Oni koji se još sjećaju nesvrstanih i Tita, sjetit će se imena Sirimavo Bandaranaike, premijerke Cejlona. Ako ni zbog čega drugog, ono zato jer je takvo ime teško zaboraviti kad ga jednom zapamtite. Sirimavo je bila prva premijerka jedne suverene države u suvremenoj povijesti: Prije nje su postojale državne poglavarice, vrlo moćne carice i kraljice nisu bile nikakva rijetkost, ali Cejlon, danas punim imenom Demokratska socijalistička republika Šri Lanka, je prva zemlja koja je napravila taj, eto, veliki koraka za ženska prava, iako se zapravo radilo o nekoj vrsti dinastičkog nasljeđivanja supruga, također premijera.
1961., na Prvoj konferenciji Pokreta nesvrstanih u Beogradu, ona je predstavljala Cejlon, koji je nešto ranije, 1948., dobio neovisnost od Engleza. No da nije bilo napada na kršćane, ili kako “politički korektni” poput Obame i Hillary vole reći “štovatelje Uskrsa”, Šri Lanka bi bila jedna poprilično zaboravljena zemlja, koja se spominje samo u turističkim prospektima. A za zemlje poput Šri Lanke, to je dobro, jer kad ne čujete za njih, to znači da tamo nema rata. Kad se pojave na CNN-u, to je obično zato jer se puca.
Tamilski separatizam obilježio je početak stoljeća
A na Šri Lanki se i te kako pucalo. Građanski rat je trajao preko četvrt stoljeća i završio je prije deset godina, pobjedom vladinih snaga nad “Oslobodilačkima tigrovima Tamilskog elama”. A to ima veze sa Sirimavo. Taj rat, iako na Šri Lanki ima budista (70%), hindusa (12,5%), muslimana (10%) i kršćana, začudo, nije bio vjerski nego etnički, odnosno plemenski – no on ipak, posredno, ima veze s vjerom. Tamili, koji ne žive samo u Šri Lanki nego i u Indiji iz koje su doselili, i kojih je oko 15% stanovništva, su pretežno hindusi, dok su većinski Sinhalezi koji čine oko tri četvrtine stanovništva pretežno budisti.
Sve je počelo 1956. kad je Savezna stranka postala dominantna tamilska politička snaga, i lobirala je za unitarnu državu koja bi Tamilima i Sinhalesima dala jednaka prava, uključujući priznavanje dva službena jezika (Tamil i Sinhala) i znatnu autonomiju za Tamilska područja. Temeljem toga je potpisan pakt Bandaranaike-Chelvanayakam u srpnju 1957. godine. Kao što i ime kaže, to je bio samo sporazum između dviju osoba i nije imao zakonsku snagu.
Međutim, Sinhalezi su ubrzo nakon toga sporazum napustili sporazum. Godine 1965. potpisan je još jedan pakt, pakt Senanayake-Chelvanayakam, ali također nije proveden. Ukidanje obećanja o podjeli vlasti, pogoršanje gospodarskih uvjeta i izostanak obećane teritorijalne autonomije uzrokovali su daljnje razočaranje među Tamilima.
No pravi problemi nastaju sa Sirimavo, koja dolazi na vlast na izborima 1970. Njene socijalističke politike, bliske veze s Kinom i SSSR-om, u kombinaciji sa Sinhaleskim nacionalizmom koji se skrivao iza politike jedinstva te multietničke otočke države, se pokazao pogubnim za budućnost Šri Lanke. Ona je uvela socijalizam, nacionaliziravši ekonomiju uz ogromnu štetu za gospodarstvo, ali i ukinula dotadašnji službeni jezik, engleski, i zamijenila ga – sinhaleškim, na veliko nezadovoljstvo do tad mirnih Tamila.
Njena Ujedinjena fronta je uvela diskriminirajući sustav koji regulira upis u sveučilišta, posebno usmjeren na smanjenje udjela Tamila. Nova shema je dodijelila do 40% mjesta ruralnoj omladini prvenstveno iz područja Sinhalese, a Vlada je to proglasila mjerama “afirmativne akcije” odnosno, danas bi se reklo, “pozitivnom diskrimimacijom”. Od tamilskih se studenata tražilo da postignu više ocjene od studenata Sinhalesa da bi dobili mjesto na svuečilištu. Slična politika usvojena je za zapošljavanje u javnom sektoru, ostavljajući manje od 10 posto radnih mjesta u državnoj službi dostupnih Tamilima, odnosno onima koji govore tamilski. Savezna stranka se protivila takvoj politici, a Chelvanayakam je podnio ostavku u listopadu 1972. godine. Novi ustav iz 1972., kojim je Cejlon preimenovan u Šri Lanku, dodatno je pojačao osjećaj diskriminacije za Tamile: Njime je priznata je supremacija Budizma, i socijalizam kojem su naginjali uglavnom slabo obrazovani Sinhalezi, za razliku od obrazovanijih Tamila.
Sukob oko – obrazovanja
Ovdje treba ponovo naglasiti pozadinu važnosti obrazovanja za Tamile: Oni su, kako smo naveli, nastanjavali lošu i neplodnu zemlju, ali su još otkad su Portugalci, kao kolonizatori, uveli škole bili najobrazovanija skupina na otoku, i najbogatija i najprosperitetnija.
Portugalci su doveli franjevce i isusovce, koji su osnovali 41 župnu školu, te tri franjevačka i dva isusovačka sveučilišta. Obrazovanje stanovnika otoka bio je primarni fokus Portugalaca. Nizozemci, koji su uslijedili, zamijenili su katoličke župne škole školama povezanim s nizozemskom reformiranom crkvom. Stanovnici Šri Lanke brzo su shvatili da, ako žele dobiti posao u javnoj službi, moraju se preobratiti na protestantsku vjeru. Kada su Britanci okupirali Šri Lanku, odgovornost za obrazovanje prebacili su kršćanskim misionarskim društvima koja su promicala obrazovanje orijentirano na zapad, dok su tradicionalnim školama, poput budističkih hramskih, uskraćene državne obrazovne potpore. Hinduistički Tamili, koji su se u velikom broju preobratili na kršćanstvo i školovali se u engleskim školama, su imali najviše koristi od toga.
Kršćani, najmanja manjina na otoku, uglavnom Tamili katolici i nešto Sinhaleza, povijesno su najbolje obrazovani. Godine 1901. otprilike 55 posto kršćanskih muškaraca bilo je pismeno, u usporedbi sa samo 35 posto budističkih, 34 posto muslimana i 26 posto hinduskih. Među kršćanskim ženama 30 posto bilo je pismeno, u usporedbi s 5 posto među budističkim ženama, 3 posto među muslimanskim ženama i 2,5 posto među hinduističkim ženama, što govori i o većem stupnju ravnopravnosti muškaraca i žena među kršćanima.Do 1921. godine, za samo 20 godina, stopa pismenosti među muškim stanovništvom otoka porasla je na 66 posto za kršćane, 50 posto za budiste, 45 posto za muslimane i 37 posto za hinduse.
Zavist spram Tamila
Kada je stekla neovisnost 1948. godine, Šri Lanka je imala stopu pismenosti od 57,8 posto, tada najvišu među azijskim zemljama. No neovisnost nije eliminirala percepciju među većinom Sinhalesea da je britanska vladavina favorizirala tamilsku manjinu koja govori engleski i koja je imala koristi od boljeg obrazovanja, što je dovelo do njihovih viših prihoda i vrijednijih karijera. Tamili su stoljećima koristili obrazovanje kako bi poboljšali svoj društveni status, jer je tamilska regija u sjevernoj i istočnoj Šri Lanki sušna i neplodna u usporedbi s ostatkom otoka i neprikladna za poljoprivredu. Prosperitet Tamila je ovisio o obrazovanju. Pod britanskom vlašću tamilska je manjina zbog višeg obrazovanja imala brojne dobre položaje u vladi i sveučilištu, većina ih je pored materinjeg jezika govorila engleski za razliku od Sinhaleza, a tamilske su regije bile bogatije od ostatka zemlje, što je dovelo do zavisti među većinskim Sinhalezima koji su pokušali to promijeniti socijalističkim metodama, ali i do radikalizacije Tamila.
Godine 1973. zahtjev tamilskih stranaka za regionalnom autonomijom zamijenjen je zahtjevom za posebnom državom zvanom Tamilski Eelam. Dvije godine kasnije, 1975. godine, sve tamilske političke stranke su se spojile i postale poznate kao Tamilski ujedinjeni oslobodilački front (TULF), a stranka jednoglasno usvaja “Vaddukodai rezoluciju”. Ona tereti sinhalesku vladu da je, koristeći ustav iz 1972. godine, “oduzela tamilski teritorij, jezik, državljanstvo, ekonomski život, mogućnosti zapošljavanja i obrazovanja time uništavajući sve atribute nacionalnosti Tamilaca. ” Rezolucija je nadalje pozvala na “Slobodnu, suverenu, sekularnu socijalističku državu Tamil Eelam”.
Jačanje separatizma
Tamili, koji su desetak godina prije glasali za ujedinjenu državu, sad redom glasaju za separatistički TULF koji postaje najjača oporbena stranka; TULF je, međutim, i dalje vjerovao u miroljubive i parlamentarne načine postizanja rješenja. Bili su otvoreni za mirne pregovore i odlučili raditi na političkom dogovoru s predsjednikom J.R. Jayewardeneom. No 1983. je usvojen amandman ustava koji je zabranio je zagovaranje zasebne države čak i mirnim putem. Stoga je TULF izbačen iz parlamenta zbog odbijanja polaganja prisege: Iste godine počinje rat koji će odnijeti živote sto tisuća civila, i koji će završiti tek 2009. godine, slomom tamilske države na sjeveru.
A rat nije počeo iz čista mira. Počeo je nečim što je jako malo poznato, a to je pogrom Tamila kojeg su pokrenuli radikalni ministri Sinhalezi u vladi Šri Lanke, poznat kao „Crni srpanj“. Sve je zapravo nevjerojatno nalikovalo na 1991. u Hrvatskoj: Vojska, u kojoj su dominirali Sinhalezi, je krenula u „etničko čišćenje“, protjerivanje Tamila iz njihovih kuća u Colombu, glavnom gradu Sri Lanke. Kuće su paljenje, žene skidane do gola i silovane na ulici, starci i djeca ubijani, a vojska je Sinhalezima dijelila benzin da pale kuće Tamila. Ono što je zastrašujuće je da su do tada Sinhalezi i Tamili živjeli zajedno, družili se, i Tamili su imali povjerenja u svoje susjede Sinhaleze. No u trenutku, s dolaskom vojske, velika većina Sinhaleza se pretvorila u mučitelje i ubojice svojih dojučerašnjih „komšija“: Palili su ih žive u automobilima, čak i u zatvorima su Sinhalezi pobili pedesetak Tamila s kojima su dijelili ćelije. Lov na Tamile je bio otvoren: Tamili su nakon toga, jasno, krenuli u otvoreno rat protiv vlade. Svijet je malo znao o crnom srpnju, ali je kasnije puno saznao iz medija o tamilskim separatistima i njihovom terorizmu, pa su tako za svjetsku javnost samo Tamili ispali negativci. Mi Hrvati smo, srećom, izbjegli takav razvoj događaja koji je i nama planiran.
Jedan od ključnih trenutaka rata nije niti vezan izravno za Šri Lanku – a to je ubojstvo bivšeg premijera Indije Rajiva Gandhija, od strane žene-samoubojice koja je pripadala Tamilskim tigrovima. Indija se, naime, 1987. izravno umiješala u rat, pomažući tamilske pobunjenike kad su ovi bili pred slomom; Šri Lanka i Indija iste godine održavaju pregovore, u kojima s indijske strane sudjeluje premijer Rajiv Gandhi a sa strane Šri Lanke predsjednik Jayewardene. Prema tom sporazumu, vlada Šri Lanke dala je niz ustupaka Tamilskim zahtjevima, uključujući prijenos dijela ovlasti vlade na pokrajine, spajanje – podložno kasnijem referendumu – sjeverne i istočne pokrajine u jednu pokrajinu, te službeni status za tamilski jezik. (ovo je doneseno kao 13. amandman na Ustav Šri Lanke). Indija je pristala uspostaviti red na sjeveru i istoku kroz Indijske mirovne snage (IPKF) i prestati pomagati tamilskim pobunjenicima. Militantne skupine, uključujući LTTE, iako su se u početku oklijevale, pristale su predati svoje oružje IPKF-u, koji je u početku nadzirao prekid vatre i razoružanje militantnih skupina.
Potpisivanje Indo-Lanka sporazuma, ubrzo nakon izjave predsjednika J.R.Jayawardenea da će se boriti protiv Indijanaca do posljednjeg metka, dovelo je do nemira na jugu. Dolazak IPKF-a koji preuzima kontrolu nad većinom područja na sjeveru zemlje omogućio je Vladi Šri Lanke da prebaci svoje snage na jug (u indijskim zrakoplovima!) kako bi ugušio prosvjede. To je pak dovelo do pobune na jugu, koja je tijekom sljedeće dvije godine odnijela brojne živote.
Sporazum Vlade i Tigrova protiv Indije
Iako je većina tamilskih militantnih skupina položila svoje oružje i pristala tražiti mirno rješenje sukoba, Tigrovi su odbili razoružati svoje borce. U želji da osigura uspjeh sporazuma, Indijske snage IPKF su potom pokušale silom slomiti Tigrove i završile kao strana u sukobu, iako su trebali biti posrednik. IPKF je optužen za brojne zločine od strane skupina za ljudska prava, pa čak i unutar indijskih medija. Istodobno, Sinhalesi se protive nastavku indijske prisutnosti na Šri Lanki. To je dovelo do poziva Šri Lanke da Indija napusti otok, a vlada je navodno sklopila tajni dogovor s Tigrovima koji je kulminirao prekidom vatre. Međutim, Tigrovi i Indijske snage se i dalje sukobljavaju, a u travnju 1989. vlada Ranaseshe Premadasa naredila je vojsci Šri Lanke da tajno preda pošiljke oružja svojim dojučerašnjim najvećim neprijateljima – Tigrovima -kako bi se borili s IPKF-om i njegovom satelitskom Tamilskom nacionalnom vojskom (TNA), sastavljenom od tamilskih hindusa koji se uglavnom protive tamilskoj nezavisnosti. Ako zvuči komplicirano, to je zato jer je.
Gandhi je odbio ukloniti IPKF iz Šri Lanke. Međutim, nakon poraza na indijskim parlamentarnim izborima u prosincu 1989., novi premijer V.P. Singh je naredio povlačenje IPKF-a, a njihov posljednji brod napustio je Šri Lanku 24. ožujka 1990. godine. 32-mjesečna prisutnost IPKF-a u Šri Lanki rezultirala je smrću 1200 indijskih vojnika i više od 5000 Šri Lanke. Trošak intervencije procijenjen je na više od 10,3 milijarde funti.
No 1991. godine, Thenmozhi Rajaratnam, bombašica samoubojica, ubija bivšeg premijera Rajiva Gandhija, da li u znak osvete ili iz straha da bi se on mogao vratiti na vlast i ponovo inducirati IPKF, kojeg je vođa Tigrova Prabhakaran nazvao “sotonskom silom”. Kako god indijski je sud utvrdio da su Tigrovi iza atentata. U intervjuu iz 2006. godine, ideolog Tigrova Anton Balasingham izrazio je žaljenje zbog atentata, iako je odbio prihvaćati odgovornost. Indija je nakon atentata ostala vanjski promatrač sukoba.
Muslimani protiv svih ostalih
A gdje su u tom sukobu muslimani? U ranim godinama tamilske političke borbe, tada prvenstveno za pravo na svoj za jezik, muslimani u Šri Lanki, kao ljudi koji govore tamilski jezik, poistovjećuju se s tamilskim narodom i sudjeluju u toj borbi. Čak i u ranim godinama rata za neovisnost, dio muslimanske mladeži se pridružio militantnim grupama Tamila. Međutim, unatoč tome što su grupa koja govori tamilski, kod muslimana je vjerski identitet prevladao kao primarni identitet, naročito nakon revolucije u Iranu koja je onzačila buđenje Islama u svijetu. Oni su smatrali da će, ako se postigne cilj, osnivanje Tamilskog Eelama kao države, oni biti “manjina, u manjinskoj državi”, te se Muslimanski kongres snažno usprotivio ideji neovisnosti Tamila. Situacija je dodatno pogoršana stvaranjem muslimanske straže od strane vlade Šri Lanke, što je dovelo do nasilnih sukoba i incidenata između njih i Tamila.
Tamili reagiraju protjerivanjem muslimana: Prvo u Chavakacheriju, gdje je protjerano 1.500 ljudi. Nakon toga su mnogi muslimani u Kilinochchiju i Mannaru bili prisiljeni napustiti domove. U Jaffni, kamioni Tigrova su vozili ulicama i naredili muslimanskim obiteljima da se okupe na koledžu Osmania. Tamo im je rečeno da izađu iz grada u roku od dva sata. Cijelo muslimansko stanovništvo protjerano je iz Jaffne. Većina muslimana preseljena je u okrugu Puttalam.
No muslimani su ubrzo došli u sukob i s ostalim zajednicma na Šri Lanki, a kako ista ima dugu povijest nasilja, možda napadi na crkve i nisu tako iznenađujući. Muslimana na Šri Lanki ima tek oko sedam posto, i zadnji su od zajednica koje su doselile na otok, u sedmom stoljeću, s arapskim trgovcima.
Do 8. stoljeća, arapski trgovci kontrolirali su veći dio trgovine na Indijskom oceanu, uključujući i trgovinu na Šri Lanki. Kada su Portugalci stigli tijekom 16. stoljeća, potomci arapskih trgovaca – sada nazvani Šri Lankanski Mauri – našli su se na udaru kolonista koji su im uništili naselja, skladišta i trgovačke mreže Šri Lanke. Sinhalski vladar kralj Senarat iz Kandyja – dao je utočište nekim muslimanima u središnjem gorju i istočnoj provinciji, Šri Lanki.
Tijekom 18. i 19. stoljeća javanski i malezijski muslimani koje doveli nizozemski i britanski vladari, koji su zamijenili Portugalce, doprinijeli su rastućem muslimanskom stanovništvu u Šri Lanki. Dolazak muslimana iz Indije tijekom 19. i 20. stoljeća, također potican od Britanaca, je pridonio rastu islama u Šri Lanki. Najvažnije, pakistanski i južnoindijski muslimani uveli su radikalne smjerove islama u Šri Lanku, iako se većina muslimana na otoku i dalje pridržava tradicionalne prakse sunitskog islama.
Danas su muslimani na otoku u ratu s manje-više svima, i budistima i hindusima i kršćanima, i Tamilima i Sinhalezima. Izgleda da napadi na crkve, ipak, imaju malo veze s poviješću otoka. Naime, primarni antagonizam šrilankanskih musimana nije s kršćanima, nego s budističkom većinom. Do sad su muslimani na otoku uglavnom uništavali budističke statue, a kršćani su uostalom do sad bili najmanje upleteni u vjerske sukobe na otoku, koji su uglavnom bili na relaciji tamilski hindusi – muslimani i sinhaleski budisti – muslimani. Ciljanje kršćanske zajednice, koja je najmalobrojnija na otoku, kao i opseg napada, ukazuje da je i Šri lanka postala bojište globalnog džihada i anti-kršćanskih politika.
Odustajaje od socijalizma kao motor napretka
No osim vjerskih i nacionalnih sukoba, Šri Lanku obilježava i razmjerno solidna ekonomija, s rastom od oko 5-6 posto godišnje zadnjih tridesetak godina unatoč tome što je zemlja 2001. zbog prezaduženosti bila na rubu bankrota. Kako to ako je zemlja socijalistička?
Odgovor je da nije, samo se tako zove. Šri Lanka je demokratska, a socijalističke politike su počeli napuštati još krajem sedamdesetih godina. Godine 1977. Colombo je napustio ekonomsku politiku državne regulacije i trgovinsku politiku supstitucije uvoza domaćim prozvodima zamijenio tržišno orijentiranom politikom i izvozno orijentiranom trgovinom. Šri Lanka danas najmanje zarađuje od plantaža, koje su ne tako davno nosile cijeli izvoz, a najviše od bankarstva, osiguravajuće industrije i turizma, te tekstilne industrije.
Nakon odbacivanja socijalističkih politika gospodarstvo se oporavilo te je zemlja napredovala unatoč građanskom ratu, i to po visokoj stopi od 5-6 posto godišnje u prosjeku. Iako je još razmjerno daleko od razvijenih zemalja, pretpostavlja se da bi kao prva u regiji mogla ući u taj krug: Problem je prije svega korupcija kao posljedica ostataka nacionalizirane privrede, odnosno dijela koji nije privatiziran. Udio investicija u BDP-u kreće se oko 31%, od čega su 24% ulaganja u privatni sektor, a samo 5% je javnih investicija (ili državnog kapitala) i 2% putem izravnih stranih ulaganja što govori da je ono „socijalistička“ ipak samo riječ u imenu države, ali i da stranci i dalje izbjegavaju ulagati u Šri Lanku.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
