P. Ike Mandurić: Tko je zapalio branitelja u Savskoj?

Foto: narod.hr

TKO JE ZAPALIO BRANITELJA U SAVSKOJ?

 

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Sinoć sam gasio branitelja koji gori. Čim se plamteća buktinja srušila na pod, skočio sam sa stepenica, odbacio megafon, strgnuo sam jaknu sa sebe i počeo ga njome gasiti. I Vito isto tako. Mahali smo i bjesomučno mlatili i mlatili po vatri iz sve snage, ali nije išlo. Žamor i vrisak mladih koji su do tada s nama molili krunicu, činili su vrijeme nemoguće dugim. Netko je bacio i jednu deku na njega, ali i dalje bukti. Nastojao sam mu jaknom barem prekriti lice da dobijemo na vremenu, ali nije puno pomagalo. Činilo se da ćemo izgubiti bitku. Čovjek, branitelj, gori, tu preda mnom, i ne mogu ga ugasiti. Dok najednom: „Aparat za gašenje, aparat za gašenje!“ – zavikane tko. Sekunde su bile kao minute dok nisu dotrčali s aparatom za gašenje… Tko bi se nadao da postoji i aparat za gašenje. Suknu bijeli dim, sve nas prekri oblak, i ugasiše vatru. Učas liječnici, stadoše s njega skidati odjeću, stavljati obloge. Počeo je jaukati. Živ je! Nakon nekoliko minuta i policija, hitna iz grada…

 

ŠTO MU BI?

 

Tekst se nastavlja ispod oglasa

A došli smo moliti krunicu, četrdesetak mladih iz Palme, i dvadesetaksa Save. Moliti, zapjevati, popiti čaj, popričati. Sve je bilo kako treba sve do pred kraj, još dok je Vito molio zadnje zdravomarije posljednjeg otajstva, svih 300-tinjak prisutnih je mirno stajalo i uglavnom molilo. A onda se nesretnik, udaljen od nas nekih pet metara, najednom s nekom tekućinom polio po jakni. U lijevoj ruci je držao upaljač, kresnulo je, i učas se pretvorio u buktinju koja se srušilatu pred nama. Branitelj, čovjek poče gorjeti!

 

TKO BI HTIO SAM SEBE ZAPALITI? ŠTO GA NA TAKO NEŠTO MOŽE PONUKATI?

 

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Slušate stalno o tom PTSP-u – o tome kako naši branitelji boluju od posttraumatskog stresnog sindroma. To jest: bili su u ratu, doživjeli strahote na bojištu, i nakon što je rat prošao, naknadno se očitovao sindrom ranije nastalog stresa, i više nisu posve svoji. Nisam psiholog, ali sam branitelj, pa i pomalo s PTSP-om. Pa ću reći: nije to baš tako! Zapravo, stvari izgledaju posve drugačije, i uzrok je posve druge naravi.

 

ŽIVOT BEZ SVETOSTI DOMOVINE

 

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Upravo par sati prije ovog događaja, na studenstkom vjeronauku u Palmipričao sam o ljubavi i Svetom. I o tome kako, kad čovjeku pogazite svetinje, on više nema volje za život. Čovjek koji nema nešto štomu je sveto – ili ako je to sveto pogaženo – ne vidi svrhu života. Sveto – to je ono radi čega živimo, ma što to bilo. Pa, kad to izgubimo, kad nam to ukradu, pogaze, čovjek želi nestati… Pogažena svetinja – to je uzrok svih PTSP-ova! Povreda dostojanstva branitelja, marginaliziranje, zapostavljanje, šutnja, površno slavljenje državnih blagdana, podučavanje krive, netočne povijesti, „zbrinjavanje“ branitelja u kojem ih se miče s pijedestala sadašnjosti i povijesti – to je uzrok svih nezadovoljstava i pravi stres, pravi PTSP. Jer, oni ne mogu živjeti s tim da je njihova žrtva bila bespotrebna i suluda.

No, oni se ne mogu niti izboriti za dostojanstvo svetinje koja im je sveta, pa hoće nestati s lica zemlje, i svojim nestankom izreći posljednje ogorčenje. Oni ne mogu vratiti dostojanstvo Domovini jer oni nisu na vlasti, ali ne mogu niti živjeti s tim da onaj tko je navlasti, to sveto obesčašćuje. To je dužnost vlasti! Svaka vlast ima dužnost, i mora učiniti to da branitelji nekoliko puta godišnje sjedeu počasnim ložama, ili prolaze u svečanim defileima. S ordenima, usvečanim špalirima, u kojima im njihove žene, djeca, prijatelji igrađani zemlje za koju su krvarili – nasmijano i sretno mašu palmama, zastavama. I kladim se da uskoro više neće biti ni jednog PTSP-ovca. Svake godine nekoliko puta gradovi naši, mali i veliki, kao u svakoj državi koja drži do sebe, moraju biti okićeni zastavama i cvijećem, i moraju s radio-postaja svirati zdrave, normalne, domoljubne pjesme – jer to su samo naše pjesme koje mi volimo i koje pjevaju onašoj ljubavi. Prema domovini. Moraju na HRT- u izvjestiti o svakoj pobjedi u Domovinskom ratu. Novinari moraju pronaći heroje Domovinskog rata, onakve kakva je bilaNevenka Topalušić – da mi omoguće da izreknem jedno veliko hvala– i da ono ne ostane zakopano u meni. To je njihova dužnost prema domovini. Moralna, građanska, profesionalna. Da ne dodajem i kršćansku. To je dužnost predsjednika Josipovića, predsjednika Vlade Milanovića, ministra Matića, svakog državnog službenika, svakog profesora u školi. To je dužnost svakog gradonačelnika, i svakog državnog službenika. To je dužnost svakog novinara, svakog svećenika, i na koncu, to je dužnost svakog građanina. Dužnost je ljepotu i svetost Domovinskog rata stalno nam dozivati u pamet. To treba i mladima – jer život bez heroja, život je na putu unovo kmetstvo. To treba svim građanima Hrvatske – jer Domovina se voli herojstvom i herojskim primjerima. To treba, na koncu, braniteljima jer je to samo jedno zasluženo hvala, koje im pomaže da svake godine isvakog dana svoju žrtvu ponovno i ponovno prinose na oltar Domovine. Da opet i opet, ponovno i ponovno od srca daju svoje bitke, godine, žrtve, svoje zdravlje, ruke i noge, i živote suboraca koji su pred njimaumirali. Svi oni koji tako ne čine: građani, učitelji i profesori, policajci i današnji vojnici, svi državni službenici, novinari i znanstvenici, a poglavito oni koji donose zakone – svi ti koji zaobilaze ovu svetu dužnost prema braniteljima i Domovinskom ratu – prema temeljima Nove Hrvatske – oni su ti koji ponovo ubijaju i pale.

 

TKO GA JE ZAPALIO?

 

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Sinoć sam bio tamo, i odgovorno tvrdim: nije se branitelj zapalio sam – nego su ga zapalile institucije ove države, i oni koji u njima sjede. I ne mogu ja svim svojim jaknama ni džemperima ugasiti buktinje ogorčenje koje gore u duši branitelja, na koje institucije države koju su oni stvorili izlijevaju novi benzin nepoštivanja i poniženja. No, tu vatru boli i poniženosti nekim „vatrogasnim aparatom“, u hipu mogu ugasiti predsjednik Josipović, Milanović, Matić. Ali ja želim Hrvatsku s dostojanstvom! I dužan sam i imam pravo vikati o nepravdi vapijućoj u nebo, koju vi palitelji činite! U ime njihovo i u ime pravde vičem: oni žele dostojanstvo Domovine, sa zastavama, pjesmama, s učenjem o Domovinskom ratu u školama; žele HRT s mnoštvom krasnih herojskih priča i braniteljima i Domovinskom ratu. Samo želim slavlje slobode stoljećima priželjkivane. Domoljublje! To je najsnažnije sredstvo u borbi protiv kurupcije, krađe, nemorala, izdaje, nepotizma. Uzdignimo svetost Domovine – i učas će svi biti njeni čuvari. Nedomoljubima i lopovima to dostojanstvo domovine ne odgovara. Jednima – jer je naprosto ne vole – drugima jer žele da je nitko ne voli – kako bi je bez osude mogli krasti. Domoljublje je temelj, i bez njega ništa nema smisla! To je htio reći onaj branitelj kojeg sam prvi sinoć skočio gasiti.

 

IMA NADE!

 

Ali, ja imam i riječi nade: dragi branitelji! Ne bojte se! Ovo je vrhunac krize – i već se razgaljuje nebo! Došlo je do svoga vrhunca. Stisnimo se opet, rame uz rame – vi branitelji – i već stasala mladost koja sve to vidi. Oni, sinovi vaši, kladim se u to, vratit će sve na svoje mjesto. I to vrlo brzo. A Vi i ja, uskoro ćemo kročit u nekom defileu, onako kako spada: pobjednički, ponosni i sretni. U ime Božje!

Pater Ike

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.