Bill Roggio, američki vojni analitičar i urednik časopisa The Long War Journal, komentirajući rat u Ukrajini, ustvrdio je da želje javnosti imaju prednost pred stvarnošću u oblikovanju percepcije Zapada o ratu u Ukrajini. Simpatije prema brojčano slabijim braniteljima Kijeva dovele su do preuveličavanja ruskih neuspjeha, nerazumijevanja ruske strategije, pa čak i neutemeljenih tvrdnji psihoanalitičara amatera da je Vladimir Putin izgubio razum, piše Roggio u svome osvrtu za Daily Mail.
‘Profesionalcima u Pentagonu zamagljene prosudbe’
Trezvenija analiza pokazuje da je Rusija možda dobila snažan udarac, ali je uvijek imala dobro osmišljene planove za daljnje napade ako se njeni početni potezi pokažu nedostatnima. Svijet je i prije podcjenjivao Putina i te su pogreške dijelom dovele do ove tragedije u Ukrajini. Moramo biti bistrih očiju sada kada je rat u tijeku, ali čak i profesionalci u Pentagonu dopuštaju da im suosjećanje s Ukrajincima zamagli prosudbe.
Samo dva dana nakon ruske invazije na Ukrajinu, službenici američkog ministarstva obrane brzo su ustvrdili da je neuspješno zauzimanje Kijeva u prvim danima rata bilo ozbiljan ruski neuspjeh. Izvješća Ministarstva obrane implicirala su da je ruska ofenziva znatno kasnila ili da je čak propala jer glavni grad nije pao. Ali američki čelnici trebali su naučiti obuzdati svoja očekivanja nakon katastrofalnog povlačenja iz Afganistana. Još jednom, američki i zapadni dužnosnici upadaju u zamku nerazumijevanja neprijatelja i njegovih ciljeva.
Navodno je Putin vjerovao da će ukrajinska vlada pasti čim ruske trupe pređu granicu i krenu prema Kijevu, te da je operacija propala jer se to nije dogodilo. Putin se svakako nadao brzoj pobjedi, ali očito se nije oslanjao na sam nagli upad u Ukrajinu kao jedini plan za uspjeh. Umjesto toga, ruska vojska bila je spremna zauzeti zemlju silom ako brzi udar i obezglavljivanje vlasti u Kijevu ne uspije.
Tko se sjeća Iraka 2003. ne treba biti iznenađen
Ovakav plan trebao bi biti poznat Amerikancima koji se sjećaju invazije na Irak 2003. godine. U prvim satima rata, američko ratno zrakoplovstvo pokrenulo je svoju kampanju ”šoka i strahopoštovanja” u pokušaju da ubije Saddama Husseina i druge ključne vođe te sruši vladu. Saddam je preživio, ali je američka vojska bila potpuno spremna za nastavak kopnenog napada.
Pogled na rusku vojnu ofenzivu pokazuje da je postojao plan za invaziju punog razmjera, koji Rusija sada provodi. Konvencionalno, mehanizirano ratovanje je poduhvat koji zahtijeva vrijeme i resurse, a operacija ovog opsega nije kratkotrajna. Ruska ofenziva se odvija na četiri odvojena fronta. Na petom frontu, u istočnoj Ukrajini, koju je Putin proglasio neovisnom prošloga tjedna, ruske snage vezuju ukrajinske trupe koje su potrebne drugdje. Glavnina ruskih snaga napreduje prema jugu od Bjelorusije do Kijeva. Te snage, uključujući zračne, mobilne i izviđačke trupe, bile su angažirane s ukrajinskim postrojbama izvan Kijeva od početka rata.
Ogromna kolona ruskih vojnika, duga šezdesetak kilometara, nalazi se samo tridesetak kilometara sjeverno od Kijeva i vjerojatno će se okupiti kako bi opkolila glavni grad. Ako ruske snage uspiju zauzeti Kijev i krenuti dalje prema jugu kako bi se povezale sa snagama na krimskom frontu, čime bi se Ukrajina podijelila na dva dijela, to bi bio veliki udarac za vladu ukrajinskog predsjednika.
Cilj je presjeći Ukrajinu na dva dijela
Ono što je važnije od nekoliko neuspjeha jest da su ruske snage ušle stotinjak kilometara na neprijateljski teren u manje od tjedan dana i da su sada na periferiji glavnog grada.
To nije znak neorganizirane, loše pripremljene i neuspjele ofenzive. Prodor prema jugu od Bjelorusije prema Kijevu podržava još jedna ruska kolona, koja je krenula s istoka u blizini Kurska. Ako se ova kolona uspije povezati s ruskim postrojbama u blizini Kijeva, obuhvatit će ukrajinske snage na većem dijelu Černihova i Sumija, lišavajući ukrajinsku vojsku prijeko potrebnih vojnika i ratnog materijala potrebnog negdje drugdje, te odsjeći vladu od dvije sjeverne pokrajine.
Dalje na istok, ruske snage pokrenule su široku ofenzivu usmjerenu na Harkiv, drugi najveći grad u Ukrajini, koji je sada pod opsadom. Na jugu su ruske snage, potpomognute amfibijskim napadima iz Azovskog mora, ušle u Ukrajinu s Krima. Na ovoj fronti, ruske snage su se razgranale duž dvije glavne osovine, jednoj sjeverozapadno duž rijeke Pivdennji Buh, a drugu sjeveroistočno duž obale i unutrašnjosti prema regiji Donbas, koju je Rusija proglasila neovisnom neposredno prije invazije. Ako se ruske kolone s bilo koje južne fronte budu mogle povezati sa snagama koje su sjevernije, odsjekle bi mnoge ukrajinske trupe od pojačanja – jedna od dvije kolone već je napredovala otprilike 250 kilometara. Ruski generali često su birali zaobići mjesta i gradove koji se snažno protive i izoliraju ih kako bi se kasnije nosili s njima.
Advance of Russian troops.#AFPgraphics maps of Ukraine comparing areas under Russian control as of February 24 to March 2 at 2000 GMT pic.twitter.com/YcAozvV9EE
Tekst se nastavlja ispod oglasa— AFP News Agency (@AFP) March 3, 2022
‘Putinovi postupci su hladni i proračunati’
Postoje izvješća da su ruske snage pojačale napade na civile, posebice u Harkivu. Trenutno su topnički i raketni napadi tamo ograničeni, možda da bi se građanima poslala poruka kao upozorenje na ono što može uslijediti.
Čini se da Putin želi Ukrajinu uzeti netaknutu, ali neće oklijevati povećati razinu brutalnosti ako bude potrebno. Sustavna priroda ruskog napada u suprotnosti je s nagađanjima da je Putin izgubio razum. Nitko ne zna sa sigurnošću, ali čini se da su Putinovi postupci hladni i proračunati. Tvrdnje da je njegova odluka o invaziji na Ukrajinu oblik ludila zapravo je izgovor za ignoriranje Putinovih vjerojatnih motiva i budućih postupaka. Strateški gledano, Putinovo napredovanje u Ukrajini počelo je prije više od deset godina, kada je izvršio invaziju i balkanizirao Gruziju priznavanjem marionetskih režima Kremlja u regijama Abhazije i Južne Osetije.
‘Rusija je u prednosti skoro u svemu’
Nema sumnje kako je očekivao da će Zapad uvesti diplomatske i gospodarske sankcije, kojima su američki i europski čelnici prijetili. Možda je pogrešno procijenio ukrajinski otpor i intenzitet otpora Zapada, ali to ne znači da je lud ili da nije razmotrio mogućnosti i bez obzira na to odlučio pokrenuti invaziju. Ostaje za vidjeti hoće li njegov plan uspjeti ili propasti, ali jasno je da je na snazi postojao plan za invaziju na Ukrajinu i da se taj plan provodi od prvog dana.
Ukrajinski vojnici vode hrabru borbu suočeni s moćni protivnikom i teškim uvjetima. Rusija je u većini stvari, ako ne i u svemu u prednosti. Napala je Ukrajinu iz tri različita smjera. Ruska vojska ima odlučnu prednost u ljudstvu, kao i zračnu, pomorsku i oklopnu nadmoć. Ima ogromna sredstva za korištenje. Dok Ukrajina ima potporu većeg dijela međunarodne zajednice, koja joj daje oružje, na koncu se ipak bori sama.
Vjerovanje da se ruski napad ne odvija dobro može nam pomoći da se osjećamo bolje, ali je u suprotnosti s činjenicama. Ne možemo pomoći Ukrajini ako ne možemo biti iskreni prema njezinoj nevolji – napisao je Bill Roggio u analizi za Daily Mail.
