Mark Regnerus o novom istraživanju istospolnog roditeljstva, te manipulacijama ili autocenzuri znanstvenika

Poznati sociolog Mark Regnerus, koji je je 2012. izazvao burne reakcije svojim istraživanjem „The New Family Structures Study“ o problemima s kojima se susreću djeca odgojena u istospolnim zajednicama komentirao je rezultate novog i do sada najopsežnijeg istraživanja roditeljstva u istospolnim zajednicama i ishoda za djecu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Naime, kao što smo pisali, novo istraživanje, objavljeno u broju znanstvenog časopisa British Journal of Education, Society, and Behavioural Science iz veljače 2015., i čini se da je dosad najopsežnije ispitivanje pitanja homoseksualnih kućanstava i emocionalnih ishoda za djecu. Ispitivanje je analiziralo 512 djece homoseksualnih partnera, odabrane između 207 000 sudionika u Nacionalnom ispitivanju o zdravlju (NHIS) u razdoblju od 1997. do 2013. Rezultati istraživanja jasno upućuju da bolje uspjevaju djeca koja odrastaju uz domu svojih bioloških roditelja – oca i majke.

Prenosimo komentar Marka Regnerusa o samom istraživanju, ali i o metodama društvenih znanosti koje dovode do toliko različitih rezultata i utjecaju politike na razultate istraživanja:

Autor ispitivanja, sociolog Paul Sullins, ispitao je niz različitih hipoteza o tim razlikama, uključujući komparativnu stabilnost prebivališta, iskustvo društvene stigme ili zlostavljanja, emocionalne probleme roditelja (6,1% među homoseksualnim roditeljima nasuprot 3,4% među heteroseksualnim roditeljima), te biološku privrženost.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kako je i za očekivati, svaki od ovih čimbenika pogoršava emocionalno zdravlje djece, ali tek ovaj posljednji, biološko roditeljstvo, objašnjava gotovo sve varijacije u emocionalnim problemima.

Dok posvojena djeca općenito imaju višu stopu rizika od emocionalnih problema, sama činjenica da su usvojeni ne objašnjava razliku između djece u homoseksualnim i heteroseksualnim kućanstvima. Također valja napomenuti da, iako zlostavljanje očito pogoršava emocionalno zdravlje, prema iskazima ispitanika ne postoji razlika u iskustvima sa zlostavljanjem između djece homoseksualnih i heteroseksualnih partnera.

Kad se uskoro oglase oštri kritičari, vjerojatno će se kao objašnjenja uhvatiti činjenice da dvije majke ili dvojica očeva nikako ne mogu oboje dijeliti biološku vezu s djetetom, te će tako tvrditi da rezultati istraživanja ne otkrivaju ništa značajno o homoseksualnim kućanstvima s djecom.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Naprotiv, istraživanje otkriva mnogo toga. Naime, ne postoji odgovarajuća zamjena za trajni dar koji djetetu mogu pružiti biološki majka i otac. To nije jamstvo uspjeha. To niti nije uvijek moguće. No, bez toga se vjerojatnost emocionalnih teškoća u najmanju ruku udvostručuje.

Neki bi kritičari mogli pripisati razlike u emocionalnom zdravlju tome da su djecu „usvojili stranci“, no velika većina homoseksualnih parova u istraživanju NHIS uključivala je barem jednog roditelja u biološkom odnosu s djetetom.

Čak i istraživanja „planiranih“ homoseksualnih obitelji, stvorenih tehnologijom potpomognute oplodnje, otkrivaju značaj bioloških veza. Sullins primjećuje kako su ta istraživanja „dugo priznavala kako manjak zajedničkih bioloških veza stvara jedinstvene poteškoće i s time povezan stres. Biološka i nebiološka majka (…) podložne su natjecanju, suparništvu i ljubomori oko uloga začeća i odgajanja, s čime se ne susreću heteroseksualni parovi koji začnu djecu. Ovi problemi mogu kod djece uzrokovati tjeskobu oko njihove sigurnosti i identiteta.“

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ispitivanje je obuhvatilo više od 2 700 homoseksualnih parova, definiranih kao „one osobe čiji je prijavljeni supružnik ili nevjenčani partner istog spola kao i osoba u pitanju“. Ovo je kriterij sličan onome koji koristi američki popis stanovništva, ali ima tu prednost da je jasniji oko seksualne ili romantične prirode partnerstva (jer ne uključuje one osobe koji su jednostavno cimeri istog spola). Među njima, 582 kućanstva imaju djecu mlađu od 18 godina. 512 od njih riješilo je upitnik.

Laži, proklete laži, i statistika

Ovo nije prvi put da se podaci NHIS-a koriste za analiziranje homoseksualnih kućanstava i zdravlja djece. Rukopis predstavljen 2014. na godišnjem sastanku Američkog udruženja za istraživanje populacije (PAA) istraživao je iste podatke. Začudo, u rukopisu se previdjelo, ili ignoriralo, sve podatke o emocionalnom zdravlju djece. Umjesto toga, autori su se oslonili na samo jedno mjerilo – izjave roditelja o njihovom „viđenju sveukupnog zdravlja djeteta“. Ova procjena fizičkog dobrostanja djeteta tek se neznatno razlikuje u dvama tipovima kućanstva. Tako su autori spremno zaključili da „razlika nema“.

Nisam iznenađen.

Ova usporedba nudi uvid u stav društvenih znanosti o homoseksualnim kućanstvima s djecom. Većina znanstvenika i urednika časopisa radije prihvaća, a možda i traži, beznačajne rezultate. Zaista, čini se kako rezultati istraživanja variraju prema autoru, a ne prema skupinama podataka. Uglavnom se radi o drugačijem pristupu prezentaciji podataka koji razlikuje istraživanja koja mnogi pozdravljaju kao dokaz da „nema razlike“, od istraživanja koja ti isti ljudi odbacuju kao „lošu znanost“.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U stvari, sve populacijske ankete o homoseksualnim kućanstvima s djecom pokazuju više-manje isto, bez obzira na izvor podataka, što svjedoči o snazi nasumičnog odabira i manama oslanjanja na nenasumične uzorke što, kako Sullins tvrdi u drugoj objavljenoj studiji, potiče „veliku pristranost koja rezultira lažno pozitivnim ishodima (…) u upotrijebljenim uzorcima homoseksualnih roditelja.“ Sullins je u pravu. Objavljena istraživanja u kojima se koristilo Ispitivanje novih obiteljskih struktura (NFSS), Longitudinalno ispitivanje ranog djetinjstva (ECLS), popis stanovništva (ACS) SAD-a te popisa stanovništva Kanade, a sada i NHIS sva otkrivaju sličnu osnovnu priču, a to je da djeca koja odrastaju s vjenčanom majkom i ocem čini se najbolje uspijevaju.

Neslaganje je rijetko oko toga što podaci otkrivaju. Do dubokih razlika dolazi u tome kako znanstvenici prezentiraju i tumače te podatke. Možete prikazati da djeca homoseksualnih parova u prosjeku napreduju dobro (ako ne i bolje), ako kontrolirate niz dokumentiranih čimbenika koji češće pogađaju homoseksualne veze i kućanstva: nestabilnost veza, nestabilnost prebivališta, zdravstvene i emocionalne izazove, veće ekonomske teškoće (među ženskim parovima) i, možda najznačajnije, nedostatak dviju bioloških veza roditelja s djetetom. Ako kontrolirate ove čimbenike, zaista nećete naći „nikakve razlike“. Time se stvara dojam da su „djeca dobro“ u vremenu kada je to politički poželjno tvrditi.

Ova tendencija u analizi odražava uobičajeni obrazac u istraživanjima društvenih znanosti: traže se “nezavisni” učinci pojedinih čimbenika, te se zbog tog previđaju, ili ignoriraju, druge čimbenike koji objašnjavaju kako društvene pojave zaista djeluju u stvarnom svijetu. Da učinim korisnu usporedbu: sa sigurnošću mogu reći da kada se kontroliraju čimbenici kao što su posjedovanje kuće/stana, stabilnost prebivališta, samohrano roditeljstvo i stope zaposlenosti u susjedstvu, ne postoji veza između siromašnosti kućanstva i obrazovnog uspjeha djece. No, reći to bilo bi pogrešno osim ako ne objasnim da kroz ove čimbenike siromaštvo šteti budućem obrazovanju – jer znamo da je tako.

U akademskim se krugovima daje tolika prednost argumentima u prilog istospolnog braka i roditeljstva da svako drugo gledište osim potpunog odobravanja, uključujući zaključke istraživanja, nailazi na formalni ili neformalni prijekor. Samo mene pitajte.

Eksplozivna reakcija na moje istraživanje iz 2012. o homoseksualnim odnosima roditelja i ishodima za djecu pokazuje da je puno više toga u igri od traženja odgovora na pitanja empirijskog istraživanja.

Takve reakcije dovode u pitanje svrhu i relevantnost društvenih znanosti. Doista, barem jedan sociolog smatra da društvene znanosti trebaju „identificirati i shvatiti razne osnovne uzročne mehanizme koji proizvode prepoznatljive ishode i događaje od interesa.“ Činjenica da to nije slučaj s ispitivanjem homoseksualnih kućanstava otvara još jedno, osnovnije, pitanje.

Je li svrha društvenih znanosti pobijediti u političkim sukobima? Ili je njihova svrha bolje razumijeti društvenu stvarnost?

Što očekivati od teme koja je još u povojima

Jedna od posljedica boljih podataka, ili možda mirisa skore pobjede za zagovornike istospolnog civilnog braka u Americi, mogla bi biti veća intelektualna iskrenost o takvim vezama. Zaista, istraživači su priznali da su skloni umanjiti važnost „ikakvih nejednakosti između istospolnih partnera, (…) djelomično zato što je prevladavajuća mantra da su homoseksualni parovi više jednaki nego heteroseksualni parovi.“

Nije to jedino značajno priznanje. Sve više se znanstvenika, i to otvoreno, prepire oko naravi same seksualne orijentacije, ukazujući na relativnu nedozrelost društvenih znanosti u tom području. Štoviše, među mladima se bilježi mnogo slučajeva mijenjanja seksualne orijentacije, činjenica koja nije u skladu s usavršenim narativom o njenoj nepromjenjivosti.

Bi li dakle znanstvenici trebali vjerovati osobnim izjavama o seksualnoj orijentaciji? Ako ljudi nekoliko godina kasnije izjave nešto drugo, bismo li to trebali pripisati njihovoj prilagodljivoj seksualnosti ili ih smatrati heteroseksualnim „šaljivdžijama“ koji se namjerno šale s ispitivačima? Vrlo je ironično da društveni znanstvenici iznose snažne argumente za društveni konstruktivizam gotovo u svemu osim u seksualnoj orijentaciji.

Istraživački projekt demografa Michaela Rosenfelda sa sveučilišta Standford, pod nazivom „Kako se parovi upoznaju i ostaju zajedno“ (HCMST) otkriva da, dok svega 3% heteroseksualnih oženjenih osoba priznaje da su u protekloj godini „barem ponekad osjetili privlačnost“ prema osobi spola suprotnog od onog njihova sadašnjeg partnera, isto je vrijedilo za 20% muškaraca u homoseksualnim vezama i 33% žena u homoseksualnim vezama. Dok se prilagodljivost seksualnosti samoidentificiranih lezbijki sada uzima zdravo za gotovo među društvenim znanstvenicima koji istražuju seksualnost, ova brojka od jednog na pet muškaraca u homoseksualnim vezama viša je no što bi većina njih pretpostavila.

U skladu s ovim podacima možemo očekivati da će velike sudske tužbe koje se temelje na na nepromjenjivosti seksualne orijentacije polako nestati unutar sljedećih pet godina. Zapravo, sociolozi nikada nisu podržavali takav biološki esencijalizam, ali su šutjeli iz osjećaja političke dužnosti prema pokretu čijem su nastanku kumovali. Ali ne više.

Predstavnici društvenih znanosti uskoro će se, umjesto da ih zanemaruju, morati uhvatiti u koštac s povišenim stopama siromaštva među visokoobrazovanim lezbijkama u Americi (kao što možemo vidjeti iz istraživanja ACS-a, NFSS-a, NHIS-a i HCMST-a). Sve do sada, znanstvenici su predvidljivo odabirali prihod kao kontrolnu varijablu u svojim ispitivanjima ishoda za djecu i život u odrasloj dobi, što im je omogućavalo da se izbjegnu suočiti s razlozima za do sad neviđenu negativnu korelaciju između obrazovanja i prihoda među populacijom istospolnih ženskih parova. Ovdje se ponovno ne radi o shvaćanju, nego o pobjedi u političkoj borbi.

Također saznat ćemo mnogo više o uobičajenim razlikama u podacima o stabilnosti veza homoseksualnih roditelja, i onih heteroseksualnih roditelja.

Još neobjavljeno istraživanje o stopama stabilnosti istospolnih parova i parova suprotnog spola koje koristi podatke iz još više populacijskih istraživanja otkriva kako su tvrdnje o usporedivoj stabilnosti homoseksualnih i heteroseksualnih parova (opet, nakon niza kontrola čimbenika) zapravo ograničene na parove bez djece.

Za parove s djecom, stopa rastave kod homoseksualnih parova više je nego dvostruko viša od one kod heteroseksualnih parova. Ono što još nije poznato jest je li ova razlika tvorevina koja će nestati zajedno sa zakonskim bračnim pravima. U to sumnjam, budući da se homoseksualne veze razlikuju i na druge načine. Ali to je empiričko pitanje.

Ispada da NFSS nije bilo jedinstveno istraživanje , već samo transparentnije od većine baza podataka, te je pružilo jasniji uvid u tešku stvarnost povijesti mnogih američkih kućanstava. NFSS je obavio posao koji su društvene znanosti trebale odraditi – bogato opisati i rasvijetliti. No, čineći to, ispitivanje je izazvalo nezapamćeno neprijateljstvo.

U četvrtak ujutro krajem lipnja 2015. Amerikanci će doznati odluku Suda o mijenjanju institucije stare koliko i zabilježena ljudska povijest. (op.prev. Vrhovni sud donijet će doluku o braku koju će morati primijeniti sve savezne države) Ali jedna stvar koju neće moći promijeniti jest slika homoseksualnih kućanstava s djecom. Nakon niza projekata prikupljanja populacijskih podataka, znamo kako stvari stoje: ovakva su kućanstva u prosjeku manje uspješna u odnosu na kućanstva gdje djeca žive zajedno s vlastitom majkom i ocem.

Biologija je važna, kako potvrđuje i novo istraživanje objavljeno ovaj tjedan, i nikakvo zakonodavstvo, parničenje ili navijanje ne mogu to promijeniti. Ostaje dvojba hoće li Vrhovni sud zakonski prekinuti pravo djece na sigurnost i dobrobit doma njihovih roditelja – majke i oca.

 

*Mark Regnerus izvanredni je profesor sociologije na teksaškom Sveučilištu u Austinu, istraživački suradnik u Centru za istraživanje populacije pri sveučilištu i viši stipendist na austinskom Institutu za ispitivanja obitelji i kulture.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.