Ideologiju bi mogli odrediti kao pojam kojim se označava množina ideja, kroz koje pojedinac ili skupina ljudi gleda na svijet, uključivo i na ciljeve, očekivanja i aktivnosti – glede ostvarenja tih ideja. Ona ima primjenu u različitijim područjima ljudske djelatnosti, poput politike, religije, ekonomije ili kulture…, piše Tonči Mirić u novoj geopolitičkoj analizi za Narod.hr.
*
Ideologije i ideolozi – velikodržavne ideje
Stoljetna iskustva nas uče da i ratovi, uz izravne organizatore i izvršitelje, imaju i svoje ideologije i ideologe.
Tako primjerice ideja Velike Njemačke, predstavlja naziv za politički projekt koji ima za cilj ujedinjenje svih zemalja, država i regija u kojima Nijemci predstavljaju većinu – u jednu veliku jedinstvenu državu. Između ostaloga, ta ideologija podrazumijeva da se Njemačka ima pravo teritorijalno širiti na štetu drugih država, odnosno da ima pravo anektirati teritorije s njemačkim stanovništvom u drugim državama, tj. da ima pravo na svoj veći „životni prostor / „lebensraum“, i to na temelju svoga rasnog ekskluziviteta!
Naravno, tu ideologiju možemo „pohraniti“ u prošlo svršeno vrijeme. No, radi dramatičnosti smo je prezentirali u prezentu – kao što je bila prezentirana i onda živućim Nijemcima. Napominjemo da je ona prouzročila smrt oko 50-60 milijuna ljudi, s time da smo tu pribrojili i žrtve dvije slične ideologije – velikotalijanske i velikojapanske!
Nadalje, poznato nam je da je jedan od ideoloških osnova za Miloševićeve ratove 90-tih za Veliku Srbiju bio utemeljen na Memoranduma Srpske akademije znanosti i umjetnosti (SANU), kao „strateškog programa srpske inteligencije za rješavanje srpskog pitanja“. Taj dokument, objavljen 1986., jasno je navodio potrebu da se Srbi pripreme i postave u kontekstu mogućeg / očekivanog raspada SFRJ. (Ovdje nećemo razmatrati Garašaninove teze iz 1844., postavku „Srbi svi i svuda“ iz 1849., Moljevićeve teze iz 1941., a koje su prethodile nedavnim Miloševićevim i današnjim Vučićevim aktivnostima na provedbi / oživotvorenju ideje Velike Srbije.)
No, hajdemo prvo detaljnije razmotriti aktualnu ideološku podlogu velikoruskog projekta i to kroz filozofsku (Aleksandar Dugin) a potom i kroz duhovnu platformu (RPC). Potom ćemo se osvrnuti i njen „derivat“ / izvedenicu – velikosrpsku ideologiju.
Naravno, za primijetiti je da spomenute velikodržavne ideje ovdje sagledavamo „čisto“ – geopolitički, tj. da izostavljamo / zanemarujemo razne „pod-ideološke pridjeve“ uz predmetne velikodržavne projekte (nacionalsocijalističke, komunističke i sl.), jer je njihova suština u bici za proširenje teritorija, dok je forma kroz koju se to radi podredna (sekundarna), tj. ona je samo svojevrsna „magla“ i „ljepilo za mase – koje su potrebne za realizaciju tih ideje (ideoleologija).
*
Neki elementi velikoruske ideologije; Aleksandar Dugin
Sličnim idejama koje je iznjedrila SANU kroz Memorandum, barata i Aleksandar Dugin iz Ruske Federacije (RF), s time da je „njegova igra s vatrom na znatno višoj razini“, doslovce globalnoj. Naime, on ne misli samo na Ukrajinu…
Dakle, Dugin je nekadašnji savjetnik predsjednika ruskog parlamenta i bivši sveučilišni profesor sociologije, te voditelj Centra za konzervativne studije. Strateg je i ideolog velikoruskog imperijalizma i euroazijskih integracija, a u RF je najpoznatiji po zastupanju „globalnog revolucionarnog saveza protiv ‘atlanticizma’”.
Kao takav, Dugin se putem društvenih mreža oglasio i glede ruske invazije na Ukrajinu, te smatra kako tamo nije riječ o ratu s Ukrajinom, već o ratu s globalizmom, doslovce napisavši:
“Ovo nije rat s Ukrajinom. To je obračun s globalizmom kao integralnom planetarnom pojavom. To je konfrontacija na svim razinama – geopolitičkoj i ideološkoj. Rusija odbacuje globalizam i liberalizam; radi se o velikom resetiranju i jasno je da su svi europski čelnici dio atlantističke liberalne elite.
I upravo s time smo u ratu. Otuda njihova reakcija. Rusija je sada isključena iz globalističkih mreža. Više nema izbora: ili izgraditi svoj svijet ili nestati. Rusija je postavila smjer za izgradnju svog svijeta, svoje civilizacije. I sada se čini prvi korak. Ali samo veliki prostor može biti suveren pred globalizmom, kontinent-država, civilizacijska država. Nijedna država ne može izdržati dugotrajno potpuno isključenje.“
(Jedan od najbližih Putinovih saveznika, bivši ruski predsjednik Dmitrij Medvedev, nedavno je objavio da je konačan cilj Moskve “izgraditi otvorenu Euroaziju – od Lisabona do Vladivostoka”!)
Dakle, Dugin ruske teritorijalne pretenzije prema Ukrajini, ali i drugim zemljama nastalim raspadom SSSR-a, magli doktrinom o tome da RF „radi na (spomenutom) rješavanju civilizacijskih pitanja“. No, zapravo on rješavanje „ruskog pitanja“ „oblači u iskonstruiranu formu“, a za koju se nada da će imati prođu na globalnoj razini?!
Nadalje, odnos Dugina i Putina podsjeća na odnos Miloševića i srpskih akademika – sredinom 80-ih, kada su ovi u “Memorandumu SANU” ispisali kompendij / priručnik za predstojeće srpske osvajačke ratove na teritoriju bivše SFRJ.
*
Dugin je u svojem djelu „Temelji geopolitike“ Ukrajini odrekao državnost, samostalnosti i teritorijalni integritet. Konkretnije, po Duginu
– “Ukrajina kao država nema geopolitičko značenje”;
– “Nema poseban kulturni značaj ili univerzalni značaj, nema geografsku jedinstvenost, nema etničku ekskluzivnost”;
– „Samo tri krajnje zapadno-ukrajinske regije (Volinj, Galicija i Zakarpatska oblast), sastavljene u jednu zapadno-ukrajinsku federaciju – mogu biti odvojene od Velike Rusije, no i to uz uvjet da ta federacija nikada ne postane članica NATO-a“.
Navedeno Duginovo viđenje Ukrajine utjecalo je i na Putinovu politiku prema toj državi.
Primjerice, Putin u svojem govoru od 21. veljače 2022. opisuje Ukrajinu kao “neotuđivi dio ruske povijesti, kulture i duhovnog prostora… rođake, ljude vezane krvlju i obiteljskim vezama”.
Dakle i za Putina, Ukrajina nema povijest, te nastavlja: “Modernu Ukrajinu u cijelosti je stvorila… boljševička, komunistička Rusija… na način koji je bio izuzetno grub prema Rusiji – odvajanjem i razdvajanjem onoga što je povijesno ruska zemlja”, dok je Donbas “zapravo gurnut u Ukrajinu”, poručio je svojedobno Putin.
Završno, činjenica jeste da su Duginove ideje podjednako privlačne radikalnoj ljevici kao i radikalnoj desnici, što znači da one, očito, nemaju problema s idejom o vladanju čvrstom rukom ili čak s diktaturom. Naime, on je razvio veze s krajnje desnim i krajnje lijevim političkim strankama u EU, uključujući Syrizu u Grčkoj, Ataku u Bugarskoj, Slobodarsku stranku u Austriji, Nacionalni front u Francuskoj, Lega Nord u Italiji – a sve kako bi utjecao na europsku politiku prema RF, odnosno sa svrhom „razdrmavanja granica / pravljenja ‘nereda’ u Europi“ i stvaranja novog međunarodnog poretka – temeljenog na pravu jačega!
RPC
Ruski carevi, te komunist/boljševik Vladimir Iljič Lenjin, držali su „zarobljenu“ Rusku pravoslavnu crkvu (RPC) više od 400 godina, tj. od XVI. do kraja XX. stoljeća. Naime, „oslobodio“ ju je tek Mihail Gorbačov i to na samom kraju svoje vlasti tj. 1990/91. A je li RPC izvukla pouke iz tih okolnosti – to još nije jasno, osim što je naučila da svjetovne vlast ne trpe konkurenciju Crkve, pa je sukladno tome shvatila „da može izvlačiti mač jedino kada ga i car isuče!“
U tom je smislu, prema Reutersu, poglavar RPC – patrijarh Kiril, ovih dana opet pozvao građane da podrže ruske vlasti, koje provode vojnu intervenciju u Ukrajini. Naime, patrijarh Kiril je i ranije javno branio ruske operacije u Ukrajini, pri čemu taj rat smatra zaštitnim bedemom od zapadnjačke liberalne kulture – koju vidi kao dekadentnu.
Patrijarh, inače blizak saveznik ruskog predsjednika Putina, kazao je i “neka vlasti budu odgovorne prema narodu, a narod ponizan i spreman joj služiti, čak i pod cijenu vlastitih života”.
Ovdje je zbog šireg konteksta potrebno ukazati i na sljedeću Putinovu povezanost s RPC-om, odnosno ukazati na njegovu moguću misiju, s obzirom na mitove i mistične elemente koji se vezuju uz rusko pravoslavlje i ruski velikodržavni projekt. Dakle, godine 2016. ruski je predsjednik Putin sjeo na prijestol u ruskom samostanu / manastiru Sv.Pantelejmona na Svetoj Gori (u Grčkoj). Inače, „na taj su prijestol smjeli sjesti prigodom posjete samostanu – samo i jedino bizantski carevi, poslije i mimo njih nitko“!!!
Šest godina potom, Putin je napao Ukrajinu, uz podršku moskovskog patrijarha Kirila – koji je pozvao „na uništenje ukrajinskog naroda, države i svih kršćanskih struja – koje nisu pod Moskvom“.
Vidi: > Geopolitička analiza: ‘Moderni Cezaropapizam’ kao dodatni vid homogenizacije Rusa i Srba
*
Neki elementi velikosrpske ideologije
“Memorandum SANU” je „oživio“ povijesne srpske politike iz davnih vremena kada se težilo ostvarenju projekta Velike Srbije. U tom, svom „modernijem“ obliku, on nije odstupao od otprije poznatih velikosrpskih programa. Po njima, „granice Srbije nisu bile usklađene s etničkim sastavom i stoga ih se mora prekrojiti“. U tom je smislu, Ustav SFRJ iz 1974., poručivali su iz SANU, naškodio SR Srbiji stvaranjem autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova, te “razvodnjavanjem” federacije.
Ukazivalo se i na navodnu ugroženost srpskog naroda od strane drugih naroda (pogotovo Hrvata i Albanaca) na području SFRJ, te se pozivalo na „brzu akciju radi sprječavanja propadanja Srbije i srpskog naroda“.
Dakle, Memorandum SANU je imao dalekosežan utjecaj na razvoj i obnovu nacionalističkog pokreta u Srbiji i to prvo pod okriljem Saveza komunista SR Srbije. Ujedno, predmetni Memorandum je imao i izravan utjecaj na Slobodana Miloševića koji je ideje izložene u njemu – počeo provoditi u djelo putem „antibirokratske revolucije“ u CG i Vojvodini, da bi potom ideju o uspostavi Velike Srbije pretočio u agresiju na Sloveniju, RH, BiH i na Kosovo.
Memorandum SANU 2
Riječ je također o strateškom dokumentu, koji je prilagođen novom vremenu (2011.) i novim odnosima snaga u ovom djelu svijeta. Naime, u Memorandumu 2, ukazuje se na značaj Crkve Srbije / SPC-a, različitih udruga i organizacija u Srbiji i svijetu, zatim diplomatskih predstavništva, kao i državnih tijela Republike Srbije, s time da svi oni imaju ulogu u provedbi zaključaka iznijetih u tom dokumentu, odnosno u nastavku ostvarenja predmetnog velikodržavnog projekta.
Glavne teze – Memoranduma 2, donijetog za vrijeme vlasti Borisa Tadića:
– „Umanjiti odgovornost Republike Srbije za počinjene zločine i razaranja u ratovima 90-tih i tako staviti Srbiju u ravnopravan položaj s ostalim državama u okruženju“;
– „Odvratiti pažnju regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa bivšim pripadnicima srpskog političkog, obavještajnog i vojnog vrha, te političkog vrha RS/BiH, kojima se sudi u Haaškom tribunalu“;
– „Susjedne države BiH, RH i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima“;
– „Inzistirati na zatvaranju Haaškog tribunala i inzistirati na suđenju generalu Ratku Mladiću – pred domaćim pravosuđem“;
– „Destabilizirati vlade susjednih država, provocirati unutarnje nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu optužbi protiv Republike Srbije“;
– „Pomagati odcjepljenje Republike Srpske iz državnog okvira BiH“;
– „Insistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciji srpskih zajednica u državama regije u unitarnu, svesrpsku zajednicu“;
– „Zaustaviti odvajanje Vojvodine, spriječiti dalju regionalizaciju Republike Srbije i oslabiti djelovanje Islamske zajednice u Sandžaku“…
Daljnja pravna razrada Memoranduma 2 može se vidjeti u donjoj poveznici:
Vidi: > Geopolitička analiza: Temeljni dokumenti ‘Srpskog sveta’ u kontekstu srpske hegemonističke matrice
CRKVA SRBIJE / SPC
Što se tiče Crkve Srbije, odnosno SPC-a, možda je dovoljno napisati / ponoviti „istinu“ da je „srpski patrijarh Porfirije izvučen iz Vučićevog šešira“, odnosno vratiti se gore objašnjenom pojmu cezaropapizma!
REFLEKSIJE PREDMETNIH VELIKODRŽAVNIH IDEJA NA ZB
Kao što smo već naveli pokrovitelj velikosrpske ideologije – jeste RF.
Dakle, RF svoja iskustva, koja je stekla kroz ambiciju da u svoj sastav uključi Abhaziju, Južnu Osetiju, Pridnjestrovlje, Krim, Donbas, odnosno Ukrajinu, primjenjuje i u „dirigiranju kriza“ na prostoru ZB, a s krajnjim ciljem da se u sastav Srbije, dakle pod nadzor RF, vrate teritorije bivše SFRJ.
Iz navedenoga proizlazi da je velikosrpska ideologija i politika sastavni dio, odnosno produžetak velikoruske ideologije, odnosno njene politike na ZB.
Nadalje, brojne činjenice o vojnoj suradnji RF i Srbije upućuju na zaključak da se Srbija naoružava po „master planu“ RF, odnosno da se planovi Srbije za ratne prilike temelje na ruskim vojnim planovima – u smislu ekspanzije njenog prisustva u raznim sadržajima na ZB.
Dakle, Srbija provodi vanjsku i sigurnosnu politiku RF, prema tome, stav Srbije o vojnoj neutralnosti samo je jedna u nizu obmana javnosti, odnosno da parafraziramo Churchilla „Srbija je neutralna na strani Rusije“.
…a da ideologije nisu mrtvo slovo na papiru dokazuju općepoznati podaci broju žrtava u ratovima za oživotvorenje spomenutih velikodržavnih projekata!
UMJESTO ZAKLJUČKA
Ruski antropolog Pavle Apolonovič Rovinski je o srpskoj eliti, prije više od 150 godina napisao sljedeće: “Nedovoljno prosvijećeni, malo rade, ne brinu se o svrsi, ne vole ni u što da se udubljuju, vole hvatati površinu stvari i odmah je pokazuju… Djelujući na slabe strane srpskog naroda i ostavljajući ga u iluzijama, ne dirajući mu samo u nacionalno osjećanje (Rovinski zaključuje)- njime se može vladati koliko se hoće”.
Možda su to riječi koje objašnjavaju odnos ruske velikodržavne elite spram Srba, odnosno kako bi to općenitije rezimirao časni beogradski novinar Tomislav Marković: „Čini se da nije glavni problem srbijanskog društva u neobrazovanijim i siromašnijim slojevima, već je problem u srbijanskoj eliti koja nije sposobna biti avangarda vlastitog naroda a koja bi svoj narod trebala usmjeriti i povesti prema boljem i sretnijem društvu“!
Mi bi na sve to dodali, možda pomalo bizarno ali slikovito, kako se ponekad čini da je istina, doslovce, slojevita poput luka – jer svi se mi nađemo i zadovoljimo na nekom od tih brojnih slojeva velikih istina…
No, ipak izgleda da se nulta točka, odnosno sloj svih tih spominjanih velikodržavnih istina i projekata može svesti na temeljnu istinu a ta je da se ovdje samo radi o „borbi naroda i/ili njihovih elita za prostor i za što podložnije susjede“, pa bilo da se radi o Nijemcima, Rusima ili Srbima – ma štogod oni umišljali o sebi i u štogod oni „bojali svoje neprijatelje (bilo u Židove, naciste, Bošnjake/Hrvate, Albance ili slično)“!!!
O autoru
* Tonči Mirić završio je Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, bivši je djelatnik hrvatskog sigurnosnog sustava, te analitičar specijaliziran za Balkan, i države bivše Jugoslavije. Područja interesa: međunarodna politika / odnosi, geopolitika, vojna pitanja i strategije.
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
