Junaci Domovinskog rata – četiri hrabra brata Glavota

Ovo je istinita životna priča o junacima Domovinskog rata koji nikada neće biti zaboravljeni od hrvatskog naroda.

Ovo je istinita priča o Imotskoj bojni i četiri braće Glavota – četiri junaka Imotske krajine i domovine Hrvatske. Dok je Ivica bio pripadnik specijalne policije, ostala trojica braće Mario, Petar i Zdravko bili su pripadnici slavne Imotske bojne, 3. bojne 4. brigade ZNG-a.

Hrvatski dragovoljac, specijalac i beskompromisni borac za pravdu i nacionalne interese, Ivica Glavota kaže: „Pristupio sam 5. kolovoza 1990. u Zagrebu MUP-u kao prvi redarstvenik, raspoređen u specijalnu jedinicu policije Rakitje. Tu sam ostao do „krvavoga Uskrsa 1991.“ Potom 15. ožujka u Jedinicu za posebne namjene Split, koja je kasnije preimenovana u Specijalnu jedinicu policije Split. U jedinici sam ostao do kraja rata.“, piše glas-koncila.hr.

Posebno se prisjećajući ratnih dana, Glavota navodi da je najveće stradanje iz njegove obitelji bilo u vojno-redarstvenoj operaciji „Gusar“, poznatijoj kao „Maslenica“. Tu su sudjelovala sva četiri brata Glavota, Ivica kao pripadnika BATT-a, a ostala trojica braće kao pripadnici Imotske bojne 4. brigade.

Svjedočanstvo Ivice Glavote

„Na Velebitu sam bio raspoređen s jedinicom u skupnim snagama specijalne policije MUP-a, gdje je pravac djelovanja bio osvajanje Tulovih greda, Male i Velike Bobije. Odnosno oslobađanje južnoga dijela Velebita i osiguranje boka akciji u Ravnim kotarima. Dolje su nastupale snage HV-a, među kojima i 4. gardijska brigada. U njoj su bila trojica moje braće, Perica, Zdravko i Mario. Žestok otpor četnika na poziciji Tulove grede onemogućavao nas je u daljnjem napredovanju prema Bobijama. Tamo su imali artiljerijsku jedinicu kojom su djelovali po našim snagama u zaleđu Zadra. Kako bismo ih neutralizirali, u rano jutro naša jedinica krenula je prema Tulovim gredama. Uz Božju pomoć i gustu maglu, pred zoru probili smo četničko uporište Tulove grede. Sljedeće jutro krenuli smo i osvojili položaje na Velikoj i Maloj Bobiji. Toga sam jutra, 27. siječnja, dobio i vijest da su mi poginula sva trojica braće. Takvu su vijest primili i roditelji na selu. Međutim, sva sreća, ta vijest nije bila istinita. Istina je da je Mario poginuo, a Zdravko teže ranjen. Ni ja nisam prošao bez ozljede, međutim nije bilo ništa strašno.«

Ostala braća Glavota 

Ostala trojica braće Mario, Zdravko i Petar bili su sudionici bitke za Maslenicu. Mario je poginuo u vrijeme akcije u borbi za strateško mjesto Paljuv, a Zdravko i Ivica su ranjeni.

Na području Paljuva 4. gardijska brigada odbijala je snažni napad, s njima i braća Glavota. Najmlađi, tada 24-godišnji Mario, zapovjednik satnije 3. bojne, na ulaznim vratima kuće pretvorene u stožer pao je pokošen sa 27 metaka iz automatske puške.

Nepunih 500 metara dalje drugi brat Zdravko, satnik iz Oklopne bojne, u borbi je pogođen gelerima u pluća pa prebačen u zadarsku bolnicu gdje se nekoliko dana borio za život. Treći brat, naš sugovornik Ivica Glavota, i sam je ranjen u glavu krhotinom granate ili pak stijene. Ne zna ni sam pa je tek po dolasku u bolnicu doznao da vijest o pogibiji trojice braće ipak nije bila posve točna. Na žalost, ona o Marijevoj smrti nije bila samo glasina. Četvrti, jedini neozlijeđeni brat Petar njegovo je beživotno tijelo istog dana odvezao roditeljima u Imotski.

Najstariji je kući vratio onog najmlađeg.

Četvorica braće 

„Otac i majka bili su shrvani bolom. Ipak sretni što ta vijest o pogibiji trojice sinova, koja je stigla i do njih kao i do mene, nije bila istinita.“ Tjedan dana kasnije ranjeni brat Zdravko doslovce je pobjegao iz bolnice, još sav u ranama. Otišao je našem bratu na grob, kada mu već nije mogao biti na pogrebu, kaže Ivica. Cijela tragedija njegove obitelji dogodila se u jedan jedini dan.

Četvorica braće u obranu su krenula među prvima, oni koji su se uspjeli izvući kažu da bi opet učinili isto. Bratova pogibija dala im je snage izdržati u odori do posljednjeg dana rata.

Izvor: narod.hr/glas-koncila