Fašista” (s karakterističnim mekim “š”), “papak”, “seljak”, “bobanovac”, “ustaša” i “neprijatelj Bosne” u dominantnom dijelu sarajevske javnosti postao sam davno, 2006., u vrijeme kad su Bošnjaci prvi put izabrali Željka Komšića za “hrvatskog” člana Predsjedništva BiH. Fatalno ispadanje iz temeljne sarajevske antropološke kategorije “raje” skrivio sam javnim nastupima u kojima sam govorio o lažnoj građanskoj politici u BiH koja služi kao krinka za nacionalizam brojnijeg naroda, piše Nino Raspudić u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.
Drugu prevaru s izborom Komšića 2010. nazvao sam zadnjim čavlom u lijes BiH i, s deset godina odmaka, vidim da sam bio potpuno u pravu. Tada se otišlo i korak dalje, nametanjem tzv. platformaške vlasti, u kojoj su hrvatske predstavnike trebali glumiti minorni HSP i notorni Lijanovići, tadašnji halal Hrvati bez izbornog legitimiteta. Komšić je tada na zidu u uredu jednog do drugog držao portret HOS-ovog zapovjednika Blaža Kraljevića i Josipa Broza Tita. Paradoksalno, u to vrijeme su za sarajevske medije svi Hrvati bili ustaše osim pravaša i svi lopovi osim Lijanovića.
U međuvremenu se društvo “fašista” i “papaka” povećavalo. Kad god bi se neka javna osoba iz kategorije “poštenih Hrvata” usudila makar minimalno iskočiti iz dominantnog narativa bošnjačkog Sarajeva, automatski je brisana iz “raje” i prekvalificirana u mrsku kategoriju “fašista”. Mržnja prema novootkrivenim “fašistima” je uvijek veća od one prema starima, jer ispada da su oni bili podmukliji, duže prikrivani hrvatski šovinisti. Kad danas čitaš sarajevske komentare o Jergoviću ispada da je veći hrvatski nacionalist od generala Glasnovića.
Kulminaciju pomračene totalitarne svijesti, s obzirom na društvenu relevantnost, ne predstavlja tip koji sa sjekirom u ruci javno prijeti kardinalu, već javno obraćanje sarajevskog P.E.N. Centra koje zavrjeđuje biti prenijeto u cijelosti:
“Mi, dolje potpisani članovi i članice P.E.N. Centra u Bosni i Hercegovini, povodom evropskog Dana pobjede nad fašizmom, potvrđujemo svoju odanost antifašističkim vrijednostima slobode, jednakosti i tolerancije među ljudima, koje su istovremeno i vrijednosti koje zagovara Povelja Međunarodnog P.E.N.-a. Zbog toga smatramo da je ideja da se u Sarajevu organizira komemorativna misa za fašiste i njihove simpatizere koji su nastradali u povlačenju fašističkih i nacističkih snaga prema Bleiburgu sramotna za ovaj grad i za ovu zemlju. Antifašistička pozicija koju zastupamo je bolja i humanija strana povijesti, i u to ime, iz poštovanja prema brojnim nevinim žrtvama ustaških zločina, zahtijevamo da se planirana misa otkaže.”
Nakon ove objave iz članstva P.E.N.-a istupili su Ivica Đikić, Miljenko Jergović, Željko Ivanković i Ivan Lovrenović. Posljednja trojica su bila među osnivačima centra P.E.N.-a u opkoljenom Sarajevu 1992. Objavili su i razloge istupanja što je izazvalo lavinu mrzilačkih komentara i njihovu prekvalifikaciju, s kardinalom, u klub fašista u kojem smo se mi sretniji našli odavno. Čini se kako će uskoro Željko Komšić ostati posljednji, barem nominalno, nebošnjački član raje.
Kardinal Puljić je, nakon hajke u kojoj je Komšić imao istaknutu ulogu, izjavio da ga više neće pozivati na prijeme. Pravo pitanje je zašto ga je pozivao do sada i davao mu time legitimitet. Ali ne treba tražiti dlaku u jajetu sada kad smo u istom klubu. S novopridošlima možemo podijeliti iskustva, prije svega da se ništa ne gubi kad se ispadne iz kruga “prave raje” i apelirati da sada konačno promisle – je li čitava jedna nova generacija, od Orašja do Mostara, stvarno bila u krivu, jesu li svi ti šušnjari, pepići, milovići i knezovići zadrti hrvatski šovinisti, pače “fašisti”, ili su odrastajući pod stalnom “antifašističkom” medijskom batinom samo ranije progledali, piše Nino Raspudić u kolumni za Večernji list.
Kolumnu u cijelosti pročitajte u Večernjem listu.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
