Geopolitička analiza: Što posjet drugog čovjeka SAD-a Pencea znači za Hrvatsku i širi prostor?

Američki potpredsjednik Mike Pence je u srijedu u Crnoj Gori optužio Rusiju da destabilizira Balkan i pokušava odvojiti jugoistok Europe od Zapada gdje povijesno pripada, što je prilično oštra izjava s obzirom na ustaljeni diplomatski rječnik.

Crna Gora je ove godine postala članica NATO saveza, a to se smatra velikom pobjedom SAD-a nad tradicionalno rusofilskom Crnom Gorom još od perioda napoleonskih ratova i Berlinskog kongresa (tursko-ruski ratovi i želja Rusije da izađe na toplo more). Već tada su se europske velesile Austro-Ugarska, Njemačka i Velika Britanija borile protiv naglog porasta utjecaja Rusije u ovom dijelu svijeta (Bugarska, Crna Gora i Srbija). Austro-Ugarska zbog želje proširenja svog utjecaja na Bosnu i Hercegovinu, Srbiju i dalje na jug, a Englezi i Francuzi zbog svog utjecaja na Mediteranu (Cipar, Palestina i Bliski istok). Moć Turske u Europi i Aziji ovim je mirovnim sporazumom drastično smanjena. Utjecaj Rusije također je smanjen u korist Austro-Ugarske, što je povećalo napetosti između dva carstva. Usto, ovo je novo uređenje Balkana dovelo do novih napetosti na tom području, koje će biti i fitilj za Balkanske ratove, a dijelom i za I. svjetski rat.

Poznato je, dakle, da je prostor jugoistočne Europe već preko 100 godina zona europske nestabilnosti na kojem se sučeljavaju interesi velikih sila što je uzrokovalo i brojne sukobe, pa i ratove, na ovim prostorima. Dodatni uteg je bila i šarolika etnička, vjerska i nacionalna ovog prostora koja je često i korištena kao potencijalni fitilj za sukobe i napetosti.

Stoga ne čudi veliki (i obnovljen) interes velikih sila SAD-a i Rusije u geopolitičkim preslagivanjima u ovom dijelu svijeta koji se još naziva – prva vrata Euroazije.

“Uvjeravam vas da SAD ne prihvaća bilo kakav pokušaj upotrebe sile, prijetnji ili zastrašivanja u ovoj regiji i šire”, istaknuo je, misleći na Rusiju, drugi čovjek SAD-a Mike Pence na summitu Američko-jadranske povelje gdje sudjeluju članice NATO saveza Crna Gora, Albanija, Slovenija i Hrvatska, kao i Srbija, BiH, Makedonija i Kosovo.

Na drugoj strani moskovski dnevnik Kommersant  piše da posjet potpredsjednika SAD-a Mikea Pencea Crnoj Gori označava povratak SAD na Balkan. Posjet Pencea se smatra otvorenom demonstracijom toga, te naglašava da su Crna Gora i SAD uspostavili diplomatske odnose još davne 1905. godine. koji su sada ulaskom Crne Gore u NATO intenzivirani, što dokazuje i ovaj susret. Moskovski dnevnik tvrdi da su-organizatorstvo susreta Makedonije označava njihovu veliku želju da postanu 30. članica NATO saveza, kao i namjera SAD-a da tu važnu geostratešku državu na strateškom pravcu dolina Morava-Vardar-Mediteran uzme pod „svoje“.

List ističe da se Srbija deklarativno drži neutralnom, ali da je razina suradnja Beograda sa NATO-om čak veća nego sa Moskvom.

Stoga nema sumnje da je diplomatska ofenziva SAD-a prije svega motivirana željom da se blokira ruski utjecaj u cijeloj regiji s jedne strane, a s druge naglasi interes SAD u ovom dijelu svijeta.

U širem kontekstu posjet i summit treba promatrati kao nastavak nedavnog posjeta Trumpa Varšavi i Inicijative tri mora kao nove geopolitičko-ekonomske (ne)formalne zajednice predvođene upravo Poljskom.

Geopolitički sraz Zapada i Rusije na području jugoistočne Europe, smještene između Mediterana i Crnog mora, postupno se profilira u sukob interesa velikih sila koje svoj utjecaj na države regije odmjeravaju preko diplomacije, krupnih investicijskih i konfrontirajućih infrastrukturnih energetskih projekata, ali sve češće i kroz projekciju vojne moći. Taj sukob proizišao je iz novog kursa ruske politike, koja se nakon razdoblja relativne pasivnosti 1990-tih, u novom tisućljeću počela pod Putinom reafirmirati kao velika sila.

Srbija je glavna meta Rusije, ali podjednako tako i BiH, preko RS, Makedonija, kao i Crna Gora koja se članstvom u NATO-u, uvodi u spektar euroatlantskog utjecaja.

Na drugoj strani SAD se oslanja na svoje saveznike Albance i Hrvate (Albanija, Kosovo i Hrvatska), ali veliku važnost pridaje i državama poput Grčke i Crne Gore čijim je ulaskom u NATO zatvoren krug potencijalnog pristupa ruske mornarice na Mediteran, te je ostao ograničen na zatvoreno Crno more.

Admiral Domazet-Lošo je odavno apostrofirao Hrvatsku i okolne prostore kao prva vrata Euroazije, te vrlo važnim geostrateškim prostorom . U geopolitičkom smislu, kako pojašnjava Domazet, tko nadzire troja vrata Euroazije bit će gospodar svijeta – prva su vrata od Hrvatske do Izraela i u dubinu do istočne obale Crnoga mora, druga su vrata – Irak i Iran, odnosno Perzijski zaljev i treća Sjeverna i Južna Koreja i Vijetnam, odnosno Kinesko more.

„Narod kaže: Kad se bikovi bodu, trava strada. Tako i ovdje. Mi se možemo samo truditi razumjeti što veliki hoće i tome se prilagođavati i probati sačuvati glavu. Ovdje je riječ o upravljanju krizama.“,  istaknuo je Domazet Lošo.

Domazet naglašava da je Zapadni Balkan postkonfliktna, a ne predkonfliktna regija.

„Rata neće biti. Rat je bio. Ovdje imamo geopolitičko hrvanje u Europi, a EU-a tu nema. To je i gospođa Mogherini priznala. Ovo su politički utjecaji u postkonfliktnom stanju. Novi rat će ići oko Irana i u Južno kinesko more. Tamo je sad fokus i tamo se zauzimaju pozicije. Nažalost, to ovdje naši političari ne razumiju“, ocijenio je Domazet Lošo.

Važno je znati da osim Rusije i SAD i još neke države nastoje ostvariti snažan geopolitički utjecaj u ovom dijelu svijeta, prije svega tradicionalno povijesno prisutni Njemačka i Turska preko svoje politike neoosmanizma i utjecajne sfere na bivše zemlje Turske imperije u kojima živi muslimansko stanovništvo (BiH, Crna Gora, Kosovo, Albanija i Makedonija).

Još je nešto važno znati za kraj: kineska ekspanzija na jugoistoku Europe. Putem svoje brodarske tvrtke Cosco Kina je preuzela kontrolni udio u grčkoj luci Pirej i uložila oko 600 milijuna eura u njenu modernizaciju. Kinezi žele financirati izgradnju brze pruge Beograd – Budimpešta (3 milijarde eura), ali ujedno i prugu za željeznički promet od Beograda do Pireja. Time se žele aktivno uključiti u globalni geopolitičku igru dijela svijeta (koja velikim dijelom danas ide preko ekonomskog, energetskog i infrastrukturnog utjecaja) i nametnuti se kao treći veliki svjetski igrač uz Rusiju i SAD.

To se događa u trenucima kada EU polako slabi na prilično onemoćalim krilima početnog zanosa koji nije znala kapitalizirati progresivnom i afirmativnom politikom, već centralističkom politikom baveći se pitanjima ideologija, imigracija i oblikovanja Europe po nekom svom, mnogima neprihvatljivom, obrascu. To je kulminirao u Brexitu, a ovih dana dosiže točku usijanja i u pokušaju da se Poljskoj oduzme pravo glasa u Vijeću Europe, a to stvara dodatne napetosti jer Poljska ne želi da je se više promatra kao nebitnog igrača u EU i bivšu komunističku zemlju, već se aktivno uključiti u procese formiranja nove Europe.