Nakon višegodišnjeg boravka u Berlinu, kineski umjetnik Ai Weiwei sada živi u britanskom Cambridgeu. Radnja njegovog novog filma „Coronation” odvija se u kineskom Wuhanu za vrijeme izbijanja pandemije koronavirusom i blokade grada.
Filmski materijal su snimili sami žitelji Wuhana. Materijal pokazuje kojom žestinom i brutalnošću je kineska država provela blokadu i karantenu grada koja je trajala do kraja travnja.
U pisanom ekskluzivnom intervjuu za DW Ai Weiwei svjedoči o nastanku filma kao i posljedicama pandemije po društvo.
DW: Koja je bila Vaša motivacija pri nastanku ovog filma?
Ai Weiwei: Kao i kod mnogih mojih aktivnosti, motivacija pri radu na „Coronation” je bio pokušaj dubljeg pogleda na jedan novi i nepoznati događaj. Tako sam postupio i nakon potresa u Sečuanu 2008. i nakon izbjegličke krize 2015. Sada sam želio kineski narod razumjeti iz prve ruke i iskusiti kako reagiraju na koronavirus. Pod ovakvim dramatičnim uvjetima možemo bolje razumjeti kako funkcionira politika, ali i čovječnost jednog društva.
>Koju ulogu u skrivanju istine o koronavirusu ima KP Kine?
>Njemačka tajna služba presrela komunikaciju Kine i Svjetske zdravstvene organizacije
DW: Koji je najveći izazov pri snimanju jednog filma ako niste na licu mjesta?
Današnjom tehnologijom je moguće snimati film na daljinu. Najveći izazov za redatelja je pronalaženje koncepta prilikom približavanja temi.
U filmu se vidi kako mladi, medicinske sestre i liječnici i drugi pripadnici medicinske branše u roku od nekoliko dana bivaju dopremani u Wuhan. Kina je vjerojatno jedina zemlja koja može ovakvom brzinom i s ovakvim elanom ostvariti tako nešto. U filmu je vidljivo kako je država stvorila infrastrukturu uključujući i poljske bolnice i kako je opskrbila „bojišnicu” potrebnom opremom. Ovi detalji su me iznenadili, ali su istodobno i duboka spoznaja o ponašanju ljudi pod kontrolom autoritarnog režima.
Film također pokazuje kako se jednom građevinskom radniku, koji je u Wuhan stigao kako bi pomogao pri uspostavljanju krizne infrastrukture, onemogućava napuštanje grada. On se pokušava probiti kroz razne birokratske prepreke kafkijanskih razmjera. Kasnije smo nažalost saznali da se Meng Liang uspio izvući iz Wuhana i doći do svoje obitelji, ali da se objesio zbog financijskih neprilika u koje je upao. Tragična i banalna priča o životu u ovim vremenima.
DW: Kako ste postigli sigurnost za ljude koji su za Vas snimali u Wuhanu?
Ne mogu jamčiti za ničiju sigurnost. Doduše dnevno sam davao uputstva, ali svatko je imao izbor snimati na način na koji sam smatra sigurnim. Svi su dobili potrebnu medicinsku zaštitu i bili upoznati s potrebnim medicinskim protokolima. Unatoč tomu je za snimatelje bilo vrlo opasno. Zato smo ih zamolili da nam materijal svakodnevno šalju preko interneta kako bi ga zaštitili. Većina snimatelja su amateri koji su po prvi put radili na jednom filmu.
DW: Često ste kritizirali Kinu zbog stroge politike. Što trenutno najviše zamjerate službenom Pekingu?
Kina je kao autoritarna država jednu tako izazovnu situaciju kao što je pandemija savladala vrlo učinkovito. Pritom je Peking ljudska prava, prava pojedinca, privatnu sferu i osobnu volju pojedinaca stavio pod snažan pritisak. Zapravo je Kina prisvojila sva individualna prava i tako ojačala svoju moć. To je zapravo temeljni karakter munjevitog razvoja ove nacije i u posljednjih 30 godina je to dobro funkcioniralo.
Istodobno je Kina stvorila društvo koje nema povjerenja, vladajuća stranka nikada nije dobila potvrdu svog naroda na izborima, nego je svoju legitimnost izborila policijskim snagama, žestokom propagandom i ograničavanjem informacija. Kineska država i stanovništvo nemaju povjerenja jedni u druge, ali državu se mora slušati jer ima kontrolu u svojim rukama koju provodi kroz zakone i sredstva prisile.
DW: Je li možda moglo biti neke primjerenije reakcije na izbijanje pandemije od blokade grada?
Blokiranje Wuhana je bila ispravna odluka. U Kini postoji još oko 100 gradova ove veličine. Da putovi između ovih centara na počeku nisu bili presječeni, imali bismo humanitarnu katastrofu. No istodobno se nije smjelo dogoditi da se ljudima doslovno zaključavaju vrata, da se ljude privodi ili da se skriva prava istina. To je izazvalo veliku paniku.
Vlasti su, prije nego li su blokirale Wuhan 23. siječnja, dva mjeseca znale da se zaraza prenosi s čovjeka na čovjeka te su skrivale broj zaraženih i broj umrlih.
DW: Koje su vaše najveće brige kada govorimo o promjenama koje će izazvati pandemija?
Vrlo sam pesimističan glede očekivanja da ćemo nešto naučiti. Mislim da će se stvari ponovno normalizirati, ljudi će jednostavno skinuti maske i baciti ih u smeće. Ne vjerujem da će čovječanstvo mnogo naučiti. Čak i ako nešto nauči, to će biti samo površno, kao što je to slučaj s Kinom.
Tekst se nastavlja ispod oglasa