Prošlo je godinu dana otkako su ruski tenkovi prešli ukrajinsku granicu, a s njome i onu crvenu liniju koja dijeli neobjavljene osvajačke operacije od izravne vojne invazije. Vladimir Putin prozvao je to – specijalnom operacijom denacifikacije Ukrajine, piše Višnja Starešina za Slobodnu Dalmaciju.
Ruske specijalne postrojbe nisu uspjele izvršiti puč i postaviti (svoju) marionetsku vladu, tenkovi nisu stigli do administrativnog središta Kijeva gdje su trebali zapečatiti državni udar, propalo je cvijeće koje su po njima trebali radosno bacati ruski petokolonaši u ukrajinskom glavnome gradu.
(…)
Proputinovski fenomeni
No u tih godinu dana, na temi ruske agresije na Ukrajinu na vidjelo su izišle i brojne hrvatske političke specifičnosti i proputinovski fenomeni na koje vrijedi podsjetiti. Jer, tradicionalno smo zaboravljivi.
U tih prvih pet dana, kada je bilo neizvjesno hoće li Ukrajina izdržati prvi val ruske invazije i time uopće izboriti mogućnost nastavka rata za svoju slobodu, hrvatski mainstream mediji često su izgledali kao ispostava “ruskog svijeta”. Komentatori, analitičari i ostali znalci, prizivali su brzi kraj “operacije”, samo da drug Vlado makne te problematične fašistoidne likove iz Kijeva, da rat ne eskalira, podučavali nas kako treba razumjeti rusku zabrinutost, u izravnijoj verziji kako je Rusija nepobjediva…
Ako vas to podsjeća na djelovanje KOS-ovih analitičara i znalaca u vrijeme agresije Srbije i JNA u Hrvatskoj 1991., s razlogom vas podsjeća. No kako je Ukrajina odolijevala invaziji, tako su znalci počeli spremati u ormar svoje ruže za druga Putina. Ili su ih zamrznuli za drugu prigodu.
Na Putinovoj strani jedino Milanović
Postojan je na Putinovoj strani ostao jedino predsjednik države Zoran Milanović, na našu državnu sramotu. Sramota bi svakako bila manja da umjesto predsjednika države proruske pozicije prema agresiji na Ukrajinu promovira pet ad hoc stvorenih analitičara i znalaca.
No kod Zorana Milanovića taj proruski narativ očito nije samo stvar trenutačne inspiracije, već je konstanta njegova političkog djelovanja. Kao hrvatski premijer, otvorio je širom vrata ruskom utjecaju, i u energetskom sektoru, i u osvajanju strateških (bivših vojnih) nekretnina na Jadranu, a sustavno zatvarao vrata LNG terminalu na Krku. Kao hrvatski predsjednik brani Putinovu “specijalnu operaciju” i krizitira zapadni imperijalizam, gotovo jednako srčano kao Medvedev.
No ne bih rekla da Zoran Milanović to čini samo zbog vlastitih uvjerenja. Pa on uvjerenja u trenu prilagođava potrebama. Više mi to izgleda da hrvatski predsjednik podržava Putina ponajprije po zadatku stare duboke države, čiji je i sam proizvod, kao uostalom i većina aktera suvremene hrvatske političke scene, a koja već dva desetljeća nastoji reinkarnirati nesvrstanost u hrvatskoj vanjskoj politici. To njegove proruske tirade čini ozbiljnijim nego što bi bile da su samo posljedica raspoloženja i čudnovatog karaktera.
Rezime naših znalaca
Ali postoji i sljedeća linija kritike zapadne politike: sankcije nisu zaustavile rat. Ozbiljno? A je li itko rekao da će ga zaustaviti? No sankcije bitno slabe kapacitete agresorske Rusije, baš kao što su nekoć slabile kapacitete agresorske Srbije. One nisu dovoljne za poraziti velikoruski ratni projekt, ali su značajna pomoć.
Šef ukrajinske vojne obavještajne službe, general Kirilo Budanov, koji je prije godinu dana točno u sat najavio početak ruske invazije, u razgovoru povodom prve obljetnice rata, predviđa njegovo okončanje do kraja proljeća. Kako njegova predviđanja valja promatrati i kao poruku američkih obavještajnih službi, recimo da je to izvjestan rok za neko zamrzavanje sukoba i uspostavu prijelaznih aranžmana, koji će potvrditi, ali ne i odmah ostvariti ukrajinski suverenitet unutar njezinih međunarodno priznatih granica.
Pokušavam zamisliti rezime naših znalaca iz kluba nesvrstanih. Možda ovako: Sve se to moglo i bez prolijevanja krvi. Samo da su Ukrajinci imali Budu Lončara da im uvede embargo na uvoz oružja!
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
