Mir na Balkanu ponovno je ugrožen. Vlade Europske unije moraju se suočiti sa srpskom vladom prije nego što bude prekasno, napisali su u svom osvrtu u utorak u The Guardianu Daniel Cohn-Bendit, koji je bio predsjedavajući Zelene skupine u Europskom parlamentu; Timothy Garton Ash profesor europskih studija na Sveučilištu Oxford; Ireneusz Pawel Karolewski profesor političke teorije i studija demokracije na Sveučilištu Leipzig; te Claus Leggewie profesor na Sveučilištu Gießen. Oni su analizirali Europsku uniju kakva je bila prije rata, kakva je sada, te kakva bi, po njihovu mišljenju, trebala biti nakon rata u Ukrajini.
Jedan “zeleni” političar i tri profesora napisali su:
Nedavni europski summit u Versaillesu propustio je veliku priliku: pokrenuti, na simboličnom mjestu, novi poslijeratni poredak Europe. Mi nismo sanjari; znamo da pridruživanje Europskoj uniji nije šetnja u parku i da se za Ukrajinu u načelu primjenjuju iste procedure kao i za zemlje kandidate na Balkanu. Ali postojala je prilika za osnivanje političke unije koja bi premostila jaz između labavije veze i punopravnog članstva. Umjesto toga, europski čelnici postupili su kao da su redovite mirnodopske procedure EU-a još uvijek prikladne u ekstremnom slučaju rata u Europi. Projekt slobode i mira ustupio je mjesto EU-ovim birokratima i dužnosnicima.
> EP: Duboko žalimo što se Srbija se nije pridružila sankcijama EU-a protiv Rusije
Ojačati zaštitu baltičkih država
Ali Europska unija više nije gospodarska unija kao što je bila posljednjih godina. Vladimir Putin ju je nenamjerno pretvorio u normativni i institucionalni savez iz godina njegovog osnivanja. To bi opet trebala postati, jer sada zadatak nije samo zaštiti Ukrajinu od ruske agresije, nego i ojačati zaštitu novijih članica, posebno baltičkih država, te uključiti u to sve one države koje žele u EU. Zaštita. Ono što je potrebno je “prošireni Weimarski trokut” (koji od 1991. povezuje Njemačku, Francusku i Poljsku). Time bi se posebna pozornost posvetila regionalnom širenju sigurnosne dimenzije unutar EU-a. Njemačka, Francuska, Poljska i baltičke države moraju stupiti u čvršću suradnju u sigurnosnoj politici, po potrebi i na području nuklearnog odvraćanja.
Ujedinjeno Kraljevstvo se mora ponovno približiti europskoj političkoj zajednici, udruzi koju je Brexit neoprezno protratio. Ali jača zaštita od Rusije znači i da se Putinovim trojanskim konjima, poput Mađarske Viktora Orbana i Srbije Aleksandra Vučića, treba odlučnije suprotstaviti. To prije svega postavlja pitanja o provođenju temeljnih zakonskih obveza članstva Mađarske u EU-u i daljnjeg statusa Srbije kao zemlje kandidata za članstvo u EU-u.
“EU je ignorirala provokacije Kremlja”
Putin je dao nacrt za takve sramotne manevre pred našim očima od 2008. u slučaju Gruzije, a od 2014. u Ukrajini. EU je na to zažmirila, ignorirajući provokacije Kremlja i manevre razdora protivnika europskog jedinstva, od Marine Le Pen do Orbána. Dok je Putin pomno pripremao svoje planove napada, energetska ovisnost Europe dramatično se povećala, a njemačka potrošnja za obranu smanjila. Sve su to aktivno promovirali, ne samo u Njemačkoj, politički akteri na prvoj liniji unatoč jasnim dokazima ruskog neoimperijalizma. To danas stvara posebnu obvezu.
Europski građani sada su čuli pucnjeve ispaljene u bijesu, a njihove vlade ponovno stoje bliže jedna drugoj u obrani demokratskih vrijednosti i institucija. Zajedno su odlučili o sankcijama Rusiji i isporuci oružja Ukrajini, ali ne mogu spriječiti stradanje ukrajinskog civilnog stanovništva. Kao što su sankcije i isporuke oružja trebale doći, najkasnije, kada je ruska vojska 2021. raspoređena na granice Ukrajine, ne smijemo sada čekati u slučaju Bosne i Hercegovine dok i tamo ne bude prekasno.
O Bosni i Hercegovini
Zagovarali smo 1992. da Europa poduzme odlučnu akciju za opkoljeni grad Sarajevo, uzalud. Tek je genocid tada pokrenuo zakašnjelu intervenciju, nakon koje nije uslijedio stabilan poredak na Balkanu. Danas bi EU trebao biti budniji i očitovati svoju jasnu namjeru uključiti Bosnu i Hercegovinu u političku zajednicu koja uključuje pomoć protiv mogućih provokacija i agresije. Trebala bi podržati savez koji upozorava srpske separatiste i obvezuje Hrvatsku, poput Slovenije, da podrži Federaciju Bosne i Hercegovine i da sudjeluje u stabilnom poslijeratnom poretku na cijelom Balkanu. Srpska vlada mora shvatiti da će njezina opcija za pridruživanje EU-u biti izgubljena ako ugrozi nesigurni mirovni poredak na Balkanu. Putinov projekt “ruskog svijeta” imao je slavnu preteču u “srpskom svijetu” Slobodana Miloševića u kojem su sunarodnjaci iz Bosne i Crne Gore trebali biti dovedeni kući u matični imperij, baš kao što su dovedeni etnički Rusi na Krimu i u regiji Donbasa 2014. Miloševićev san je slavno završio na međunarodnom kaznenom sudu.
Srbi u Banjoj Luci i Beogradu moraju odlučiti na čijoj su strani
Srbi u Banjoj Luci i Beogradu moraju odlučiti čijoj će strani pripadati. Milorad Dodik, čelnik bosanskih Srba, odbio je sankcije Rusiji, a ruske (i kineske) zainteresirani strane dolaze i odlaze iz Beograda. Jasan signal Bosni i Hercegovini, kao i Crnoj Gori, članici NATO-a, pokazao bi da se ove dvije države ubrajaju u dio demokratskog svijeta i da pripadaju proširenoj europskoj zajednici. Napori da se izborni zakoni i državna uprava prestanu zasnivati na etničkoj proporcionalnosti sve više odjekuju u bosanskohercegovačkom civilnom društvu. Posebno među mlađom generacijom kojoj etnički nacionalizam ne nudi nikakve šanse za mir i prosperitet.
Na taj način Putin može završiti nehotice jačanjem Europske unije.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
