Juraj Šižgorić – hrvatski književnik, povjesničar i prije svega svećenik

Čitajući školske udžbenike i takozvane čitanke hrvatskoga jezika možemo naići i na djela Jurja Šižgorića koji je rođen 13. rujna prije više od 570 godina. Bio je jedan od vodećih hrvatskih intelektualaca koji je bilježio događaje i osobe svoga doba stvarajući ostavštinu na koju trebamo biti ponosni.

Rođen je u Šibeniku sredinom 15. stoljeća, a koliko je bio povezan sa Šibenikom vidljivo je i iz njegovih latinskih imena (naziva) kao što su Georgius Sisgoreus, odnosno Georgius Sibenicensis Dalmata. Često se o mnogim, možemo slobodno reći, starim hrvatskim intelektualcima govori kroz njihova djela, to jest kroz ono što su stvorili, napisali, a ne tko ili što stoji iza, suvremenim rječnikom, njihova gotova proizvoda. Iza lika i djela, kao i kod mnogih drugih kroz hrvatsku povijest stoji Crkva i sve vezano uz nju, od obrazovanja do skupljanja životnog iskustva koje je u ono vrijeme prijelaza iz srednjega vijeka u rani novi vijek mogao dobiti jedino u okrilju Crkve. Kratkim ćemo opisom njegova života probati na što bolji način dočarati presudnu ulogu Crkve, svećenstva na lik i djelo Jurja Šižgorića zbog čije uloge on ne bi bio to što je bio, veliki hrvatski književnik i povjesničar.

Juraj Šižgorić je studirao u Padovi gdje je stekao doktorat kanonskog prava. Nakon školovanja u Italiji gdje je upio i sva ostala potrebna znanja vezana uz život koja je upotrijebio kasnije u svojim radovima vratio se u Šibenik. Ondje je bio generalni vikar dva biskupa, Luke Tolentića i Francesca Quirinija. Prema tome, bio je pri samom vrhu crkvene hijerarhije što govori da je bio cijenjen u crkvenim krugovima.

U spomenutim je čitankama i udžbenicima poznat kao autor najstarije hrvatske inkunabule Tri knjige elegija i lirskih pjesama (Elegiarum et carminum libri tres) iz 1477. godine. Možemo reći da su temelj zbirke tvorile poslanice i epigrami koje je pisao prijateljima, crkvenim i svjetovnim velikodostojnicima. Na osnovi Ovidijeva djela je napisao i djelo O prazničkim danima (De diebus festis) koji možemo opisati kao kalendar crkvenih svetkovina. U tome djelu možemo uočiti puno autobiografskih elemenata. U jednoj od elegija je pisao i o suvremenim događajima, točnije o osmanskom napadu na šibensko područje 1468. godine. Također je napisao i zbirku latinskih pjesama koja je došla na svjetlo dana krajem 1480-ih godina. S njom je htio doprinijeti razvoju liturgije među kojima se ističe i trinaest himni apostolima i sv. Pavlu. Prema nekima je po uzoru na navedeno djelo Marko Marulić napisao zbirku elegija o apostolima. Na kraju je još potrebno navesti djelo koje možemo okarakterizirati kao povijesno-zemljopisnu raspravu pod nazivom O smještaju Ilirije i o gradu Šibeniku (De situ Illyriae et civitate Sibenici), a koja je napisana 1487. godine.

Sve u svemu, na osnovi svega navedenoga možemo zaključiti da je Juraj Šižgorić na osnovi svoga znanja koje je stekao kroz školovanje i rad u sklopu Crkve utjecao na razvoj hrvatske književnosti, ali i na razvoj liturgije.

Izvor: narod.hr