17. listopada 1912. Prvi Balkanski rat – koji su uzroci masovnih zločina vojske Srbije u svim ratovima i negiranja istih?

Foto: Wikipedia

Istina o masovnim zločinima srpske vojske nad civilima i zarobljenicima konstanta je koja prati sve srbijanske ratove u proteklih 100 i više godina. Ti zločini ponavljani su u svakom ratu koji je vodila Srbija: Balkanski ratovi, Prvi svjetski rat, Drugi svjetski rat, Domovinski rat u Hrvatskoj i BiH, te posljednji na Kosovu. Najčešće su glavna meta vojske Srbije ili njihovih paravojnih jedinica bili civili, žena, djece, starci, imovina, sela…

Zašto je isti obrazac mržnje i zločina pratio brojne ratove koje je Srbija vodila u prošlom stoljeću? Zašto je službena Srbija uvijek negirala te zločine i čak ih nakon završetka rata pripisivala ubijenim žrtvama?

O zločinima srpske i crnogorske vojske prilikom okupacije albanskih naselja u balkanskim ratovima 1912. i 1913. godine izvještavao je međunarodni tisak i ostale tadašnje institucije. Carnegie Foundation je zapisao: „Kuće i čitava sela su pretvorena u pepeo, nenaoružano i nedužno stanovništvo je masovno masakrirano, nevjerojatni akti nasilja, pljačke i brutalnosti svake vrste — to su sredstva koja je primjenjivala i još uvijek primjenjuje srpsko-crnogorska vojska, u cilju potpune promjene etničkog karaktera oblasti naseljenih isključivo Albancima“.

Već ovo izvješće daje suštinu odgovora na pitanje iz naslova teksta: svi ti zločini su provedeni samo u cilju stvaranja Velike Srbije koja bi bila „očišćena” od svakog nesrpskog stanovništva. A nakon toga srbijanska službena diplomacija negira te zločine ili ih tijekom vremena čak pripisuje žrtvama srbijanskog nasilja. Time dodatno demonizira „neprijateljsku“ stranu koja je prepreka stvaranju etnički čiste Velike Srbije, a kroz vrijeme lukavom diplomacijom nastoji utvrditi takvo stanje ili dodatno uvećati krivnju žrtava kroz sustavno plasiranje megalomanskih mitova kako svome narodu, tako i međunarodnoj zajednici.

Zločini vojske Srbije i paravojnih jedinica – frapantna sličnost u svim ratovima

Ne podsjećaju li ove (službene) metode države Srbije iz balkanskih ratova, vojno-diplomatska kombinacija, na kasnije i današnje obrasce ponašanja u Srbiji? Postoji li država u Europi u kojoj četnički vojvoda može postati predsjednik države, a tajnik zločinačke stranke koja je slala paravojne jedinice koje su masovno ubijale u drugoj državi – premijer?  A što reći o začuđujućoj sličnosti ponašanja Srbije u Balkanskim ratovima s tek kasnije nastalim zločinačkim režimima fašizma i nacizma u Europi baziranim na “etničkoj superiornosti”, masovnim ubojstvima pripadnika drugih naroda i opravdavanja vlastitih masovnih zločina kroz diplomatske aktivnosti?

Svijet zgrožen zločinima Srbije – je li se što promijenilo do danas?

Skopski katolički nadbiskup Lazar Medja pisao je zgrožen zločinima Srbije da je njihova vojska u brojnim kumanovskim i skopskim nesrpskim selima palili kuće i ljude u njima, a djeca su ubijana bajunetima jer nije bio potrebe da se troši municija na njih. Ratni dopisnik Kijevske misli (Kievskaya Mysl) s Balkana, Lav Trocki (da, osobno čuveni Lav Trocki), prenosi svjedočanstvo srpskog vojnika da su mnoga sela u okolini Kumanova gorjela, i da se taj prizor ponavljao sve do Skoplja. A tek je Skoplje bilo mjesto krvavih orgija srbijanske vojske kada su danima klali Albance na mostovima i bacali u Vardar crven od krvi nevinih ljudi.

Ne podsjećaju li ovi zločini s frapantnom sličnošću na kasnije zločine Srba u Drugom svjetskom ratu kada se je Drina crvenjela od krvi svojih žrtava u Goraždu, Foči, Višegradu? Ne podsjećaju li ovi paleži kuća s cijelim albanskim obiteljima na paleže u posljednjem ratu i ovaj za koji smo saznali nedavno da je srbijanska vojska zapalila 57 civila u jednoj kući u Višegradu?

U Skoplju su grupe pijanih vojnika su noću provaljivali u kuće i otimali i klali, a zabilježeni su i brojni slučajevi silovanja žena i djevojčica. Ubijeni Albanci često nisu sahranjivani, jer je zemlja bila smrznuta tijekom zime, pa su leševi bacani u bunare. Izbrojano je 38 bunara punih albanskih leševa. Skopski nadbiskup, isti Lazar Mjeda (Lazer Mjeda), izvještava da se iza gradske tvrđave nalazio veliki jarak u koji je bačeno više od stotinu albanskih leševa i da se u mjestu Kisela Voda nalazi jama koja je masovna grobnica 80 Albanaca.

Ne podsjećaju li ovi bunari na slavonske i vukovarske bunare iz Domovinskog rata u koje su Srbi bacali ubijene civile? A masovne grobnice na one iste koje su Srbi posijali od Baćina preko Tordinaca do Vukovara, pa kasnije do Srebrenice i Batajnice gdje su prevezeni leševi ubijenih civila Albanaca u masakrima na Kosovu 1999. godine? A masovna silovanja albanskih žena i djevojčica na isto sustavno činjenje ovih najgnusnijih zločina u Hrvatskoj i BiH u zadnjem ratu?

Tako njemački Reichspost navodi i slučaj pacijenata Albanaca u skopskoj bolnici kojih je tijekom prvog obilaska bilo 132, da bi ih sljedeći dan bilo 80, a dan poslije toga jedva 30. Albanskim pacijentima je uskraćivana hrana i piće, pa su neki umrli od gladi, a mnogi su bačeni u Vardar.

Ne podsjeća li ovo s frapantnom sličnošću na Vukovarsku bolnicu i Ovčaru?

Bečki publicista Leo Frojndlih (Leo Freundlich), koji je prikupljene izvještaje o srpskim ratnim zločinima iz europske štampe objavio u knjizi Albanska Golgota, navodi da su masakri vršeni jedan za drugim otkad je srpska vojska prešla granicu i zaposjela zemlje naseljene Albancima. On zaključuje da su zločini srpske vojske i četničkih odreda uglavnom bili usmjereni protiv muslimana i katolika novoosvojenih oblasti.

Nije li isto bilo u posljednjem ratu u BiH kada je srpska vojska u početku rata zauzela preko 70% zemlje i pri tome etnički očistila od katolika i muslimana?

Spirala ovakvih teških zločina povlači i reakcije druge strane, pa je tako ovim zločinima uspostavljena trajna netrpeljivost između Srba i Albanaca koja traje do danas.

Zločini Srbije nad Crnogorcima, Hrvatima, Albancima, muslimanima…

Slične zločine radila je srbijanska vojska i u Prvom svjetskom ratu u Albaniji i Crnoj Gori nad Albancima i Crnogorcima. Zločini u Crnoj Gori su nastavljeni i nakon završetka rata kao sredstvo „pacifikacije“ Crnogoraca. U knjizi »Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića -Dokumenti o zločinima Srbijanaca u Crnoj Gori«, koja je u izdanju  Ministarstva vanjskih poslova izbjegličke crnogorske Vlade objavljena u Rimu 1921. godine opisani su zločini srbijanske okupacijske vojske u Crnoj Gori.

Srpski novinar i publicista Pantelija Jovović u predgovoru svoje knjige »Crnogorski političari- portreti«, koja je objavljena u Beogradu 1924. godine, piše da  je u Crnoj Gori »do 1921. godine već bilo popaljeno pet hiljada crnogorskih domova«. (Pantelija Jovović, “Crnogorski političari- Portreti”, Beograd, 1924, str. 3.) Crna Gora je tada bila žrtva strašne opresije. Okupacijske srpske vojne, policijske i civilne vlasti napadale su nemilosrdno i bezobzirno na sve crnogorske svetinje.

A što se tiče zločina koje su srbijanske jedinice činile u Drugom svjetskom ratu dovoljno je napisati imena mjesta kao: Rama (Prozor), Nevesinje, Stolac, Goražde, Foča, Bjelovar, Siverić (Drniš), Srb, Drvar, Bosanski Petrovac, Kulen Vakuf, Donji i Gornji Lapac, Knin, Krbava u Lici, šibensko zaleđe, omiško zaleđe, Vrgorac, Višegrad, Gacko, Bileća, Popovo polje i brojna druga mjesta.

Nakon završetka rata, o odmazdama i ubijanjima Hrvata od strane Srba u partizanskim jedinicama nakon II. svjetskog rata zna se danas mnogo. Englezi su jednostavno Hrvate,  i žene i djecu i starce, predali u ruke krvnicima, osvetnicima, partizanskim „komandantima“ koji su većinom dolazili iz srpskog naroda: Kosta Nađ, Milan Basta, Peko Dapčević, Simo Dubajić, Relja Savović i drugi.

Treba li nešto dodati o djelovanju vojske Srbije i njihovih paravojnih jedinica u Domovinskom ratu u Hrvatskoj i BiH (to je jedno geostrateško ratište) i na Kosovu? Krvi je bilo do koljena gdje god je prošla srpska vojska, bilo s petokrakom ili kokardom na glavi, bilo na čelu s jugooficirima Mladićem i Šlivančaninom ili četnicima Šešeljem i Arkanom. Predugačak bi bio popis zločina izvedenih na identičan način kako su počinjeni i u Balkanskim ratovima.

Što je cilj ovih masovnih zločina vojske Srbije i kasnijeg negiranja istih?

U svemu ovome treba jasno istaći: cilj svih ovih surovosti i ubijanja Hrvata, Albanaca, muslimana, Crnogoraca i drugih bio je i uvijek jest – Velika Srbija.

A srbijanske vlasti i njihova diplomacija su uvijek tu da negiraju ili opravdaju te zločine ili čak pripišu žrtvama ovih zastrašujućih neljudskih čina. U svom perfidnom djelovanju ta diplomacija ne vidi žrtve drugih ljudi ili ih jednostavno prešućuje kao što je učinila kada je u Srbiji već 1942. ubijena gotovo kompletna populacija Židova, u svega godinu dana od početka rata. Redovito takve stvari nisu dolazile do međunarodne zajednice na način na koji su trebale doći, pa se o njima gotovo ništa i ne zna.

O svemu ovome pisao je židovski povjesničar Phillip Cohen u knjizi: „Tajni rat Srbije i manipuliranje poviješću“. Cohen ističe da “zapanjuju sličnosti između srpske povijesti u Drugom svjetskom ratu i suvremenih događaja u posljednjim ratovima”. Svojom knjigom on popunjava prazninu u istraživanjima o povijesti Srbije u Drugom svjetskom ratu na engleskom jeziku, a koja nedostaju. Zbog toga je stvarna povijest često zasjenjena mitologijom koja prikazuje Srbe kao sinonim za protunacistički otpor, a Hrvate i bosanske muslimane kao sinonime za pronacističku kolaboraciju.

U Bilješci urednika američkog izdanja uz knjigu Tajni rat Srbije Stjepan G. Meštrović piše: “U suglasju s Hannom Arendt, Erichom Frommom i ostalima koji su raščlanjivali “um zločinaca” u vremenu nacizma, Cohen baca svjetlo na racionalizacije srpskih intelektualaca i ratnih zločinaca poput Radovana Karadžića te pomaže objasniti pojavu masovne srpske potpore genocidu. Ali povrh toga, u suprotnosti s ranijim razmatranjima genocida, Cohenov rad nastoji proučiti razloge zbog kojih su zapadni intelektualci pretežno prihvatili racionalizacije genocida koje su ponudili optuženi srpski ratni zločinci”.

U predgovoru knjizi slavni sociolog David Riesman, profesor emeritus društvenih znanosti na Sveučilištu Harvardu, ističe: „Suvremenog će čitatelja zapanjiti otkriće da su naziv etničko čišćenje upotrebljavali srpski nacionalisti i prije sadašnjih napada na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.“

Tko je prekinuo srbijansku spiralu laži i što je činiti susjedima Srbije danas?

Prvi puta je tu spiralu zločina i laži prekinuo SAD kada je odlučio bombardirati Srbiju nakon masovnih zločina na Kosovu. To je u Srbiji dočekano s histerijom i optužbama koje su prelazile sve granice normalnosti („američko-vatikanska urota“, „američki fašisti“, „bedni saksofonist Klinton“ i dr.). Trebalo je gotovo 100 godina da međunarodna zajednica, zapravo isključivo SAD, reagira vojnom silom protiv Srbije. Europa je i dalje „mudro“ šutjela kao i 1912., 1941., 1945. i 1991. godine i amenovala sve zločine Srbije, uz sporadična izvješća o strahotama na Kosovu, te prije toga u BiH i Hrvatskoj.

Gotovo isto kao prije 100 godina kada je srbijanska vojska klala Albance i bacala ih u vode Vardara.

Susjedi Srbije su prepatili previše toga u prethodnom stoljeću od te države upravo zbog takve vojno-diplomatske igre. Posljedice toga su razorne u tim narodima, pa i u samom srpskom narodu.

Završio bih podsjećanjem na to kako je Miroslav Krleža opisao susret Frana Supila i Nikole Pašića u Nišu: “I tako Baja (Pašić op.) stoji nevjerojatno ravnodušan spram svega što Frana Supila grize i proždire već jedan čitav život. Sluša Baja Supila kako govori o nekakvom maglenom srpsko-hrvatskom jedinstvu, o nekakvom još maglenijem jugoslavenstvu, razmišljajući o tom Austro-Croatu što se našao pred njim kao brodolomac bez korablja i bez barjaka. A što mu je to opet to njegovo crno-žuto jugoslavenstvo? To mu je opet ta njegova Austrija izmislila! Tu njegovu Jugoslaviju! Kakvi Jugo-Slavonci? Kakvi Šokci? Da oni ne bi hteli da nas pokatoliče kao onaj Švaba Štroca iz Đakova? Romantik, pustolov i ukleti sanjar Supilo stoji pred Bajom, pred premijerom jedne balkanske suverene države, osjećajući kako stoji pred neprijateljem.”

A kada je Supilo pitao Pašića za Dalmaciju i njenu sudbinu, navodno je ovaj tipični političar Srbije, beogradske čaršije i strateg Velike Srbije odgovorio: “Dalmacija? Nisam čuo za to ime.”

I nakon Domovinskog rata kada su se čak na TV-u mogle vidjeti strahote Vukovara, Gospića, Petrinje, Srebrenice, Sarajeva i drugih mjesta došlo je do velike diplomatske ofenzive iz Srbije (uz pomoć ‘pete kolone’ u Hrvatskoj) prekrajanja uzroka, djela i rezultata rata, usprkos milijuna živih svjedoka i njihovom zdravom razumu. Srećom, nije uspjelo, premda je u jednom trenutku nakon prve presude Gotovini i Markaču izgledalo da je Srbija, uz pomoć svoje „pete neojugoslavenske kolone“ u Hrvatskoj, trijumfirala na diplomatskom planu i da je Hrvatska ponovno stigmatizirani gubitnik usprkos najčišćem ratu i vojnoj pobjedi ikada na ovim prostorima.

Pitanje za kraj glasi: je li tajni rat Srbije  i manipuliranje poviješću završeno?

Sudeći po tome tko je u vrhu politike ove susjedne države i po provokacijama posljednjih godina – nije.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr