U Jugoslaviji, time i u Hrvatskoj, djelovalo je više od 500 četničkih pododbora, zaraženih s dva virusa: “virusom jugoslavenstva” kod četnika nesrpske nacionalnosti i “virusom velikosrpstva” kod četnika srpske nacionalnosti. Obadvije struje su imale izuzetnu naklonost ideji održanja Jugoslavije.
Ideja četništva nije mrtva, nego je u Srbiji rehabiltirana i življa nego ikada.
Valja priznati da je nedavno iznenadio admiral Domazet-Lošo kada je u Bujici od 16. rujna 2019. izjavio da ima pouzdanu informaciju da je u deset mjesta u Istri osnovano isto toliko četničkih poodbora koji surađuju sa – talijanskim fašistima.
Polovinom rujna 1931. u Gračacu (Lika) osnovan je u Jugoslaviji četnički odbor koji je bio poluvojna organizacija s ciljem zastrašivanja Hrvata i provođenja velikosrpske politike Beograda, te očuvanja Jugoslavije s dominacijom velikosrba.
Od kraja 19. stoljeća za pripadnike dobrovoljačkih srpskih formacija, naslonjene na hajdučku tradiciju, a koje su organizirale i pomagale vlasti u Srbiji u cilju slabljenja turske moći na Balkanu veže se naziv “četnik”.
Koji su uzroci masovnih zločina vojske Srbije u svim ratovima i negiranja istih?
Valja razlikovati inicijalni pojam “četnik” koji je nastao u vrijeme pada i raspada Turskog carstva kao oznaka za gerilske odrede Srba, od onoga koje je imao u I. svjetskom ratu gdje su četnici bili prateći odredi službene vojske Srbije, najčešće za odrađivanje najpraljivijih poslova ubijanja, paleži i klanja civila (Albanci, Crnogorci i muslimani na Sandžaku). Tu “operativnu” djelatnost nasilja i ubijanja četnici su, kao produžena ruka režima u Beogradu, produžili na Sandžaku do 1923. godine, a u Crnoj Gori do 1925. kada je ugušen posljednji otpor Crnogoraca ‘prisajednjenju’ Srbiji.
Pojam “četnik” se u prvoj Jugoslaviji ustalio za osobu koja je srpski ili čak jugoslavenski nacionalist koji želi očuvati Jugoslaviju pod srpskom dominacijom. Četnici su u prvoj Jugoslaviji bili poluvojni odredi stvoreni za održavanje dominacije Srbije i nasilnu pacifikaciju Hrvata, Makedonaca, muslimana, integralnih Crnogoraca i Albanaca.
U NDH pojam “četnik” podrazumijeva pripadnika Jugoslavenske vojske u otadžbini (JVO) koja je bila službena vojska jugoslavenske vlade u izbjeglištvu u Londonu, a na čijem je čelu ministar obrane te vlade general Draža Mihailović. Kao i Balkanskim ratovima, upravo su četnici počinili najveće i najgnusnije zločine ubijanja civila.
U drugoj Jugoslaviji četništvo je službeno zabranjeno, ali samo potisnuto hiberniralo i čekalo svoj trenutak. On je nastupio nakon smrti Josipa Broza Tita, četništvo je eksplodiralo prvo u Srbiji, a onda među Srbima na Kosovu, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i Srbiji. Da je četništvo vrlo žilava i prilagodljiva stvar, svjedoči da je na čelo velikosrpskog četničkog projekta, još u netaknutim okvirima komunističkog totalitarizma, postavljen Slobodan Milošević. U Srbiji dolazi do tada neviđene sprege komunista, četničke oporbe poput Vojislava Šešelja i Srpske pravoslavne crkve, što je kao posljedicu imalo strašne ratove da bi se ostvarila ideja Velike Srbije.
Četinci u Domovinskom ratu bili su desna ruka JNA, službene vojske Jugoslavije, te su kao prateće postrojbe ratovale na najtežim bojištima u Hrvatskoj kao Vukovaru, Zapadnoj Slavoniji, zaleđu Zadra i Šibenika, Banovini. Počinili su najgnusnije zločine i nasilje nad Hrvatima.
Četnici danas su u Srbiji poptpuno rehabilitirani, a do nedavno i predsjednik Srbije i premijer su bili deklarirani četnici i četničke vojvode – Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić. Cijela politika Srbije, premda prema vani se nastoji pokazati mirotvornom i tolerantnom, odiše nasiljem i prijetnjama upravo prema onim narodima i državama koji su najviše propatili od četničkog i velikosrpskog terora – Kosovo, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, te u posljednje vrijeme osobito Crna Gora.
Četništvo je bilo, jest i biti će najopasnija pojava za susjedne države i njihove narode, kao najsnažniji operativni faktor ostvarenja velikosrpske ideje koncentrirane u snažnoj ideologiji koja prožima srpsko društvo pod imenom – “svetosavlje”.
(VIDEO) Evo četničke pjesme koju je novozelandski terorist slušao prije ubijanja 50-ero ljudi!
Četnici u prvoj Jugoslaviji – poluga za teror nad Hrvatima
Četnički pokret bio je dio jedinstvenog pokreta u Kraljevini Jugoslaviji, kako po svom organizacijskom ustrojstvu, tako isto i po svojim programskim ciljevima. Osnovno programsko gledište četničkih udruženja tridesetih godina bilo je zalaganje za ideju “jugoslavenskog nacionalizma”, tj. “beskompromisnog integralnog jugoslavenstva i unitarizma”, za vladare iz dinastije Karađorđevića, što je bilo slikovito izraženo u geslu “za kralja i otadžbinu”. Međutim, od samog početka u ovom je pokretu bila primjetna i dominantna velikosrpska linija, poglavito među ekstremnim srpskim nacionalistima. Naime, oni su poistovjećivali najveći dio teritorija Kraljevine Jugoslavije sa srpskim etničkim područjem, te su se zalagali za ustrojstvo velike Srbije. S tim u svezi četnička udruženja nemilosrdno su se obračunavala sa svim svojim političkim protivnicima, a poglavito u Hrvatskoj s pristalicama hrvatskih nacionalnih stranaka, označujući ih kao “plemenske” i “separatističke”, koje razbijaju i ruše osnove Kraljevine Jugoslavije.
Tako su na području Savske banovine (navode se samo neka veća mjesta) osnovane i djelovale četničke organizacije u Zagrebu, Jasenovcu, Varaždinu, Slavonskom Brodu, Pakracu, Dugoj Resi, Vrginmostu, Topuskom, Vinkovcima, Vukovaru, Srpskim Moravicama, Karlovcu, Đurđevcu, Dalju, Vojniću, Sušaku, Plaškom, Virovitici, Ogulinu, Gomirju, Samoboru, Bjelovaru, Koprivnici, Gospiću, Medku, Borovu i Novoj Gradiški. Nadalje, na području Primorske banovine djelovala su četnička udruženja u Strmici, Vrlici, Otriću, Kninu, Drnišu, Kistanju, Šibeniku, Splitu, Dubrovniku i drugim mjestima.
U predstavci četnički vojvoda Kosta Pećanac ističe da u Kraljevini Jugoslaviji djeluje oko 500 četničkih pododbora, da je ova organizacija “nacionalno patriotska i viteška”, da je njezin cilj da u svoje redove okupi “zdrav nacionalni element i kroz organizacije podiće kod građanstva nacionalni ponos, svest o državi, rodoljublje i viteštvo, kao i da se bori protiv svakog onog ko našoj državi temelje podriva i napredak ometa.”
Četnici posvećivali crne zastave s mrtvačkom lubanju u crkvama SPC-a
Četnička udruženja bila su poluvojne organizacije. Njihovi članovi polagali su prisegu, nosili uniforme sa šubarama i na njima kokarde, a na prsima četničku značku, i bili su naoružani. Četničke zastave bile su posvećivane u pravoslavnim crkvama, a sastojale su se od crnog polja s bijelom mrtvačkom glavom i natpisom “Za kralja i otadžbinu”. Mrtvačka glava bila je znak da su za ostvarenje svoje ideologije pripremni dati život. Pod tim znamenjem četnička udruženja izvršila su još tridesetih godina niz nasilja nad hrvatskim stanovništvom, uključujući i veći broj ubojstava Hrvata. Djelatnost četničkih udruženja u Hrvatskoj, a posebno raznovrsni teror četničkih udruženja, naišli su na nepodijeljenu osudu širokih slojeva hrvatskog stanovništva, a također i dijela srpskog stanovništva organiziranog u Samostalnu demokratsku stranku (SDS).
Prvo četničko udruženje u Lici osnovano je krajem 1931. u Gračacu, a pododbor tog udruženja djelovao je od 1935. u obližnjem Malovanu (40 članova). O djelovanju četničke organizacije u Gračacu tridesetih godina moguće je podrobnije čitati u napisu Jovice Popovića i Milana Bjelobabe. Oni, između ostaloga, ističu i ovo:
“Ona je okupljala najvećim dijelom zaposlene na željeznici od kojih su mnogi s četničkim oznakama (kokarda, mrtvačka glava, šubara) bradati i osioni dolazili na svoja radna mjesta i često šovinistički nastupali. U posebnim prigodama su se okupljali i zborovali 28. juna na Vidovdan ispred gostionice Dmitra Rastovića i 6. maja na Đurđevdanski uranak kod crkve sv. Marka u Velebitu. Tom prilikom su pjevali nacionalističke pjesme, paradirali gradom u svojim odorama s ukrštenim redenicima, kamama i oružjem, pod razvijenim crnim barjakom s mrtvačkom glavom, manifestirajući tako svoju odanost režimu i otadžbini i navodnu spremnost da je brane. Prilikom takvih zborovanja dolazili su im u posjet istomišljenici i četnički vođe iz Dalmacije i donosili im “bratske pozdrave Srba s plavog Jadrana”. Posebnu ulogu su imali prilikom prolaska kraljevskog vlaka kroz Gračac kada je 1934. u Marselju ubijen kralj Aleksandar i njegov lijes prolazio kroz Gračac, jer su tada dobili puške i vršili osiguranje pruge.”Početkom 1936. jedan je član četničkog udruženja iz Gračaca razbio prozore na rimokatoličkoj kapelici u Štikadi, na što je uslijedila i žalba rimokatolika župe Gračac Ministarstvu unutrašnjih poslova Kraljevine Jugoslavije. Tada je ban Savske banovine predložio da se zabrani rad ovoga četničkog udruženja i to zbog toga što su se u to udruženje “uvukli i ljudi rđavog glasa i rđavog moralnog vladanja, što su poznati neradiše i bukači, i što svojim držanjem i postupcima jednako izazivaju kako čestite Hrvate, tako i čestite Srbe, i što se sa punom sigurnošću može da tvrdi da je to udruženje u Gračacu samo od štete po opštu stvar i pojavni mir i poredak.”
“Srbi na okup“ – velikosrbi i jugonacionalisti zajednički protiv Banovine Hrvatske
Pristaše četničkog pokreta u Lici u sprezi s pojedinim istaknutim članovima jugonacionalističkih stranaka (Jugoslavenska nacionalna stranka, Jugoslavenska radikalna zajednica, Ljotićev “Zbor”) posebno će biti aktivni uoči drugoga svjetskog rata u velikosrpskom pokretu “Srbi na okup”. Naime, sporazum između predsjednika vlade Kraljevine Jugoslavije D. Cvetkovića i predsjednika HSS V. Mačeka od 26. kolovoza 1939. o formiranju zajedničke vlade s ciljem konstituiranja Banovine Hrvatske i njenog autonomnog i teritorijalnog određenja, naišao je na oporbu ekstremnih i nacionalističkih snaga iz redova srpskog stanovništva, kako na području Banovine Hrvatske, tako isto i izvan njega. One su se suprotstavljale konstituiranju Banovine Hrvatske, zahtijevale su odvajanje kotareva s većinskim srpskim stanovništvom od Banovine, jer je to za njih predstavljalo cijepanje srpskih snaga u Kraljevini Jugoslaviji i ujedno odvajanje “srpskih krajeva” od Srbije.
O sudbini četničkog pokreta i njihovim zločinima u NDH danas se zna sve više. Na tragu ideja Moljevićevog memoranduma i Valerijanovog memoranduma, četnici čine brojne zločine u NDH od samog početka rata. U tome su imali, osobito na početku tata, veliku pomoć komunista i partizana, zapravo srpskih ustanika s različitih područja NDH (Lika, Zapadna Bosna, Kninska okolica, Istočna Hercegovina, Istočna Bosna uz Drinu).
Vratimo se Gračacu jedanaest godina kasnije, 1942. godine, sada kao dio NDH.
Predstojnik kotarskog suda u Gračacu pisao 1. studenog 1942. Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja u Zagrebu, između ostaloga, i ovo: “U Gračacu, unatrag nekoliko mjeseci, postoji komanda četničkog puka “Vožda Karađorđa”, koja ima u samom Gračacu pod sobom oko 1.000 ljudi pod oružjem naoružanih puškama, revolverima, bombama i streljivom, koje su oružje dobili od talijanske vojske za zajednu suradnju protiv “partizana”, iako se dešava da iz jedne kuće ima na jednoj i na drugoj strani. Hrvata ima u Gračacu oko 40-50 ljudi. Većina četnika je u Gračacu otvoreno neraspoložena prema Hrvatima, a napose prema Hrvatima drž. službenicima s razloga, jer da je prošle godine ovdje poginulo oko 700 njihovih Srba. Zbog toga se čuju prijetnje da treba nas Hrvate u Gračacu sve poklati i ubiti.”
Četnici nisu ostali tada samo na prijetnjama već su do kraja 1942. očistili Gračac od hrvatskog stanovništva; oni koji nisu uspjeli pobjeći, bili su ubijeni.
Dijelovi teksta uzeti iz znanstvenog članka PRILOG ISTRAŽIVANJU ZLOČINA ČETNIČKOG POKRETA U LICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU, Mihael Sobolevski Institut za suvremenu povijest.
Taj znanstveni rad možete pročitati ovdje
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasa