Neka bude posebice sada.

Narod.hr: Odakle Vi vučete porijeklo i kako i kada ste došli u SAD?

Dugo putujem. Moj narod dugo putuje. Ja sam njegov putnik stoljećima star, s memorijom povijesnog hoda, a nazočan danas i ovdje. Obitelj Grbeš je proživjela svoju patnju kroz veliki dio 20. stoljeća. To je duga i priča i staza. Ramska duša i povijest nose pečate patnje. Ta patnja je patnja nevinih, poštenih, običnih ljudi. U Rami su nas četnici klali, partizani ubijali i rušili, komunisti potopili. A svi su došli iz iste ideologije, istog mita, istih laži. Obitelj kao i tisuće ljudi iz Rame 60-ih godina se preselila u divno mjesto zlatne Slavonije, u Pleternicu. I to divno mjesto nosi pečate patnje, ubijanja svećenika, rušenja crkve. Tako da su desetljeća “krasnog antifašizma” prošla u patnji. To je ono što slave danas ljudi koji nemaju duše niti snage vidjeti vlastitu povijest očeva i djedova. U dijaspori sam od 1990., od vremena studija, a onda i života.

Narod.hr: Možete li nam ukratko predstaviti franjevačku zajednicu kojom upravljate? Je li teško upravljati zajednicom koja je rasprostranjena na tako velikom prostoru?

Povijest ove franjevačke zajednice je zaista veličanstvena. Hrvatski franjevci Amerike i Kanade već skoro 120 godina služe Hrvatima ovog kontinenta. Danas djelujemo u 10 gradova (od New Yorka do St. Louisa i Montreala do Sault Ste Marie i Windsora). Mnoga od naše braće su patili u vrijeme komunizma. Mnogi nisu smjeli putovati na pokop oca i majke, samo zato što su vodili hrvatsku župu. Bavili su se pastoralom i izdavaštvom kroz mnoge godine. Tiskali su tjednike, mjesečnike, godišnjake. Bili su glas onih koji nisu imali glas, borci za istinu za one koji su bili po Gradiškama i Golim otocima. S ponosom mogu reći da je ova zajednica uvijek bila ona koja je svjedočila vjeru u Krista tražeći istinu.

Svi totalitarni režimi nastojali su imati kontrolu nad pamćenjem

Narod.hr: Među Hrvatima u dijaspori mnogo je onih koji su iz domovine otišli bježeći pred komunizmom te također mnogo onih čiji su članovi obitelji stradali na Bleiburgu i križnim putevima. Susrećete li se s tim ljudima i možete li nam prenijeti neke od njihovih svjedočanstava?

Povijest je prepuna primjera moćnika i režima koji kontroliraju pamćenje. Kontrolom pamćenja oni uništavaju istinu i time istini ne daju pravo na život.

Svi su totalitarni režimi nastojali imati monopol i kontrolu nad pamćenjem. Tako su mnogi povjesničari bili dio selektivnog sjećanja ili u službi ideologije.

Stoga su svi svjedoci i patnici do 90-tih bili natjerani šutjeti. To je bio dio službenog zaborava. Međutim u dijaspori su ljudi govorili, svjedočili i pisali. Meni je čast da sam bio dio tih svjedočanstava, da sam upoznao ljude koji su preživjeli Bleiburg. Jedan drugi dio njih je nastavio šutjeti. Nakon puno godina i dalje je u njima vladao strah. Oni su na svojim životima doživjeli strahotu komunizma, strahote Bleiburga i križnih putova. Sjećam se pojedinaca i obitelji poput Hrvoja Ante Pečuvčića, Nikole Planinića, Ante Majića, obitelji Šutalo, Prskalo, Mesić, Šola i mnogih mnogih drugih. Isto tako valja naglasiti da su se ljudi poput Michaela Palajića bavili aktivno temom Bleiburga. On je tako razgovarao još 80-ih godina s britanskim sucima, te s Nikolajem Tolstojom, britanskim povjesničarem koji je i najviše doprinio istini o Bleiburgu.

Narod.hr: Održavaju li Hrvati u SAD-u i Kanadi kontakte sa domovinom? Na koji način to čine?

Svakako. Gotovo svaki dan. Komunikacije su sada vrlo jednostavne, ali i veliki broj njih odlazi u domovinu. Veliki broj Hrvata je s njom nezadovoljan, uključujući i problem veličanja komunizma, nemogućnost suočavanja s prošlošću, neslušanja glasa naroda, odbijanje referenduma, problem korupcije, zatvaranje vrata dijaspori, donošenje zakona suprotnih stavu ljudi itd. itd. Sustav koji je gotov jednopartijski kontroliran bez obzira o kojoj je partiji riječ, ne može biti sustav s kojim su Hrvati zadovoljni.

Narod.hr: Bi li Hrvatima u dijaspori bilo olakšano sudjelovanje u hrvatskom političkom životu kada bi se omogućilo dopisno i elektroničko glasovanje?

Naravno, međutim, nekome to nije u interesu. Partija ne dozvoljava. Mi smo izišli samo iz nominalnog komunizma. Ljudi koji su bili na čelu komunističke omladine još 1990. sada su najglasniji. Tu nešto očito ne funkcionira. Govor o glasovanju je toliko banalan u 21. stoljeću da je govor o tome čak i čudan. Veliki dio ljudi svoj posao sada u vrijeme pandemije obavlja iz svoga doma. A mi ne možemo glasovati? Zašto? Međutim kada imate partijski sistem, a partija odlučuje, onda samo tražite milost. A mi smo očito naučili biti prosjaci smisla. U Americi na 5,000 km širine i skoro toliko dužine postoje 4 grada za glasovanje. U Kanadi je još veća udaljenost i manje mjesta za glasovanje. Mi smo u neprestanom stanju čekanja. Postajemo čak i savršeni u strpljivosti.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr