24. veljače 1943. Zdenko Avdić – što niste znali o najuspješnijem hrvatskom zračnom asu II. svjetskog rata na Istočnoj fronti?

Među hrvatskim zračnim asovima na Istočnoj fronti na poseban način ističe se Zdenko Avdić. Iako nije ostvario najviše zračnih pobjeda, u vrlo kratkom razdoblju, tijekom samo 18 borbenih letova oborio je čak deset protivničkih zrakoplova i postao as. S posljednjom pobjedom njegova kratka, ali učinkovita i nevjerojatna lovačka karijera naglo je prekinuta, piše Vladimir Brnardić za Vojnu povijest Večernjeg lista.

Osnovnu obuku za vojnog pilota završio je 24. veljače 1943. godine.

U jednom od rijetkih intervjua, koji je dao tek potkraj života, Zdenko Avdić opisuje svoju životnu filozofiju, kako je postao pilot, borbe na Istočnom frontu, te posljednju zračnu pobjedu i borbu u kojoj je izgubio lijevu ruku te svoj Križni i životni put.

Zdenko Avdić rođen je 13. kolovoza 1922. u Omišu u obitelji preobraćenog muslimana na katoličku vjeru od oca iz Bosne i majkeTalijanke koja je imala svoj hotel. Avdić je još od djetinjstva bio zainteresiran za letenje i kada je u ljeto 1941. Zapovjedništvo Zrakoplovstva Nezavisne Države Hrvatske (ZNDH) tražilo mladiće koji su željeli postati piloti, odmah je otišao u Zagreb i prijavio se.

„Mene je u to da se prijavim u vojsku i zrakoplovstvo potaknula svakako jedna velika ljubav naprema domovini. I kad se malo čovjek okrene i pogleda u prošlost, onda vidi koliko je ta Hrvatska, ta domovina patila što nije nikad željela tuđe. I uvijek su nas toliki koji su nas tobože zbog ljubavi prigrlili, prikliještili i iskorištavali do temelja. I sad kad je došla prilika da smo tu kao jedno specijalno jato pod njemačkom, može se reći upravom, jednom izobrazbom i gdje smo dobili de facto jednu visoku naobrazbu što se najbolje vidjelo na terenima. Jer bilo je dovoljno dva-četiri naše mese (lovački avion Messerschmit Me Bf-109, op.a.) protiv 10-20 lagova, jakova, migova i kako su se zvali (sovjetski lovački avioni LaGG-3, Jak-1, Mig-3, op.a.).

Svakako u tom slučaju domovina je bila iznad svega. I sad je prilika bila da se pokaže neprijatelju, onome koji je imao onu parolu ‘Proleteri svih zemalja ujedinite se!’, da je prilika da pridonesemo svoj obol. I ja mislim kad se pogleda stvar suma sumarum da smo mi dosta, koliko smo mogli toj svrsi pridonijeli. Da nisam išao tamo, onda bi bio ovdje na ovom terenu, jer ja sam toliko volio tu svoju domovinu koliko je danas volim da gdje bi me god pozvali, ja sam bio spreman dati za nju sve, jer ja drugih ciljeva viših osim toga nisam imao, to su me učili. Nota bene ja sam svršio klasičnu gimnaziju kod oca dominikanaca i mi smo prvo naučili: ‘Ime ti je Hrvat, a prezime kršćanin katolik’. Dakle, uvijek su za mene bili visoki ideali: Za domovinu dati sve“. Prijavljeni kandidati morali su proći zdravstvene preglede u Zagrebu i Klagenfurtu u Austriji. Oni koji su zadovoljili, primljeni su u zrakoplovstvo i poslani su 1. Dočastničko popunidbeno jato u borongajskoj zračnoj luci u Zagrebu ustrojeno u rujnu iste godine.

„Mi nismo tu sve preglede mogli obaviti u Zagrebu pa smo na ostatak išli u Klagenfurt i svjedodžba je bila ona najviša koja se mogla, ajnc A (ocjena 1A, op.a.). Bio je jedan slučaj iz Varaždina, pitomac koji je bio prednjak Sokola (Hrvatski sokol – sportsko društvo, op.a.), toliko razvijen kad ste ga stavili pokraj mene, mislili ste da je on dupli, pa se vratio sa suzama. Kad sam ga takvog vidio, rekao sam samom sebi, što, ako ti nisi primljen, mi možemo odmah kofer spremit i odlazit.

A što je bilo, kod vježbanja se dobije malo proširenje srca, onaj donji mali dio i kažu ne može to ići. Ato sam doživio na slučaju ovoga svoga kolege iz Trnja. Primili su ga na nagovor, jer su govorili pa to je meso za topove, pa pusti ga neka ide. Otišao je i prvi let koji imao na Bagerovu kod Kerča je sam sebi skrivio i iskopao poklopac“. (Radi se o kaplaru Zvonku Rajteriću čije su letačke vještine njemački instruktori ocijenili kao nedovoljne za pilota lovca. Ipak, na insistiranje vlasti NDH, završio je obuku i poslan je na bojište. Poginuo je 29. listopada 1943. prilikom polijetanja na prvi borbeni zadatak. Zbog njegove pogreške propeler je zapeo za zemlju, okrenuo zrakoplov naglavačke i zabio ga u zemlju. op.a.) Poslije teoretske obuke 1. Dočastničko popunidbeno jato priključeno je njemačkoj letačkoj školi za osnovno i napredno letenje FFS [Fliegerführerschule] AB 123. Školski letovi počeli su 5. siječnja 1942. na aerodromu pokraj Velike Gorice na zrakoplovima Klemm Kl-135 i Focke Wulf Fw-44, a potom Bücker Bü-131 Jungmann, Arado Ar-96B i na kraju Arado Ar-96s. Osnovna obuka završila je nakon godinu dana, 24. veljače 1943. godine. U međuvremenu, Avdić je 10. travnja 1942., na prvu obljetnicu uspostave NDH, uvršten u red djelatnih zrakoplovnih dočasnika s činom vodnika.”

„Pazite nije bilo ni lako doći u tu letačku školu, nas je bilo oko 120 pitomaca, a ostalo nas je oko 50 i kad smo svršili tu školu vojnih pilota, završilo nas je samo 22. A nismo ni došli tamo već je otišlo pet, šest, tako da nas je već bilo 15. Dakle nije bilo lako ali sam imao sam taj poziv, domovina se brani pa sada gdje bilo da je trebalo pušku, ja bi bio s puškom išao, samo eto, meni je to odgovaralo, a zdravlja, neću da se hvalim, bio sam ajnc A“.

Od 22 bivša kadeta, koji su uspješno završili obuku i stekli naziv pilota, njih 12 odabrano je za daljnje školovanje za pilote lovačkih zrakoplova. Upućeni su u 1. Staffel 104. Jagdgeschwadera (JG 104) u lovačku pilotsku školu u Herzogenaurach pokraj Fürtha u Njemačkoj. Tamo je obuka trajala četiri mjeseca, od 15. travnja do 15. kolovoza 1943., a izvodila se prvo na zrakoplovu Ar-96B, a potom na starijim tipovima lovaca Messerschmit Me-109E (Emil) i F (Fritz). Sredinom srpnja pridružilo im se i nekoliko iskusnih pilota s Istočnog fronta, koji su im prenijeli svoje iskustvo, a čitava obuka završila je 15. rujna 1943. godine. – „Kod nas je trebalo do godinu i pol dana za diplomiranog vojnog pilota, a Rusi su to radili u jednoj množini od po 50 ljudi na kursevima od šest mjeseci. A sad vidite kakva je ta razlika, kad smo mi imali njih deset oborenih na jednog našeg mesaršmita oni su takorekuć postigli veći uspjeh nego mi. Eto to su te razlike koje niste mogli isključiti.

Koliko je bila naša prednost tolika naobrazba, vidi se po rezultatima koje smo postigli, a koji su iznenađujući. Mi smo čak više puta kroz radio čuli da Rusi javljaju da se pojavila jedna nacija ne znaju otkuda s nekim crvenim šahovskim poljem, ali su strašni kaže, to je bolje mimoilaziti nego dolaziti u sukob s njima. Dakle, to je bila jedna velika legitimacija za nas tko smo i što smo. Samo nije sve zavisilo o tome, nego je zavisilo sve, da moramo ako se smijem tako izrazit luđaka, koji je vodio sve to pa je radio što ne bi ni jedan normalan čovjek, mislim na Hitlera“.

Poslije završenog školovanja svih 12 pilota dobilo je diplome od Zapovjedništva RZ-a NDH u Zagrebu, a potom su upućeni na Istočni front. Vlakom su stigli u Nikolajev u Ukrajini 15. listopada 1943. godine. Ondje je bilo središte njemačkoga ratnog zrakoplovstva za krimsku bojišnicu i tu su hrvatski piloti dobili osam tvornički novih lovaca Messerschmit Me-109 varijante G-2, G-4, G-5 i G-6. Svatko je obavio probni let, a potom su 26. listopada preletjeli na aerodrom Sarabus na Krimu gdje su se priključili 15. hrvatskom jatu (Staffel) 52. lovačke grupe (JG – Jagdgruppe) – 15(Kroat.)/JG 52. – „Zapovjednik jata bio je natporučnik, kasnije satnik Mato Dukovac.

Ja sam nešto od njega i pasirao (naučio op.a.), jer on je volio kad je god odlazio da mu budem pratilac. Jer pazite kod Nijemaca je bio sistem takozvana rota se zvala, to su dvojica, od kojih jedan drugom čuva rep. Jer mi nemamo oružje nazad, mi imamo samo naprijed. I vama ako je neko došao na rep vi ste bili gotovi, vidite kao što sam ja imao četvoricu na repu. Samo ja nisam bio gotov nego su imali eto muke, iako su smatrali nisu se na meni mogli knjižiti kao pobjednik. Dukovac je dva puta prelazio na drugu stranu, Sovjetima i Talijanima (prvi puta je Dukovac prebjegao 20. rujna 1944. preletjevši na sovjetsku stranu u paru s Vladimirom Špoljarom, a drugi puta je s kolegom Josipom Krasnikom krajem kolovoza 1945. preletio iz Zadra u Italiju, op.a.), ali to su ljudi koji nisu bili nacionalno odgojeni.

Nego on je volio razne te pogodnosti kroz te avione, a bio je dobar avijatičar pa mu je to uspjelo. On je čak bio oboren pa se tamo spustio na rusko tlo (radilo se o slučaju kada je Dukovčev zrakoplov oštećen pogotkom 20 mm topa sovjetskog lovca P-400 Aircobra američke proizvodnje, op.a.) te je kroz šumu uspio pobjeći im, pa je onda kasnije dobrovoljno prešao. Ipak unatoč tome ne bi o njemu ništa zlo jer on je apsolutno najveći hrvatski as (Mato Dukovac imao je 44 potvrđene i jednu nepotvrđenu zračnu pobjedu op.a.)“.

*Nezavisna Država Hrvatska (NDH), država koja je postojala u okviru osovinskoga poretka tijekom II. svjetskoga rata na području dijela današnje Hrvatske, BiH i dijela današnje Srbije; u njoj je uspostavljen ustaški režim, a politika joj je uvelike ovisila o odlukama Njemačke i Italije kao vojno-političkih pokrovitelja; nestala je nakon vojnog poraza Njemačke u svibnju 1945. NDH je nastala u jeku Travanjskoga rata i sloma Kraljevine Jugoslavije, a proglasio ju je preko radija vođa domovinske ustaške skupine S. Kvaternik 10. IV. 1941. pošto je V. Maček odbio ponudu Nijemaca da proglasi hrvatsku državu unutar osovinskoga sustava. Od svojega povratka u Hrvatsku 15. IV. 1941. do početka svibnja 1945. na čelu NDH bio je poglavnik A. Pavelić, koji je kao vođa ustaškoga pokreta već od početka 1930-ih djelovao na rušenju Jugoslavije i uspostavi neovisne hrvatske države. (enciklopedija.hr)

Izvor: narod.hr/vojnapovijest.vecernji.hr