Četnici (Jugoslavenska vojska u otadžbini, puni službeni naziv), sastavljeni uglavnom od etničkih Srba, su u krvavoj stvarnosti tijekom Drugoga svjetskoga rata (1941.-1945.) izvršili u NDH više oblika zločina nad Hrvatima, koji po svim međunarodnim kvalifikacijama predstavljaju genocid. Pojam genocida predstavlja najteži međunarodni zločin koji obuhvaća djela učinjena s namjerom da se potpuno ili djelomično unište narodne, etničke, rasne ili vjerske skupine ljudi. Tri velika vala tog genocida bili su: prvi od srpnja do rujna 1941. godine, drugi od kolovoza do listopada 1942. godine, te treći od siječnja do ožujka 1943. godine.
Osobitu ogorčenost među srpskim nacionalistima stvarala je činjenica što su i Hrvati i Muslimani (danas Bošnjaci) pristupali oružanim snagama NDH.
To su Srbi htjeli na svaki način spriječiti jer savez Hrvata i Muslimana je u ozbiljno pitanje dovodio njihove planove o Velikoj Srbiji koja se trebala protezati na 70% površine NDH (cijela Bosna, cijela Hercegovina, te gotovo 50% teritorija današnje Republike Hrvatske)
Gotovo nitko od počinitelja genocida nad Hrvatima i Muslimanima nije odgovarao za zlodjela pred sudovima Jugoslavije, a najveći broj četnika, preko 80%, prešao je nakon Titove amnestije 1944. u partizane i nastavio prljavu rabotu ubijanja Hrvata do kraja rata i nakon završetka rata.
Naime, Jugoslaviji četnički zločini su bili jedna od tzv. tabu tema, o kojoj se jednostavno nije smjelo u bivšoj SFRJ znanstveno istraživati i pisati.
Zločini partizana i četnika su se skrivali – genocidnost je bila pojam za Hrvate
O zločinima partizana da se i ne govori, spominjanje istih značilo je višegodišnje torture i tamnice. Za razliku od njih istraživalo se samo zločine koje su počinile vlasti NDH, a kroz manipulacije brojem žrtava namjeravalo se Hrvatima dodijeliti etiketa genocidnosti.
Na području NDH su četnici, ali i partizani, konstantno vršili zločine nad civilima, ali se ipak mogu izdvojiti tri velika vala zločina četnika za vrijeme rata s elementima genocida. Udruženje četnika se zalagalo za Jugoslaviju, baš kao i partizani, te je imalo službenu zastavu Jugoslavije (plavi-bijeli-crven) na čijim se stranama nalazio grb Udruženja s natpisom “S VEROM U BOGA” a ispod “ZA KRALJA I OTADŽBINU” (Jugoslaviju op.).
Tek s demokratskim promjenama od g. 1989. počelo se pisati o genocidu nad Hrvatima i Muslimanima u NDH (koji je nakon rata nastavljen nad Hrvatima op.), te o stvarnim ljudskim gubicima na području bivše Jugoslavije u ratu g.1941.-1945.
Tek se nedavno doznalo za preko 1200 Hrvata koje su ubili su partizani nakon završetka rata u Srbiji, od ukupnih 55.000 egzekucija civila u susjednoj državi (Nijemaca, Srba, Madžara i drugih).
Četnici – već prije rata u Jugoslaviji ih je bilo 500.000 članova!
Četničke jedinice već su osnivane od 1903. godine na tradiciji srpske vojne i komitske hajdučije, a u vrijeme stvaranja Jugoslavije jezgru čine ratni veterani I. svjetskog rata. Udruženje četnika je imalo već 1935. u zemlji 430 četničkih pododbora s 213.210 članova, da bi se taj broj do 1938 g. povećao na oko 1000 četničkih pododbora s preko 500.000 članova!
Taj ogroman broj srpskih ekstremista, kao i osobno naoružanje istih, unosio je dodatni strah nacionalno svjesnim Hrvatima koji su bili glavna zapreka stvaranju unitarne Jugoslavije. U četnicima, što se manje zna, se nalazio manji broj Hrvata, Muslimana i Slovenaca, uglavnom “jugoslavenskih nacionalista” s područja Dalmacije (što se tiče Hrvata), ali i drugdje.
Jugoslavija je nasilno suzbijala i gušila svaku težnju Hrvata i Muslimana za afirmacijom vlastitih nacionalnih vrijednosti. Istodobno, isticale su se srpske nacionalne vrijednosti, često kao jedine, a i nastojalo se gotovo bezuspješno u Muslimana (i dijela Hrvata) razvijati srpsku nacionalnu svijest.
Hrvatsko nacionalno pitanje pokušalo se riješiti stvaranjem Banovine Hrvatske, ali je to naišlo na veliko protivljenje Srba, državne vojske (identično kao i JNA u drugoj Jugoslaviji op.) i Srpske pravoslavne crkve. Taj program stvaranja “Velike Srbije” na račun hrvatskih povijesnih područja ostat će trajno opredjeljenje velikosrpskih i četničkih političkih ekspanzionističkih krugova, te će otada sve do naših dana i biti glavni uzrok njihovih zločina nad Hrvatima i Muslimanima.
Zato se ovaj predratni period i događanja u njemu na području bivše Kraljevine Jugoslavije nikako ne smiju zanemariti, kao i činjenica da su prije kapitulacije Jugoslavije i uspostave NDH na više mjesta pripadnici četničkih udruženja počinili su masovnije i pojedinačne zločine nad Hrvatima i Muslimanima (Bjelovar, Čapljina, Derventa, Mostar…).
Četnici pogođeni stvaranjem NDH
Četnici su isticali da su dvanaestodnevnim ratom i vojničkim porazom, te okupacijom i razbijanjem Jugoslavije od nacističke Njemačke i fašističke Italije, te Mađarske i Bugarske, koji su potom uslijedili, samo Srbi izgubili “državu i slobodu” (budući su oni Kraljevinu Jugoslaviju, gotovo svi smatrali samo proširenom Velikom Srbijom, te su se najčešće tako i ponašali), okrivljujući za to sve ostale nesrpske narode, u prvom redu Hrvate i Muslimane.
Posebno ih je pogodilo proglašenje 10. IV 1941. i potom ustroj Nezavisne Države Hrvatske (NDH), s cijelom Bosnom i Hercegovinom u njezinom sastavu (kao i hrvatskim Srijemom koji je od prije bio dio teritorija Hrvatske).
Srpski nacionalisti i ekspanzionisti, kojih su četnici, kao vojnički i politički organizirani, najpoznatiji i najistaknutiji dio, nisu se nikada mogli pomiriti sa stvaranjem bilo kakve hrvatske države, pa tako ni NDH.
Razlog je vrlo jednostavan i sastoji se u tome što su oni smatrali da gotovo 90% područja NDH (u maksimalnom programu) predstavlja područja tzv. Srpske zemlje (uključujući tu cijelo područje današnje Republike Bosne i Hercegovine i većinu područja današnje Republike Hrvatske), bez obzira na to što ta područja nisu nikada bila sastavni dio srpske države i što u njima Hrvati i Muslimani predstavljaju većinu pučanstva.
Zato po njima ta područja NDH mogu i moraju ući samo u sastav tzv. “Homogene ili Velike Srbije”, kako su je nazivali u promidžbenim dokumentima.
Četnici su bili vojno usmjereni najviše na rušenje NDH i uspostavu Velike Srbije
Jedna od glavnih njihovih parola u BiH je “Srpska Bosna”.
Glavni preduvjet za ostvarenje četničkih planova je rušenje NDH i čišćenje hrvatskog i muslimanskog pučanstva s tih teritorija, kako bi ih potom uključili u Veliku Srbiju. Tako često u BiH nailazimo na njihovu parolu “Borba protiv Turaka (tj. Muslimana) i Šokaca (tj. Hrvata).
To je jedan od razloga što, neposredno nakon proglašenja NDH, nailazimo i na prva masovnija ubojstva hrvatskog i muslimanskog pučanstva od strane četnika, te paljenje većeg broja kuća i cijelih sela u nekim područjima NDH. Tako su npr. četnički odjeli, koji su se nalazili u redovitoj vojsci Kraljevine Jugoslavije i bili namijenjeni za “specijalne akcije”, ili pojedini zapovjednici četnici u vojsci pri povlačenju, ubili su kraj Dervente od 11. do 13. IV. 1941. 17 civila Hrvata, od kojih je i 5 žena (nakon čega se četnički bataljun preko Doboja prebacio u Sarajevo gdje je razoružan od njemačke vojske, a četnici upućeni u zarobljeništvo u Njemačku). A na području Čapljine od 13. do 15. IV. ubili su 20 Hrvata i 5 Muslimana i zapalili 40 kuća te kraj Mostara 15. IV. ubili 5 civila Hrvata, od kojih 1 žena, i zapalili sela Cim i Ilići, nastanjena Hrvatima, a takvih ubojstava bilo je u još nekim mjestima, kao početak i nagovještaj onoga što će ubrzo uslijediti.
Rušenje NDH bio je prioritetni plan četnika, daleko ispred sukoba sa nacističkim ili komunističkim ideologijama.
Već prije početka stvaranja oružanih snaga NDH, četnici i srspki ustanici su počinili brojne zločine, a kao što smo rekli postojala su tri velika vala ubijanja i etničkog čišćenja Hrvata i Muslimana.
Ustanak u NDH – početna suradnja komunista i četnika
Nakon prvoga šoka, uslijed okupacije i razbijanja Jugoslavije te stvaranja NDH, četnici su u BiH i Hrvatskoj počeli, najčešće u suradnji i zajedno s komunistima, raditi na organiziranju oružanog ustanka Srba protiv hrvatske države kao takve, u ovom slučaju NDH (komunisti ideološki i protiv nacista koji su napali komunistički SSSR), a pozivajući se na tradicije iz srpske prošlosti.
Radi se istodobno na uspostavljanju veza a potom i povezivanju s ostalim četničkim i nacionalističkim snagama na području bivše Jugoslavije (u prvom redu s onima u Srbiji). Isto tako se radi i na stvaranju četničkih programskih osnova, u kojima se jasno ističu genocidne namjere zločina prema Hrvatima i Muslimanima.
Tako je već 30. VI. I94I. dr.Stevan Moljević, advokat iz Banjaluke, jedan od kasnijih glavnih četničkih ideologa i rukovoditelja u zemlji, izradio projekt: “Homogena Srbija” u kojem iznosi četnički program o granicama, društvenom ustroju i vanjskoj politici “Velike Srbije” u obnovljenoj Jugoslaviji, nekoliko mjeseci prije nego što će biti osnovan logor Jasenovac.
To je značilo uključenje u tu Srbiju Bosne i Hercegovine u cjelini i većeg dijela Hrvatske, što je kartografski iskazano u posebnom promidžbenom letku, koji je uz prigodan tekst kao u projektu širen na terenu. Da bi ta Srbija postala homogena tj. naseljena samo Srbima ostavljena je mogućnost ‘preseljavanja i izmjene žiteljstva’, naročito Srba i dijela Hrvata, dok bi svi preostali Hrvati, svi Muslimani i nesrbi bili jednostavno ‘počišćeni’ tj. fizički likvidirani.
“Što se tiče našeg unutrašnjeg pitanja, razgraničenja sa Hrvatima tu držimo da treba odmah, čim se ukaže prilika, prikupiti sve snage i stvoriti svršen čin: zaposesti na karti označenu teritoriju, očistiti je pre nego li se iko pribere. Zaposedanje bi se, mislimo, moglo izvesti samo tako ako bi se jakim odredima zaposela glavna čvorišta i to: Osijek, Vinkovci, Slav. Brod, Sunja, Karlovac, Knin i Šibenik, te Mostar i Metković, a onda iznutra pristupiti čišćenju zemlje od svih nesrpskih elemenata. Krivcima bi valjalo otvoriti put – Hrvatima u Hrvatsku, a Muslimanima u Tursku (ili Albaniju) U pogledu muslimana valjalo bi da naša vlada u Londonu odmah reši pitanje s Turskom, u čemu će nas i Englezi pomoći. (Pitanje je!). Organizaciju za unutrašnje čišćenje valjalo bi odmah pripremiti, a moglo bi se, jer u Srbiji ima mnogo izbeglica iz svih srpskih krajeva …”, piše Moljević.
Dvije glavne metode izvršenja genocida nad Hrvatima i Muslimanima:
prvo, fizička likvidacija i ubijanje
drugo, silovanje praćeno pljačkom i paležom
Dvije su glavne metode četničkih zločina genocida nad Hrvatima i Muslimanima.
Prva je direktna, kojom se na različite načine fizički uništavaju pripadnici ovih dvaju naroda (ali i drugih), i druga indirektna putem različitih prijetnji, fizičkih i psihičkih zlostavljanja, silovanja žena i djevojaka, te pljački.
Fizičkom uništavanju najčešći oblici tih četničkih zločina bili su klanje, vješanje, odsijecanje glave, paljenje, bacanje u jame te ubijanje različitim predmetima, obično uz prethodno mučenje žrtava. Od indirektnih metoda ističu se brojne četničke prijetnje pokoljima Hrvatima i Muslimanima bilo putem letaka, pjesme ili govora, zatim najrazličitija fizička nasilja nad tim žrtvama, od kamenovanja, batinanja, sakaćenja, prebijanja do mučenja glađu i žeđu, poglavito u centralnom četničkom zatvoru-logoru u Kosovu, kraj Knina, ali i u zatvorima pri štabovima korpusa, pa do silovanja žena i djevojaka Hrvatica i Muslimanki, čime ih se htjelo nacionalno i vjerski poniziti.
Ovdje treba ukazati na još dva izuzetno značajna smišljena oblika indirektnog četničkog zločina, a to su pljačke i prisilni prijelazi katolika i muslimana na srpsku pravoslavnu vjeru.
Pljačka je imala stravične razmjere i često bila jedna od glavnih motiva pokretanja četnika za akcije. Ona se najviše prakticirala za vrijeme vojnih aktivnosti četničkih postrojbi, ali činila se i u svim mogućim prilikama. Imala je za posljedicu izazivanje gladi i smrti u područjima kroz koje su četnici prošli, te masovni egzodus pučanstva, a što je i bio glavni četnički cilj. Prisilnim prijelazima na srpsko-pravoslavnu vjeru nastojalo se žrtve još više poniziti i kod njih uništiti onu najdublju nit koja ih veže s hrvatskom, odnosno muslimanskom narodnošću.
Ostvarivanje zločina genocida nad Hrvatima i Muslimanima, po iznijetim planovima četničkih vođa i zapovjednika, započelo je odmah iza njihovog donošenja i trajalo sve do kraja rata. Njihov obim je ovisio od četničkih, prije svega vojnih, mogućnosti, te o rasporedu i jačini suparničkih tabora na dotičnom području. Iz dokumenata se mogu uočiti tri razdoblja u kojima su ti četnički zločini genocida, po broju stradalih bili najmasovniji.
Prvo razdoblje je od početka ustanka tj. kraja srpnja 1941. do veljače 1942., drugo od kolovoza do listopada 1942. i treće od siječnja do ožujka 1943. godine.
To je razdoblje u kojemu je četnici na području NDH bili vojno najjači, kada su imali najintenzivniju potporu iz Srbije i Crne Gore, ali i svekoliku potporu talijanskog, a manjim dijelom i njemačkog okupatora.
Premda su zločini nad Hrvatima i Muslimanima na teritoriju NDH bili kontinuitet velikosrpske politike od početka rata do prelaska četnika u partizane (kada je nastavljen pod obilježjima i znakovljem partizana – kokardu zamijenila petokraka op.), tri se velika razdoblja pogroma i ubijanja s elementima genocida ističu:
Prvo razdoblje (kraj srpnja 1941 . – veljača 1942.)
Ovo razdoblje ima dva dijela i to: prvi, od izbijanja ustanka do jeseni g. 1941. kada u ustanku sudjeluju četnici, komunisti i razne vrste ustanika zajedno; a drugi započinje kada i diferencijacija na četnički i narodnooslobodilački pokret, odnosno vojnički na četnike i partizane, te se mogu pratiti zločini četničkih postrojbi.
Ustanak Srba u NDH imao je masovni karakter.
Najveći ustanički “oslobođeni teritoriji” bio je onaj u Bosanskoj krajini i istočnoj Lici sa sjedištem u Drvaru, u kojem je ustanak i počeo 27. VII. 1941. pod vodstvom komunista. Već toga dana te u nekoliko narednih dana ustanak se proširio i na sva okolna područja nastanjena Srbima. Tako se to područje pod nadzorom ustanika prostiralo od Livna, Knina, Gračaca, Udbine, Gospića, Bihaća, Bos. Krupe, Bos. Novoga, Prijedora, Sanskog Mosta, Ključa, Vacvar Vakufa (Mrkonjić Grada), Jajca, Glamoča do opet Livna.
Unutar toga područja održao se pod nadzorom postrojbi i vlasti NDH jedino garnizon u Bosanskom Petrovcu.
Na cijelome tome području, uključujući i Drvar, Hrvati i Muslimani, ukoliko nisu uspjeli pobjeći napuštajući svoje kuće i imanja, uglavnom su masovno ubijani. Bila su to tako prva etnički očišćena područja od Hrvata i Muslimana.
O ovim zločinima nad Hrvatima na području Like (Srb, Gračac, Donji Lapac), sjeverne Dalamacije, Zapadne Bosne smo već mnogo pisali, kao i o zločinima nad Muslimanima u istočnoj Bosni i istočnoj Hercegovini s jasnim elementima genocida.
Ovdje treba dodati kratko, premda se radi o ogromnim zločinima, i o masovnim ubijanjima Muslimana i Hrvata (Goražde, Pale i dr.) koji su počeli krajem 1941. u dijelovima uz granicu sa Srbijom, uz rijeku Drinu. Tu su četničke postrojbe imale krvavi pir u kojima su stradale tisuće nevinih ljudi, a osobito u Foči, Goraždu, Rogatici, Višegradu, Srebrenici i okolnim mjestima. Na sličan način ovaj kraj je stradao od Srba ponovno u posljednjem ratu.
Drugo razdoblje (kolovoz-listopad 1942.)
U ovome razdoblju opet će najveći četnički zločini genocida biti učinjeni u istočnoj Bosni i Hercegovini, ali i u drugim krajevima.
Četnici su ponovno zauzeli Foču, 19. VIII. 1942., u kojoj se nalazilo oko 8.000 Muslimana, što mještana što okolnih izbjeglica. Oko 5.000 njih je uspjelo pobjeći prema Sarajevu, manje grupice su se posakrivale, dok su svi ostali uhvaćeni i pobijeni. Čim su Foču zauzeli četnici, pohvatali su i poubijali sve muškarce (slično Srebrenici 1995. op.), kao i jedan veliki broj žena i djece, dok su skoro sve djevojke i mlade žene silovali. Ostalo je živo svega 11 skrivenih muškaraca.
Od 29. VIII. do 4. IX. 1942. grupa od oko 1 .000 istočnohercegovačkih četnika je za vrijeme talijanske vojne operacije “Albia” protiv partizana na Biokovu izvršila masovnu pljačku, palež i zločine nad tamošnjim civilnim hrvatskim pučanstvom.
Tako je samo na području velike župe Cetine (u mjestima Bašćani, župa biokovska, Kozica i Dragljani) zaklano, strijeljano i spaljeno oko 160 Hrvata, medu kojima i tri svećenika i to: Ivan Biondić, Josip Braenović, kojemu su odsjekli glavu, i Ladislav Ivanković.
Major Petar Baćović, zapovjednik četnika 5. IX. 1942. o toj “kaznenoj ekspediciji” izvijestio je Dražu Mihailovića : “Naši četnici prošli su te krajeve s pesmom i srpskom zastavom i došli na obalu našeg Jadrana (južno od Makarske – a.) gde su na obali poboli našu zastavu. Preko 1 .000 ustaša (civila, kolokvijalni naziv za bilo kojeg Hrvata op.) pobijeno je, dok mi nijesmo imali ni jednog mrtvog ni ranjenog”. Dalje navodi da su na tome putu od Ljubuškog do Vrgorca, radi “velikog ogorčenja za nedela koja su ustaše počinili prema Srbima” (iako na tome podrugčju gotovo i nema Srba – te im to služi kao motivacija i opravdanje za svoje zločine) “oderali živa tri katolička sveštenika.Naši četnici ubijali su sve muškarce od 15 godina na više. Žene i deca ispod 15 gorina nisu ubijana. 17 sela je potpuno spaljeno”.
U rujnu i kolovozu iste godine dolazi do masovnih zločina nad Hrvatima i Muslimanima na području istočne Hercegovine, poglavito Stoca i žitelja na lijevoj obali Neretve.
Nešto kasnije u listopadu 1942. dolazi do velikih pokolja Hrvata na području Rame.
Zločina je bilo i u dijelovima oko Dervente, Trebinja, a na području sjeverne i srednje Dalmacije četnici su u režiji Talijana i pod njihovim okriljem učinili više zločina nad Hrvatima. Tako su početkom listopada 1942. na području velike župe Cetina, predvođeni vojvodom M. Rokvićem u selima Gata, Naglice, Cisla, Ostrvica, Zvečanji, Dugopolje, Kolenice, Srijani i Dolac Gornji pobili oko 200 Hrvata, a nakon pljačke mnoge kuće zapalili.
Treće razdoblje (siječanj-ožujak 1943.)
Četnički zločini genocida nad Hrvatima i Muslimanima u ovom razdoblju poklapaju se s operacijama Nijemaca i Talijana protiv snaga NOP-a na širem području NDH sa sjedištem u Bihaću, koje započinju 20. I. 1943. godine. U njima sudjeluju i četnici s područja NDH, Crne Gore i Srbije.
Sve četničke postrojbe prešle su 5. II. 1943. u napad izbivši već 7. II. na rijeku Drinu. Potom se prišlo pregledu terena, pljački i uništavanju kuće i imovine, te potpunom uništavanju Muslimana s područja kotareva Čajniče, Foča i Pljevlja, ubijajući uz put sve na koje se naišlo, bez obzira na spol i uzrast.
”Sva muslimanska sela u tri pomenuta sreza su potpuno spaljena tako da nijedan njihov dom nije ostao čitav. Sva imovina je uništana sem stoke, žita i sena. Nađeno je prikupljanje ljudske i stočne hrane u određenim mestima, za stvaranje magacina rezervne hrane i ishranu jedinica koje su ostale na terenu radi čišćenja i pretresanja terena i šumovitih predela, kao i radi sprovođenja i učvršćivanja organizacije na oslobođenoj teritoriji. Za vreme operacija se pristupilo potpunom uništavanju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine starosti. Žrtve. Naše ukupne žrtve su bile 22 mrtva, od kojih 2 nesretnim slučajem i 32 ranjena. Kod muslimana oko 1.200 boraca i do 8.000 ostalih žrtava: žena, staraca i dece”.
Po njemačkim provjerenim podacima s područja svoje zone, u šest istočnobosanskih i četiri srednjobosanska kotara, do toga vremena poginulo je 32.800 Hrvata i Muslimana, od kojih prvih 8.400 a drugih 24.400. One male preostale skupine Muslimana četnici su početkom ožujka 1943. prisilili da prijeđu s islamske na srpsku pravoslavnu vjeru, kao što je bio slučaj u selima kraj Foče i to Potpeću i Viskoču.
Istodobno su krajem siječnja 1943. i četnici u Dalmaciji, iskoristivši odsutnost jačih partizanskih snaga, krenuli u akciju ubivši u selima Kijevo, Kosori, Maovice, Vrlika, Ružić, Otavice, Gradac i Kričke više od 100 Hrvata, silujući žene i djevojke, a sve pod parolom “pali i kolji sve sto je katoličko”.
Tada su starca Niku Blaževića (68) živog nabili na kolac i pekli na vatri dok nije umro, a u Otavicama Iliju Meštrovića, starca od 86 godina, strica glasovitog hrvatskog kipara Ivana Meštrovića, bacili živa u njegovu zapaljenu kuću i tako usmrtili.
Već 1 . II. 1943. D. Mihailović je izvješten: “U Kijevu i Vrlici Baćović streljao 55, a u Maovicama i Otavicama Đujić 48 ustaša (civila op.)”. Potom su 3. i 4. II. 1943. hercegovački četnici na području Imotskog i okolnih sela zaklali i ubili 32 Hrvata, pljačkajući i uništavajući imovinu, paleći kuće, silujući djevojke i žene. U tim akcijama stradali su samo Hrvati civili, koji su za četnike svi ustaše, a niti jedan Srbin, kao ni jedno selo nastanjeno Srbima. Posljedica je opet samo u Sinju oko 3.000 izbjeglih Hrvata.
I izvan ovih razdoblja, pa sve do kraja rata četnici su činili i dalje brojne pljačke, zlostavljanja i ubojstva Hrvata i Muslimana, gdje god im se pružila prilika.
Spomenut ćemo samo neke od tih zločina.
Tako su četnici 7. VI. 1943. u općini Brnjic poklali 42 Muslimana, nakon čega je u Zenicu pobjeglo 1.060 muslimanskih izbjeglica. Dalmatinski četnici su u veljači 1944. u selima Dubrava, Danilo, Radonići i Goriš ubili 30 Hrvata, a u prominskom selu Nečmen 4. IV. ubili 10 Hrvata i na području Skradina 12. IX. 1944. ubili 27 Hrvata, te u prosincu 1944. u Bribiru, Grižanima i Tribalju, kod Crikvenice ubili 32 Hrvata, zapalivši 70 kuća i bribirsku crkvu. U svibnju 1944. četnici su u Goraždu poklali oko 50 Muslimana, zapalivši 2 džamije. U sjeveroistočnoj Bosni trebavski četnici su 8. X. 1944. u selima Tramošnica, Turić, Liporašće i Srednja Slatina ubili 25 Hrvata, potom 3. I. 1945. u selima Kladari i Carevac “uhvatili, silovali i postrijeljali 27 žena i djevojaka” Hrvatica, a 10 dana potom su izvršili pokolj Hrvata u selu Pećniku. Rogatički četnici su 21. XII. 1944. u selu Vinograd ubili 23 Muslimana. Samo na području rogatičkog kotara do lipnja 1944. bilo je spaljeno 3.677 domova i ubijeno 4.635 Muslimana (medu kojima i jedan broj Hrvata) od strane četnika.
Četnici – prelazak u partizane 1944. i nastavak genocida
Četnici su na kraju rata vojnički poraženi, ali je mnogima tijekom rata omogućeno, najčešće nakon zarobljavanja, a od rujna 1944. nakon amnestije, da “dobrovoljno” stupe u komunističke partizane. Ili su jednostavno mobilizirani u partizane krajem 1944. i početkom 1945. pri općoj mobilizaciji na područjima pod nadzorom partizana, što je iskoristilo njih više od 80% čime su, gotovo u pravilu, bili amnestirani od zločina.
Tek je nekolicini suđeno za zločine.
Tako im se mnogima posredno pružila prigoda planiranja odmazde koju su tijekom rata stalno isticali a najčešće pjesmom: “Oj Hrvati, al’ ćemo Vas klati, kad se Pero iz Londona vrati”, iako im se kralj nije vratio.
A posebno je to došlo do izražaja tijekom završnih operacija nakon predaje kod Bleiburga, ubojstvima, strijeljanjima i stradanjima na brojnim križnim putovima, u logorima i stratištima pripadnika hrvatskih oružanih snaga i vlasti NDH, te civila širom tadašnje Jugoslavije. Taj dio je posebna priča jer je jedino genocid riječ kojom se mogu označiti ova masovna ubijanja, ovaj puta od strane partizana.
Cijeli članak, genezu, razvoj i zločine četničkog pokreta nad Hrvatima i Muslimanima pročitajte ovdje
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr/vecernji.hr
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.