Što je zapravo donio srpsko-kosovski sporazum o normalizaciji odnosa potpisan prije tjedan dana u Bijeloj kući, pod pokroviteljstvom predsjednika Trumpa i koja je njegova stvarna težina? Jesu li srpski predsjednik Aleksandar Vučić i kosovski premijer Avdullah Hoti zaista “potpisali jedno veliko ništa“, kako to vidi bivši hrvatski predsjednik Ivo Josipović? Je li Vučić ostvario još jednu “veliku srpsku pobedu“, kako uvjerava on sam? Ili je Vučić morao potpisati nešto što je tek korak do beogradskog priznanja države Kosovo, kako to tumači Hotijeva medijska potpora?
Sve te i slične ocjene srpsko-kosovskog sporazuma o normalizaciji odnosa imaju u sebi neko zrnce istine, ali promašuju cijeli smisao ovog sporazuma, piše Višnja Starešina u kolumni za Slobodnu Dalmaciju koju djelomice prenosimo.
Vučić i Hoti nisu bili pozvani u Bijelu kuću da bi iz nje izišli s riješenim srpsko-kosovskim sporom oko kosovske državnosti, već da bi SAD u izbornoj godini, uoči višemjesečnog vanjskopolitičkog vakuuma, potvrdio svoju prisutnost na Balkanu u ovoj fazi dovršavanja država nastalih raspadom bivše Jugoslavije i da bi uoči američkih predsjedničkih izbora Donald Trump u svoj bliskoistočni model rješavanja kroničnih međudržavnih sporova putem otvaranja gospodarske suradnje uvezao i srpsko-kosovski spor. Dakle, tim je sporazumom tek potvrđen novi američki pristup rješavanju (i) srpsko-kosovskog spora.
Donald Trump je njime ostvario svoje ciljeve. Srpsko-kosovski sporazum tek podcrtava njegov bliskoistočni uspjeh, novi model koji se sastoji u rješavanju izraelsko-palestinskog pitanja njegovim praktičnim zaobilaženjem, preko niza normalizacijskih sporazuma Izraela s proameričkim arapskim državama Arapskog poluotoka.
Taj proces kulminirat će 15. rujna u Bijeloj kući svečanim potpisom sporazuma o normalizaciji odnosa između Izraela i Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE), kojim će i službeno biti uspostavljeni diplomatski odnosi dviju država, nakon što se gospodarski sadržaji postignutog sporazuma već gotovo mjesec dana ubrzano provode.
(…)
Zapravo, Vučić je iz SAD-a došao s papirom u kojem potpisuje da se svrstava uz američku politiku, što je iz njegove pozicije praktički neostvarivo. A zauzvrat dobiva pojačan angažman USAID-a u Srbiji, kao pandan ruskom “humanitarnom“ centru u Nišu! I priliku da se još malo igra u Crnoj Gori.
Zato ne treba čuditi njegova predstava prigodom potpisivanja sporazuma u Bijeloj kući, kada glumi da ne zna da je dogovorio premještanje veleposlanstva u Jeruzalem i niz drugih stvari. Ili, predstava kako je iz sporazuma izbacio navodnu točku 10 o međusobnom priznanju Srbije i Kosova, koje uopće nije bilo na dnevnom redu.
Uopće se nije radilo o tome da se postigne neki povijesni pomak između Srbije i Kosova, već da SAD pokaže EU-u da Washington i dalje vodi glavnu riječ u državnom ustrojavanju Balkana, a ne ni Bruxelles ni Berlin. Druga je poruka: da nema žurbe oko trajnih rješenja na Balkanu, da je SAD-u važnije zaustaviti utjecaj Kine i Rusije nego naći trajno rješenje.
Također je već prilično izvjesno da će to novo rješenje dogovarati neki novi ljudi. Ljetos je iz procesa optužnicom za ratne zločine izbačen Hashim Thaci (bila je to EU inicijativa, ali ni Trump nije žalio). Porazom Đukanovićeva DPS-a u Crnoj Gori trasiran je njegov silazak s političke pozornice. Bosanskohercegovačka vječna trojka Dodik – Čović – Izetbegović mogli bi biti sljedeći na redu.
U tom je kontekstu razumljivo da Vučiću tako puno znači poklonjena Trumpova penkala i ključevi Bijele kuće.
No, nisam baš sigurna da će ti ključevi nagodinu otključavati Bijelu kuću. Ma tko u njoj bio. Bit će to prije – ključ za jednokratnu uporabu, zaključuje Višnja Starešina u kolumni za Slobodnu Dalmaciju.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na Slobodnoj Dalmaciji.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
