2. srpnja – slavimo petoricu svetih članova reda Isusovaca

Zajedničkim spomen-danom isusovci danas slave četiri pučka misionara i jednog »operariusa«, pastoralnog radnika sa stalnim boravištem. Trojica su Talijani a dvo­jica Francuzi, a oni su:

1. „Dajte mi osoba koje su iskusile svijet, jer takvi su ljudi dobri za nas”, znao je govoditi Jaikov Lainez, nasljednik svetog Ignacija u generalatu. Takav je upravo bio sveti Bernardin Realino (1530.-1616.), koja je u Lainezovo vrijeme primljen u red kad mu je bilo već 34 godine. Kao doktor prava služio je u upravi po raznim komunama  talijaniskog sjevera.  Najčistije je prijateljevao  s jednom djevojkom, o čemu svjedoče sačuvana pisma, ali njezina prerana smrt okrenula je životni Realinov put. Prvih deset godina redovništva proveo je u Napulju, a svih preostalih četrdeset u gradu Lecce (Puglia), kao ispovjednik, propovjed­nik i duhovni vođa.

2. Ivan Franjo Regis (1597.-1640.) uzalud je molio svoje redovničke poglavare neka ga pošalju u kanadske misije, gdje bi – po svemu sudeći – mučenički završio zajedno sa svetim Ivanom de Brébeuf i subraćom. Bio je mistik – cijele bi noći proveo u molitvi, pokornik, potpuno predan vodstvu Duha Svetoga. Umjesto Kanade Providnost mu je dodijelila Francusku kao misijsko područje. „Gledao je Krista u siromasima”, tvrde neki svjedoci, a prema drugima: „Dao bi tisuću života za spasenje bližnjega”. Ili: „Da mogne ispovijedati, zaboravljao bi jesti, piti i spavati…” Mistika mu nije priječila biti realist koji vidi konkretne probleme i nalazi konkretna rješenja. Kao „otac siromaha” brine se za zapošljavanje, organizira pučke kuhinje, otvara azile za ugrožene djevojlke, girmi proitiv zelenaša i „crne burze”.

3. Franjo Geronimo (1642.-1716.), najprije dijecezanski svećenik pa isusovac, koji cijeli svoj redovnički život živi u pučkim misijama po Napuljskom kraljevstvu. Zahvaljujući klimi, mogao je propovijedati većinom pod vedrim nebom te obraćati, katehizirati, ispovijedati „na licu mjesta” – po uličicama i kućama. Može se reći kako je on bio vrlo moderan svetac kad je znao organizirati apostolat laika: nekoliko stotina aktivista tražilo je grešnike i „gradske grešnice” te ih dovodilo svećeniku. Koliko je zahvatio napuljske mase, dostatno govori činjenica kako se prigodom njegove smrti pričestilo „samo” 42.000 vjernika.

4. Julijan Maunoir (1606.-1683.) misionario je 43 godine „Malu Britaniju” ili Bretanju. Stanovnici su državljani Francuske, a govore svoj bretonski jezik. Julijan je najpriije morao naučiti taj jezik. Mase siro­mašnog naroda odazvilju se s vjerom i ljubavlju. Maunoiru je solidna pouka u katekizmu temelj svega. Ujutro Sveta misa, razgovor s narodom o glavnim problemima, zatim vježbe u pjevanju: vjernici uče pjesme što ih je on sam sastavio, a to je zapravo prepjevani katekizam. U katehezi se služi sim­boličkim slikama, a onda ispovijedanje puka, navečer propovijed i euharistijski blagoslov. Posloivična je vjera Bretonaca. (Pasteurov dictum!). Sigurno je za nju zaslužan i „Tad-Mad”, što na bretonskom znači „Otac-Dobri”, kako su na­zivali blaženog Julijana.

5. Antun Baldinucci (1665.-1717.) također je bio neuslišani „indipeta” (kod isusovaca: mladi član reda koji moli poglavare neka ga pošalju „u Indiju”, u misije). Apostolski je djelovao većinom među seoskim pukom u tadašnjoj papinskoj državi, i to u „zlatno doba pučkih misija” (1680.-1730.). Propovijedi, ispovijedi, pomoć sirotinji, bolesnicima i umirućima, izmirivao je zavađene, to je bio njegov svagdašnji posao dvadeset godina (1697.-1717.).

Izvor: narod.hr/sveti-antun.hr