Hajka na Katoličku crkvu u Kanadi: Zašto se dječje grobnice povezuju samo sa Crkvom?

Nedavni pronalazak neoznačenih grobova smještenih pod rezidencijalnim školama za djecu urođenika u Kanadi prerasla je u međunarodnu kontroverzu, nepravedno fokusiranu na povezanost Katoličke Crkve s navedenim školama u vlasništvu kanadske Vlade, piše National Catholic Register.

Kanadski premijer Justin Trudeau pridružio se vođama kanadskih starosjedioca koji su uputili zahtjev papi Franji neka se ispriča za ulogu Crkve u vođenju većine rezidencijalnih škola u 19. i 2o. stoljeću.

Ta pogrešno usmjerena retorika krivnje sada je eskalirala u obliku spaljivanja i vandalizacije mnogobrojnih katoličkih crkava diljem Kanade, piše Bitno.net.

Napadi na katoličke, a u određenoj mjeri i na crkve drugih kršćanskih denominacija, stvorili su potrebu za ustrajanjem na nekoliko povijesnih istina.

Prvo, kreiranje kanadskoga rezidencijalnog školskog sustava povijesna je nepravda, utemeljena na nekoć prevladavajućem mnijenju o urođeničkim narodima koje nije znalo prepoznati njihovo pojedinačno i kolektivno dostojanstvo i poštovati njihovu kulturu.

I drugo, odgovornost za taj sustav asimilacije pretežito snosi kanadska vlast, a ne Katolička Crkva ili druge kršćanske denominacije kojima je Vlada dodijelila upravljanje pojedinim školama.

Vlast je postavila sustav, financirala (ili, točnije, nedovoljno financirala) škole i uvjetovala da ih polaze urođenički učenici. Ishod te političke inicijative bio je izmiještanje urođeničke djece iz njihovih obitelji i zajednica kako bi ih se školskim putem prilagodilo eurocentričnoj kulturi. Učenici su bivali smješteni u nekvalitetnim objektima kao plodnim tlom za infektivne bolesti koje su prouzročile smrti ogromne većine onih čija tijela leže zakopana u obližnjim grobištima.

Nedvojbeno, značajna krivnja leži na svima koji su bili dijelom tih škola. U doba kada su utemeljene, dominantna kanadska europska kultura počivala je na pretpostavci o nazadnosti urođeničkih naroda, koje se željelo asimilirati kako bi se uklopili u sve industrijaliziraniji kontekst mlade kanadske nacije.

Danas, ova kolonijalna pretpostavka tumači se izrazito manjkavom i nerijetko rasističkom. Nažalost, to je bilo prevladavajuće mišljenje u političkom vodstvu Kanade u to vrijeme.

I dok su se pojedini kanadski katolički vođe u različitim intenzitetima mogli opisati pratiteljima tih političkih pogleda, Katolička Crkva nikada nije zagovarala asimiliacijsku politiku. Kanadske vjerske zajednice Vlada je zadužila za upravljanje rezidencijalnim školama upravo zato što su u odnosu na ostatak stanovništva bile posvećenije dobrobiti starosjedilačkih zajednica.

Ta kršćanska skrb učinila ih je voljnima upravljati školama unatoč nedostatnom financiranju, nekvalitetnim objektima i drugim poteškoćama s kojima su se škole susretale, poput bolesti, zaraza i smrti prouzročenih lošim uvjetima.

Štoviše, aktualna kanadska vlast snosi posebnu odgovornost za rasplamsavanje ove kontroverze, lažno implicirajući da su crkveni dužnosnici odgovorni za praksu ukapanja u školama, iako su te prakse uvelike nalagale tadašnje Vladine politike.

Zapravo, postojanje napuštenih grobišta nije niti bilo tajna, iako nije došlo do šire javnosti. Prema istraživanju otprije nekoliko godina, od oko 150.000 učenika koji su pohađali te škole u razdoblju od 140 godina, umrlo ih je otprilike 4.000, ponajprije zbog infektivnih bolesti poput tuberkuloze koje su se često širile školama. Smrtnost je drastično pala nakon 1950. godine, kao rezultat razvoja učinkovitih modernih tretmana za navedene bolesti.

Također, u školama nisu umirali samo učenici.

Primjerice, u tijeku pandemije španjolske gripe od 1918. do 1920. godine, u jednoj školi u Britanskoj Kolumbiji svi zaposlenici i svi osim dva učenika, zarazili su se smrtonosnim virusom. 78 učenika i članova osoblja je umrlo, a unatoč htijenjima lokalnog katoličkog župnika da se svaka žrtva pokopa zasebno, većina preminulih zbog masovnosti umiranja morala je biti smještena u zajedničku grobnicu.

Te nijanse potpuno su nestale iz aktualnog poimanja problematike. Javnost je također previdjela kako je sve do prošloga mjeseca Trudeauova Vlada ignorirala preporuke odbora za istraživanje rezidencijalnih škola iz 2015. godine, prema kojima je potrebno izračunati broj žrtava zakopanih na zapuštenim grobljima. Takav tretman problema izravno je prouzročio izljev bijesa na nacionalnoj razini i potpirio mržnju koja je sada usmjerena prema crkvama povezanim s upravljanjem tim školama.

Trudeau, međutim, o tome ne želi raspravljati, prozivajući umjesto toga, “kao katolik”, papu Franju koji se nije osobno ispričao – iako Sveti otac, za razliku od Trudeaua, ne snosi osobnu odgovornost za destruktivni gnjev koji se sada širi Kanadom.

Papa Franjo je u nedjeljnom Anđeoskom pozdravljenju 6. lipnja izrazio svoju bliskost kanadskom narodu “koji je traumatiziran ovim šokantnim vijestima”. Također je okupljene na Trgu sv. Petra pozvao da mu se pridruže u tihoj molitvi “za duše sve mrtve djece u kanadskim rezidencijalnim školama; pomolimo se za obitelji i urođeničke zajednice Kanade koje sada razdire bol”.

Sveti otac se također pristao sastati s grupama predstavnika kanadskih starosjedilaca prilikom susreta s članovima Kanadske biskupske konferencije.

U retrospektivi, religijska povezanost sa sustavom rezidencijalnih škola kanadskih vlasti može se tumačiti kao velika pogreška u prosudbi. Katoličke biskupije u Kanadi koje su bile izravno uključene u taj proces i dalje se ispričavaju za štetu koja je time prouzročena.

Pa ipak, teza da su kanadski katolici i drugi kršćani kaskali za političkim vodstvom te zemlje u pogledu odbacivanja asimilacijskih politika nije točna.

Iako je premijer Trudeau naposljetku osudio palež crkava, također je ustanovio kako je i to “razumljivo”. Ako doista vjeruje u “naslijeđenu” institucionalnu krivnju, kao što čini u pogledu pape Franje, trebao bi znati da je sam nasljednik političke tradicije čija je krivnja znatno veća od one koja se pripisuje Crkvi i Svetome ocu.