Papa Frane je u vezi s kanonizacijom Alojzija Stepinca donio odluku kakvu je donio, ona je općepoznata, pa o tome ne treba dalje. Srpska, pak, politika kojoj je eminentni instrument Srpska pravoslavna crkva koja se, kao i njihova politika, stalno valja u kalu mitomanije, falsifikata i laži, uspjela je u svom naumu i pridobila papu Franu, i eto vam, i teološki i kanonski, teško objašnjive mješovite, gemišt-Komisije. To je gotovo, nadamo se da će sve imati sretan završetak.
No iz aktualne perspektive svaki povrijeđeni katolik ovim tijekom događanja treba prestati lamentirati nad onim što su nam drugi napravili u “slučaju Stepinac”. Stepinac će postati svet, to je sigurno. To je pitanje vremena, uvjeravaju me visoki prelati. No njegova kanonizacija nije samo vjersko, ili ekumensko pitanje kako kažu “određeni” krugovi u Vatikanu okupljeni oko pape Frane, već i prvorazredni politički te povijesni problem. Naime, njegov sveti lik i djelo raskrinkavaju jedno od najmračnijih razdoblja ljudske povijesti, njegov život i djelovanje je kronologija dobra u vremenu oceana zla. Takvo svjetlo treba ne samo Hrvatima već i cijelom čovječanstvu. Jednako tako u političkom smislu, Stepinac je još od Magnum Crimena Viktora Novaka jedan od glavnih maljeva kojim se disciplinira hrvatski narod nametanjem stalne kolektivne krivnje, i to zamjenom teza; to što imputiraju Stepincu, radili su zapravo mnogi srpski sveci, odreda antisemiti, ljotićevci, nedićevci ili filočetnici. Stepinčeva kanonizacija u tom smislu veliki je udarac srpskoj politici koja, još od vremena bivše Jugoslavije pa do dana današnjeg, sve zlo koje nam je činila legitimirala lažima koje Stepinčev životopis, njegov lik i djelo, razbijaju. Bez tih laži srpska politika bi izgubila pogonsko gorivo, a patološka mitomanija, ne samo na ovom području, ostala bi zauvijek s one strane Dunava i Drine, a doseg bi joj bili sumanuti govori na palanačkim krkanlucima. Taj velikosrpski, hegemonistički karakter njihove politike stoga, kao narkomanu heroin, treba Stepinca kao “zločinca a ne sveca.”
Rekosmo, treba prestati lamentirati što su drugi napravili blaženom Stepincu i historijskoj istini, budući da je sada na djelu jedan neugodni paradoks: A što čine Hrvati? Dok u Hrvatskoj i njenim institucijama vlada šutnja, tko to globalno i u Hrvatskoj jedini govori blaženiku u obranu, tko to najrevnije briše blato kojim su zasuli blaženikov svijetli lik? Troje ljudi. Nažalost (neki bi cinično rekli i nasreću), ni jedan od njih nije Hrvat/ica. Prva je Židovka, drugi je Englez, treći je Nijemac. Esther Gitman, Židovka, povjesničarka, rođena u Sarajevu, koja je kao mnogi njeni sunarodnjaci pobjegla pred nacifašističkim koljačima, a danas živi u SAD-u, napisala je knjige gdje nepobitnim dokumentima dokazuje Stepinčevu herojsku ulogu u spašavanju ne samo Židova već i Srba… Nastupa u medijima, na znanstvenim skupovima, bori se za Stepinca strastvenije nego ijedan hrvatski povjesničar (oprostite ako griješim, govorim ono što vidim u javnosti), očarana je njime.
Drugi je Robin Harris, Englez, nagrađivani oxfordski doktor, povjesničar, bivši tajnik Margaret Thatcher, koji je upravo na engleskom objavio studiju o veličini Stepinca na temelju arhivske građe namijenjenu globalnom javnom mnijenju u kojoj razbija sve srpske mitove, a isto radi i u Hrvatskoj, gdje je odlučio živjeti. Treći je Nijemac, kardinal Gerhard Ludwig Müller, pročelnik Kongregacije za nauk vjere, koji je prošli tjedan dao ekskluzivni intervju našem listu i “u brk”, jasnim riječima, i hrvatskoj “goldštajnskoj” i srpskoj javnosti, rekao tko je blaženi Stepinac. Među inim “objekt” njegove pobožnosti. Kardinal Müller je, kao i dr. Harris i dr. Gitman, u svojoj knjizi “Razgovori o nadi” postao globalni Stepinčev “odvjetnik”. Zato ponavljam riječi iz intervjua od ponedjeljka: “U svojoj knjizi ‘Razgovori o nadi’ javno sam se izjasnio kako bih na međunarodnoj razini očitovao svoju pobožnost Blaženom Stepincu… Mislim da bi hrvatski narod trebao biti velikodušan te podijeliti ovu svoju nacionalnu veličinu sa svim drugim katolicima, promičući zagrebačku katedralu kao jedan od glavnih odredišta međunarodnih hodočašća.”
Kardinal Müller i njegov intervju Slobodnoj Dalmaciji, to svjedočim po količini poziva koje sam dobio iz Hrvatske i inozemstva, bio je melem na ranu našem pitomom i dragom vjerničkom puku kojemu je blaženi Stepinac utočište i utjeha, s čijim svetačkim likom su gradili svoje identitete, s čijim mučeništvom lakše nose svoje osobna svagdašnja mučeništva.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na Slobodnoj Dalmaciji.
Izvor: narod.hr/Slobodna Dalmacija
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.