Himna Mandeline stranke ANC-a sadrži stih “Dubula iBhunu” – “Ubij Bura”, odnosno, bijelca, a to je i povijesni slogan ANC-a. ANC je uvijek tvrdio da je slogan “Ubij Bura” vitalni dio njihovog borbenog naslijeđa, dok bijeli farmeri, “Buri”, tvrde da se radi o pozivu na genocid. To nije bila prepreka da lider ANC-a dobije Nobelovu nagradu za mir.
Farmeri su bili u pravu: EFF, marksistička, u stvari nacional-socijalistička stranka Juliusa Maleme je parlamentu predložila, a ovaj u utorak 27. veljače ogromnom većinom od 241 prema 83 prihvatio rasni zakon kojim se odobrava otimanje zemlje bijelim farmerima, bez naknade. Vladajući ANC je bezrezervno podržao taj zakon, jer kane zemlju bijelaca podijeliti svojim biračima prije kraja godine, kad su izbori.
Ustav zemlje će vjerojatno amandmanima biti prilagođen kako bi se legalizirala otimačina u ime socijalne pravde. To je samo nastavak politike nekažnjenog ubijanja bijelaca – kojim je genocid sad i ozakonjen. Lani su u Južnoj Africi ubijena 72 bijela farmera, a na tisuće od kraja apartheida.
“Nije rasizam kad mi to radimo”
“Ne pozivamo na pokolj svih bijelaca – bar ne za sad”, rekao je svojevremeno novinarima Malema, koji se dugo zalagao za takav zakon. “Vrijeme za pomirenje je prošlo”, kaže sad Melema, “vrijeme je za pravdu”. On pravda otimanje preuzimanjem lažnog narativa zapadnih liberala o tome kako su bijelci oteli zemlju domorocima: “Radi se o našem dostojanstvu”, kaže Melema, “Ne tražimo osvetu… sve što naši ljudi žele je njihova zemlja u kojoj je ukorijenjen njihov dignitet”.
No problem je što obradiva zemlja nikad nije pripadala Zuluima i ostalim Bantu plemenima koja naseljavaju Južnu Afriku. Bijelci su došli na prazan, nenaseljen prostor, a Zului su, slično kao Maje u Južnoj Americi, još prije dodira s bijelcima praktički istrijebili jedni druge u plemenskim ratovima koje je vodio ekstremno okrutni i primitivni kralj Shaka, o kom je osamdesetih snimljena odlična mini serija dostupna i danas na Netflixu.
Usto, Bantu plemena Zulu i Khose – Mandela je pripadao Khosama – koja danas naseljavaju Južnu Afriku, su po dolasku na taj teritorij izvršili genocid nad prastanovništvom pigmejima. Vlasništvo nad zemljom je relativno i zbog još jedne stvari – Zului i Khose, kao i sva nomadska i polunomadska plemena, nisu poznavali instituciju vlasništva nad zemljom. Kao stočari i nomadi nisu za tim imali potrebe, a nisu poznavali niti pismo. Teritorij za lov i uzgoj stoke se osvajao nasilno, ratovima, i u pravilu uz ubijanje poraženih. S te strane, zemlja je tamo oduvijek ionako od onog tko je nasilno osvoji i zauzme.
Primjer Zimbabwea
A izgleda da ta ideja, da se do zemlje dolazi otimanjem “u ime pravde” i danas živi u Africi, zato je marksizam i dalje tamo toliko popularan. No problem je što je još jedan marksistički političar, lani svrgnuti Mugabe, nekoć idol euroljevice kao i Chavez i slični polupismeni “progresivni” lideri zemalja trećeg svijeta, još osamdesetih pokrenuo sličan pogrom bijelaca. Zimbabwe, nekoć uz Južnu Afriku najbogatija zemlja kontinenta, “žitnica Afrike”, je tako preko noći potonuo u glad i neimaštinu, jer domoroci koje je poticao na pljačku bjelačkih farmi ne bi postajali farmeri kad bi oteli bijelcima farmu, nego banditi. Kad bi opljačkali jednu farmu i pojeli i popili sve što bi na njoj našli, napustili bi je i prešli bi na iduću, dok na kraju sve farme nije ponovo prekrila džungla.
Danas nova vlast u Zimbabweu, zemlji kojom nakon oslobađanja od kolonijalnih vlasti i četrdesetak godina afričke verzije socijalizma caruje korupcija, hiperinflacija, bijeda i nasilje, u kojoj nitko ne radi i u kojoj ljudski život vrijedi malo, a novac još manje, poziva bijele farmere da se vrate, što njima naravno ne pada na pamet. No u Južnoj Africi, izgleda, nisu naučili lekciju od susjeda.
Mandela, svetac za zapad, diktator u stvarnosti
A niti iz vlastitog iskustva. Mandela nije bio samo ekstremno korumpiran nego se nikad nije odrekao nasilja kao sredstva političke borbe – zbog čega je bio slavljen na zapadu, no nasilje se nastavilo i nakon što je ANC osvojio vlast. Mandela je aktivno poticao nasilje prema bijelim farmerima, koji su bili vlasnici 83 posto obradive zemlje koju su uostalom ionako sami oteli džungli, a i danas su vlasnici preko 70%.
Nasilje, plemenski ratovi, korupcija, pravna i svaka druga nesigurnost, sve je to postalo svakodnevica u nekoć uređenoj zemlji koja se ekonomski i u svakom drugom pogledu mogla mjeriti s europskim državama. Silovanja su danas svakodnevica jer vlada vjerovanje da se silovanjem djevice liječi AIDS.
Unatoč tome, zapad je nastavio slaviti Mandelu – njegov pogreb je bio u rangu Titovog. Istog toga dana kad je pokopan Mandela, čiji se ANC često koristio terorističkim metodama postavljanja bombi i ubijanja civila, koji je razvio zastrašujuću partijsku tajnu policiju kojom je ravnala Mandelina supruga kojoj se kasnije sudilo zbog okrutnog ubojstva teenagera za kog su u ANC-u posumnjali da je “izdajica” – a takve se ubijalo tako što bi ih se zamotalo u automobilske gume i žive zapalilo, i koji je uglavnom ubijao crnce iz oporbe a puno manje bijele ljude, koji je upropastio jednu nekoć prosperitetnu zemlju, Hrvatska je obilježila 14 godina od smrti Franje Tuđmana. Tom prilikom ga se nitko nije sjetio osim nekih lijevih aktivista iz “Građanske akcije” koji su na taj dan prosuli svinjske glave i iznutrice po onom što su zvali “Trg Republike”. Iako dotični nikad nije u himnu uvrstio stihove “Ubij Srbina”, po uzoru na nobelovca Mandelu.
Tu politiku divljanja korupcije i nasilja je nastavio i Jacob Zuma, koji je pred više od deset godina preuzeo zemlju i čija je vlada bila zapamćena uglavnom po neviđenoj korupciji, zbog čega je susjedna Botswana, sedamdesetih najsiromašnija zemlja Afrike, ekonomski prestigla nekoć najbogatiju Južnu Afriku. Zato su brojni južnoafrikanci bili oduševljeni kad je vlast lani preuzeo Ramaphosa, sindikalist koji je postao tajkun i koji je obećao borbu protiv korupcije. Južna Afrika je i dalje industrijski lider kontinenta, ali desetljeća stagnacije uslijed lošeg vladanja, pretjeranog trošenja na socijalu kako bi se pridobili birači, i naravno korupcije dolaze na naplatu.
No velike nade koje su se polagale u Ramaphosu, za kojeg se očekivalo da će demokratizirati zemlju, su ovim posve propale. Nama ostaje samo pitati se – ako bijeli farmeri iz Afrike budu morali bježati pred progonima i nasiljem, hoće li dobiti politički azil u EU? Ili će, poput nesretnih Ukrajinaca kojima je upravo ta EU zakuhala rat, morati lagati da su komunisti da bi dobili azil, za razliku od “doktora i inženjera” iz zemalja u kojima rata nema već desetljećima ali im se iz nekog razloga azil odobrava automatizmom?
Tekst se nastavlja ispod oglasa
